vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 02.09.2021.

TIR

Pirinska autostrada žila je kucavica ovog dijela svijeta. Njome se putuje, vozi, prevozi; njome kola život kao arterijom na koju se nastavljaju manje i slabije pritoke što dovode na nju i odvode sa nje kolone koje protječu krvotokom ljudske zajednice. Cestom putuju nade i želje; njome se kreće prema žuđenim i sanjanim mjestima naših srdaca; njome žurno putuju naše prošle ili buduće stvari; one što smo ih dugo i ustrajno držali i koristili, ili što ćemo ih tek držati i koristiti na našim putevima ka sreći. Autocesta naših prošlosti, naših budućnosti i tanašnih niti našega sada: onih nekoliko časaka u kojima gledamo, dišemo, slušamo ono što smo dugo i potiho željeli uživati, pa je sada stiglo vrijeme da se i takvo što posvršava i postane prošlost. Od dalekih sjevernih mora, pa uz velike i široke rijeke - penje se ta cesta pod visoke i strme alpske vrhove, da bi se polako i pospano spustila u široku i beskrajnu panonsku ravnicu, i završila uz strme i visoke azijske obale preko kojih valja preskočiti u neki drugi svijet.
Kada i sami putujemo cestama, postajemo dio tog šarenog i beskonačnog kola što čitavog dana i noći, sjedeći i ležeći nad usijanim šuštećim pneumaticima, zuji i bruji među zelenim šumama, žutim livadama i tamnim brdima. Nekada se daljine prevaljivalo mjesecima, a danas satima: zastrašujuće čelične grdosije tutnje pored prepunih odmorišta i višeslojnih petlji; sitni i jedva vidljivi motori, jedva dotičući usijani asfalt odnose ljude u beskraj. Uz cestu se živi i odmara, trguje i jede, pije i zapija; propada i raste. Sve što smo vidjeli u našim životima, donijela je k nama prije ili kasnije ta dvadesetmetarska trasa pa se izvrtilo, izmorilo i zamislilo na tim širokim i izblijedjelim trakama putujući ka svome cilju.
Na odmorištu, ne predaleko, ali dovoljno da se odmakne od vreve restorana i mnoštva putnika što izlaze iz prepunih autobusa, zaustavljen je utihli, tamni šleper. Kroz otvorena suvozačeva vrata proviruju vozačeve noge u šlapama; prvi blagi povjetarac nakon vrućeg ljetnog dana barem će malo rashladiti prevrelo tijelo što je gotovo čitavog dana mirovalo iza golema upravljača grdosije.
Umorni od višednevna hodanja i uživanja u prirodi visokih planina i šumnih, uskih rijeka što između njih protječu, njih dvoje zastaju na nekom odmorištu. Noge su otežale i trome, pa ih valja protegnuti i odmoriti. Ona je poželjela kavu, a i za njega će biti dobro popiti je i tako barem malo odagnati san daleko od očiju (nije još predugo do kuće), pa on iz najmanjeg džepa hlača izvlači pregršt srebrnih i žutih kovanica, što će ih pažljivo, jednu za drugom, ubacivati u automat. Upute su na slovenskom, i treba ih polako, bez ikakve žurbe pročitati, pa ispoštovati: na koncu dolaze dva posipa, baš kako Ona voli, od karamele i čokolade, pa onda žličice i šećere u džep, i izlazak na zrak.
Šuteći pale cigarete; dok on miješa kave, Ona pripaljuje i njegovu; dugo se i nijemo gledaju u oči, pa onda krenu srkati prve guljaje kave.
- Dok sam šetala, šofer iz jednog kamiona usnama i dlanom mi je poslao pusu – kaže Ona tiho i otegnuto, a onda se dalje, opet bez riječi, dugo i mazno, otpuhujući dimove - gledaju netremice u oči, dok im prvi mrak zastire od sunca opaljene obraze i čela, a vjetar što je netom sišao sa obližnjih brda mrsi kosu.
Kave im prijaju, tople su i slatke; krijepe i razbuđuju. Prolaze minute, i jedva da će prozboriti nekoliko riječi – o tome ima li dosta soka u flaši što je na stražnjem sjedištu, i hoće li im možda ipak negdje prije granice zatrebati lagane jakne, što zgužvane i pregrijane leže na vrhu prtljažnika. Zatim mu ona sa ugrijanog lima prinese kavu ustima i lagano nagne, da popije i taj, najslađi i posljednji gutljaj. Potom – dok im se lica osmjehuju - umeće svoju čašu u njegovu i baca ih u obližnji koš. Sjedaju u vozilo, još jedan pokret prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake, i pravac prema jugu i istoku, što već tone u prvi zagrljaj mračnog i tihog plavetnila nad obzorom.
- I ja ću di dati pusu – govori Joj ne preglasno, ali čujno, jer ne želi da mu se glas utopi u snažnom šumu motora i prvim taktovima pjesme što svira. Kada dosegne šestu brzinu, onu u kojoj mu ruka dolazi u položaj najbliži Njoj, siguran da je dospio dovoljno daleko od vozila ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih, spušta polaganim pokretom svoju desnu ruku na sredinu njenih širokih i vrućih bedara na kojima šušti lagana ljetna haljina, kojom je konačno u rano poslijepodne odmijenila kratke hlačice što su Joj bile nužne za hodanje. Sada više ne treba hodati, a noge su slobodne i teške, i ne trebaju im više elastične tenisice da ih stežu i štite; kada je njegova ruka pala na njih, sazula je natikače i malo ih raširila, pa stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.
Nema još dugo do granice, i prve zvijezde svijetle nad njima u ovoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom, i oboje znaju da bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste, da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu. Sve će biti dobro, i onaj šofer dovest će se sutra, umoran i sretan do svoje nestrpljive hanume na koju ga je Ona podsjetila; jer ako se šoferi ne budu umorni i sretni, dijeleći poljupce kroz sumrak - dovozili do svojih mekih, toplih i pričljivih hanuma koje će im u svitanje, nasmiješene pod njihovim rutavim vratovima šaptati priče o poljupcima što se dlanovima odašilju u svijet, taj svijet će propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena. Stijena koju nitko ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakva svitanja, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.

02.09.2021. u 21:22 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.