vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 15.09.2021.

Kovčeg



 

Ono što izgleda lijepo, ne mora biti i dobro; a ono što je dobro, ne mora nipošto izgledati lijepo. Ono pak, što je jednome lijepo, ne mora svakome biti lijepo – ali ono što je dobro, moralo bi svakome biti dobro, ili nije dobro uopće; jer – dok ima poraženih i trpećih što ih dobro zaobilazi – ima li uopće pobjednika, i razmišljaju li pobjednici o svojim pobjedama, kao što poraženi razmišljaju o porazima? I što su to pobjede, koliko traju; računaju li se u pobjede i one u kojima si radostan na čas ili dan ili godinu, ili samo one što krijepe čitava života, dok god ta iskra svijesti u tebi tinja?

Nakon još jedne slabo prospavane noći, Silvestar je izišao na ulicu razmišljajući tako o svome životu. Hladnoća proljetna jutra palila mu je obraze i grubo dozivala snene oči na buđenje. Već par mjeseci nakon što je otišla Ona, počele su nesanice. Premorenost je iscrpljivala do krajnjih granica; nestalo je radosti i snage. Tek kada je otišla, počeo je nakon dva desetljeća razmišljati o tome kako je u njegovu životu Ona značila najveću pobjedu, i najveći poraz.

Godinama ranije Njenu nezainteresiranost, umor i hladnoću tumačio je kao nešto nepopravljivo, izgubljeno, nestalo. Ponekad danima nisu razgovarali; svaki njegov pokušaj prilaska i intimnosti – tako je on to osjećao - odbijala je kao ugrožavanje i oduzimanje slobode. Takva situacija postala mu je nepodnošljiva; od Nje nije više mogao dobiti ni minute pažnje ili naklonosti, a kamo li nježnosti. Prevario ju je potom nekoliko puta; bile su to strastvene veze u kojima su mjeseci ljeta prštali sjajem i puninom, da bi nakon njih slijedile duge i ledene zime. Godine su tako prošle; sve što je sada imao bio je osjećaj izdaje danog obećanja; strahovit teret grijeha koji mu konačno nije dao spavati.

Posljednja među njegovim pokušajima, već nakon što je ostao sam, bila je Neda. Smirena i nenametljiva, prišla mu je sama i u nekoliko mjeseci uselila se u njegov život, a da on to zapravo nije niti primijetio. Ma koliko se trudio, predstavljala mu je napor; bilo mu je teško razgovarati s njom prateći s mukom njenu vještu igru skrivenih misli i prenesenih značenja; jedino čime ga je zapravo istinski oduševljavala bile su njene slike. Godinama je – isprva potajno, a potom i kao nekakav sudionik u čitavoj igri, pratio njen rad. Stvarala je svestrano i vješto; ne libeći se okušati u svim tehnikama, stilovima i temama; no – prava tema svih njenih slika bila je bol; patnja zbog nedostatka ljubavi koja bi životu davala smisao. Upravo zbog toga, njene su slike plijenile iskrenošću i snagom; tkogod bi doista želio vidjeti što se u njima nalazi, morao bi ustuknuti pred jednostavnom i uvjerljivom snagom oslikane praznine i vapajem srca što strepi nad pustoši koja ga okružuje bez voljenja. Izlagala je već na nekoliko samostalnih izložbi i i polako postajala čuveno ime u umjetničkim krugovima; no, otkad su se prvi puta poljubili, njeno je stvaralaštvo jednostavno nestalo, ustupajući mjesto neprestanoj igri privlačnosti, nježnosti i prisnosti. Isprva tiho i nenametljivo, iscrpljen i izbezumljen čestim Nedinim zahtjevima, uočio je taj nevjerojatan kontrast, te je nakon nekih mjesec ili dva smogao snage izravno je upitati o čemu se radi.

-          Slike? Slike su samo slab nadomjestak; ljubav je ono pravo – kada imaš ljubav, ne trebaju ti nikakve slike – veselo i bezbrižno odvrati Neda.

