vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 24.09.2020.

Ahilej i duboka država



Izvor: radiokameleon



Poslovično trom kakav jesam, zanimljive će me ideje i razmišljanja ljudi na blogu ponukati na to da neke misli kiselim više dana. Svaki smisao diskusije na matičnom mjestu do tada već je prestao i život je otišao dalje, a ja sa svojim sporim paljenjem uključujem se tek naknadno. I što ću onda, nego zahvaliti drugima na idejama i guranju (a i Jelen i La Bruja ovdje bi se i bez izričitog navođenja prepoznali, zar ne?), dok moj dizelaš ne dosegne neku radnu temperaturu.

Zamišljam klub u uličici nedaleko centra grada, par stanica tramvajem. Vani je mrak; maglena zagrebačka jesen uvlači se pod kožu i štipa lice, a ti o ulazu možeš samo sanjati; jedina ulaznica jest poziv. Tamo se toči najbolje kuhano vino, teče med i mlijeko i dogovaraju najbolje stvari, nema tu iznimke. Pozvan ćeš biti samo ako si dio elite; nije presudno to s koje si strane spektra i da li negdje u javnosti otvoreno ratuješ sa drugima s kojima ćeš unutra kartati, piti, zabavljati se. Moraš biti pozvan i druge ti nema; niti jedan posao, niti jedna prilika, niti jedna stvar neće biti realizirana ako nisi unutra. Mislim, neka bitna stvar; ovo drugo, neko kokošarenje, sitničarenje, to će biti prepušteno ljudima sitnog zuba. Ostalo, nikada. Ili, nekada, ali završit će kao onaj nesretni klinac-knjigovođa negdje u dravskoj pustari, ili ona gospođa čiji je auto nađen kod savskog nasipa.

Takvo smo društvo: sve se zna, i ništa se ne zna, a tek onda kada se pronađu sanduci puni novca ili kada se vrećice s milijunima predaju (pa tko naleti, ako i to), svi se zgražaju i nitko ništa ne zna – pa čak nitko niti od ovih što su bili unutra; ovih što ne mogu ući bez poziva?

Ne mogu za sve to biti krivi drugi; jer su stvari možda bile desetljećima nepoznate. Ne, ovdje se priča uvijek nastavlja na isti način: prvo idu ideali, potom koferi sa novcem, a na koncu zgražanje i uzdasi. I tu više nema nikakvih iznimaka radi li se o ovoj ili onoj partiji, struci, vremenu. Pa netko tko dobiva najviše glasova na onom mjestu gdje bi morao voditi računa o drugome, potrebitome, gladnome, nemoćnome, jer to mu je hajmo reći nekakav program, taj se slika sa deset godina mlađom trofejnom ženkom ispred postfuturističke vile sa bazenom… zar su krivi ti drugi za to što zapravo i svi mi težimo samo tome, istome: imetku, pokazivanju, blještavilu, i za to što u tome zgražanju nema nikakvog istinskog osjećaja, do li puke zavisti i saznanja da bi svatko, samo da može, samo da mu bude dano, samo da na tren bude pripušten do kopanje, učinio to isto?

Potpuno mi je jasno što se zbilo devedesetih i da su stolice bile rezervirane unaprijed; normalno je bilo da će se netko tko ima moć barem usuditi zadržati je, makar u sasvim drugoj formi, ali elite ne mogu biti krive za to što ih se bira desetljećima i što dolaze na vlast na uvijek isti način, a da ljudi ne preispitaju svoje prioritete, ne pokušaju korigirati svoj sustav vrijednosti i ne promijene se; ako ništa drugo, a ono radi djece kojoj ostavljaju svijet.

Tu onda više nema podjele na mi i oni; svi smo dakle Oni – samo je pitanje kako smo blizu izvoru i koliko smo dobro nagrađeni, odnosno – koliko nas udaljenost od njega frustrira.

I zato, herojstvo nije odabir; herojstvo može biti tek čin u zrcalu puke nužde. Ahilej ne maše svojom mačetom zato što bi tako morao, već zato što tako želi; on je spreman „nezrelo“ poginuti za svoje ideale, a svi ostali – kako vidimo – spremni su manje ili više smjerno dugo i zrelo živjeti za njih, samo neka ta smjernost bude garnirana odgovarajućim nagradama. Ahilej nije heroj; Ahilej je zaigrani dječak koji radi ono što jedino umije; heroj je onaj tko nema drugog izbora nego uzeti mač u ruke i sjeći, jer ako to ne učini, gine.

Mislio sam u jednome trenutku, vidiš - Ahilej – pa to je oličenje mladosti; kako veli ona stara i mudra – tko u mladosti nije bio radikal, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, taj nema razuma…

Ma dajte, puste tlapnje; nikakvi Ahileji ne mogu ovdje više pomoći. Ulaz u klub dobro je osiguran; jedini način da Ahilej uđe unutra jest da dobije poziv. I nemojte misliti da mnogi Ahileji prije njega već nisu… tako.

Ili, kako veli onaj čini mi se svetac, znak da je netko dobar čovjek jest samo to da se ne može osjećati dobro dok je ljudima oko njega loše.

Da li je jedini način da klub prestane - potop; vodostaj od četiri metra preko naših glava; hoće li ikada više biti spokoja prije nego li počne lebdjeti duh nad vodama?

24.09.2020. u 18:43 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.