vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 27.06.2021.

Nezamjenjivost

Kažu da je netko nezamjenjiv
i da tek sada kada je postao učinkovit
teško da će ga itko moći zamijeniti na boku.

Osobno se od jučer pitam
je li uopće itko nezamjenjiv
osim Petre,
da – one Petre koja je prelazila kolnik od juga prema sjeveru,
čelom dakle, a ne negdje s boka,
žureći nakon kasnovečernje šetnje utonuti u san prve hladne noći,
vjerojatno pritisnuta rokovima, obvezama i brigama koje svatko od nas manje ili više nosi u sebi,
pa je tako zamišljena i pomalo već umorna,
sigurna u to da tamo gdje to moraju - postoje ljudi koji će je propustiti da prođe
i zaboravila zastati na polovici pješačkog prijelaza provjeravajući ono što provjeravati ne treba –
ima li i s druge strane, zabranjene za nailaženje prisilnim, ali golim propisima i boljim običajima - s koje joj još nitko u tih dvadeset godina nije prišao,
i s koje i drugima srećom rijetko itko prilazi –
netko tko to neće učiniti, jer na zna da bi morao biti oprezan, i ne vjeruje da postoji neki razlog
zbog kojega je petero ljudi prije njega stalo,
žureći tako posijati smrt.

Pitam se isto tako, je li nezamjenjiv i mali trogodišnji dječak
ostavljen i zaboravljen da umre u vrelini zatvorenog automobila
na parkiralištu pred nekom vojarnom,
jer su od njega važniji bili sigurnosni problemi
i interesi obrane protumačeni od strane nekog zapovjednika,
i je li nezamjenjiv i njegov nesretni otac, za kojega će
baš svatko od nas, ma koliko se trudio biti blag,
naći zajedljive riječi osude
samouvjereno tvrdeći kako se njemu nipošto ne bi moglo desiti
da zaboravi na vlastito dijete.
Je li moguće da njega na njegovom boku i njegovoj strani terena zamijeni tkogod od nas,
i proživi život kojeg će taj čovjek morati živjeti
sve do kraja svoga vremena, a i nakon toga?

Van svake sumnje,
njih je troje nezamjenjivo,
i njihove su priče svršene;
dapače – nema nikoga tko bi uopće pomislio
na to da bi se njih moglo zamijeniti;
ali od toga ćemo, nakon nekoliko gutljaja mlake pive,
ionako okrenuti glavu
tražeći ipak tko bi
ovog ponedjeljka mogao
dobro trčati uz lijevu aut liniju
gore i dolje.

Jer, čitav je život igra, a ne samo ono
što mi takvim priznajemo;
s time da su neke igre strastvene,
snažne,
zanosne;
pa se kroz njih lakše možemo
poistovjetiti sa drugima, ili
protiv drugih;
kad već u našim osobnim igrama
nedostaje takve strasti
ili smisla –
one nisu takve,
već su obične i prilično dosadne,
tako da ponetko u svojem dijelu terena,
i u svojoj karijeri, u igri koju igra,
ima nešto i sreće,
ili umješnosti,
ili se okolnosti poklope tako
da igra završi povoljno.

A netko drugi – nema.

Kako bilo, u svemu je ipak najviše važan pokoji osmijeh,
trun dobrote
i nekoliko godina ufanja,
jer prije i poslije toga – ma koliko se mi trudili,
dolaze slabost, tmina i led.

27.06.2021. u 10:16 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.