Nije mogao objasniti što mu se zbivalo; pred očima na javi i u snu vidio je samo Nju; Nju koju je povrijedio i izdao, natjeravši je da ode. Prisiljavao se trpeći i pretvarajući se da je ispunjen i radostan s Nedom, ali mu se upravo takva laž noću vraćala stostrukom demonskom snagom. Uputio se liječnicima, ali ni otuda nikakve pomoći nije bilo; tek sumnje, gorčina i praznina. Jednostavno je jednoga dana priopćio Nedi da to što osjeća za nju nije ono pravo; zapravo - da ne osjeća ništa i da bi sve što joj govori i čini bila strašna i neoprostiva laž. Niti njena snažna uvjeravanja i odvraćanja nisu ga razuvjerila, te je nastavio voditi je prema završetku.

I Nedu je tako otjerao od sebe.

Iznuren višemjesečnim nespavanjem i tminom koja ga je bez prestanka obuzimala, jednog je dana nabasao na poznatu galeriju lutajući bez svrhe centrom grada, ugledavši u njoj netom otvorenu izložbu. Bile su to Nedine nove slike; još strašnije i praznije; još uvjerljivije i snažnije: ono glavno što je u njima prepoznao, bio je on sam – njegovo tijelo i njegove riječi; njegova slabost i snaga; njegova prolaznost i vječnost njegove šutnje. Neda je, da bi se spasila užasa samoće nakon njihova prekida, ponovno pronašla sebe stvarajući slike u koje će utkati svoju bol i strašnu nevolju neuzvraćene ljubavi. Mnogobrojni promatrači oduševljeno su hodali od slike do slike, izmamljujući čak i spokoj na ispaćenom licu majstorice - povratnice. Silvestru, skrivenom u sigurnom zaklonu mračne i prljave ulične tende, dok je promatrao taj prizor, učini se kako je u jednom času između dubokih i tamnih bora na Nedinom licu ugledao osmijeh u blagim i umornim očima.

Morao je pobjeći tamo gdje je i prije bježao kao nesretno i zaboravljeno dijete. Sada mu se tek ukazao neki viši smisao svih tih patnji i praznine; doista, gotovo da uzviknu u mrak - neuzvraćena ljubav slaba je i neuvjerljiva izlika; ljudi nikada nisu stvarali prava i istinska djela bivajući sretnima i ispunjenima, pogotovo u ljubavi, tako prolaznoj i krhkoj; potom tako bolnoj, čemernoj i teškoj.

 

Kakva strahota: što je manje ljubavi, to je više ljepote! No, što je to ljubav? Je li ljubav ono kada dajemo da bismo dobivali; samo ono što pružamo da bi bilo uzvraćeno; je li ljubav potreba da budemo prihvaćeni, voljeni, sigurni i spokojni; ili je pak istinska ljubav samo ono što dajemo drugima, znajući da nam ništa od toga neće biti uzvraćeno, i ne tražeći da nam išta ikada bude uzvraćeno - osim kakvog dalekog, slabog i nesigurnog plamička u pokojoj duši koji će se možda upaliti tek godinama, godinama iza nas? Ako postoji jedinstvo i pobratimstvo duša u nebesima; to pobratimstvo van svake sumnje leži na skromnom i pustom ležaju od suza i nevolja; plavkast i lagan leden oblak, mekan poput pamuka i taman poput zimskog sumraka u kojem nestaje svjetlost, kao da je zanavijek.

Brzim korakom Silvestar pohita do svoje zgrade i spusti se ravno u prašnjav i mračan podrum; iz najdaljeg je kuta hladne i vlažne prostorije hitro potom izvukao stari, zaboravljeni drveni kovčeg pun uspomena na mladalačke zanose i snove, omotan i dobro zaštićen paučinom i popucalim najlonskim vrećama. Odložio ga je tamo davno, davno - tek mjesec ili dva prije nego će se k njemu doseliti Ona. Nakon što je skinuo omote i spustio ga na ledeni beton, držači se pritiskom njegovih nemirnih prstiju lagano otpustiše, mnoštvo prašine prhnu sa nekad sjajnih stranica, te se poklopac gotovo sam otvorio odskočivši naglo uvis.

Slabo i drhtavo svjetlo stubišne rasvjete nakon tolikih godina tmine obasja unutrašnjost kovčega.

 

15.09.2021. u 18:52 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.