vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 07.05.2020.

Svijet i mi

ima li onih koji se raduju tome da bi budućnost mnogima već mogla završiti, kao što je i njihova već davno završila na gordo prohodanim slijepim putevima, mržnjama i usamljenosti?

svijet neće počivati na onima koji putuju uz propusnice, niti na onima koji određuju kome će ih dati, i hoće li ih ukinuti
niti će počivati na onima koji jeftino kupuju da bi prodali skupo i zovu taj vrhunaravni koncept gospodarstvom (a još manje na onima koji uopće ništa ne kupuju, nego samo prisvajaju bez ikakve naknade, pa opet prodaju)
svijet neće počivati niti na onima koji uvečer dokasna gledaju filmove bez boje i stare francuske drame u kojima glavni likovi dvoje između alternativa
(s njima će možda biti mrvicu podnošljiviji, ali to nije njihova zasluga)
svijet će šutjeti sa nama koji polako odustajemo, pa navlačimo rukavice i maske prije ulaska u najbliži dućan po vreću brašna i bocu mlijeka, ili ne daj Bože bocu vina i kakve loše cigarete, naginjući se prema prodavačici u kiosku tek koliko treba da nas čuje i da mi čujemo nju
i brzo će taj svijet zaboraviti nas koji, zamišljeni nad nekom rečenicom, spuštamo nemoćno knjigu (u kojoj se opisuju još zla onoga, normalnog svijeta i njihova geneza) na prsa prije nego nas san bespovratno savlada

svijet će počivati na onima koji sada u sebi grade nova osvajanja
makar ta osvajanja uključivala tijela, duše, ili pak obične prostore, ili tek jedan jedini osmijeh
i na onima koji ništa ne grade nego preslaguju i upijaju nova znanja koja će im jednog dana dobro doći
i na onima koji neće morati kupovati nove cipele za maturalni ples, jer ga neće biti
niti mahnuti posljednji put nekoj teti, ili djetetu, ili kome drugome, jer odlaze u školu
ili stisnuti bijesno šake u nemoći radi nečijeg maltretiranja, dočekujući posljednji dan škole kao dan spasenja

globus će počinuti na njihovim suzama, uzdasima i sklopljenim očima, i onda se nastaviti vrtiti dalje, u smjeru istoka, svakoga dana sve znatiželjnije i besmislenije
jer planeta koja će nositi ljude što nisu proživjeli mladost, bit će planeta šutnje i straha
budući da će njome hodati ljudi koje su učili da u drugome gledaju vreću ugroze, ili su – učeći o tome – gledali kako to čine ili propuštaju drugi, njima mili, ili važni; neće se više imati tko zaljubljivati, pa će tople noći na klupama u parku pod sigurnim krošnjama breza i sjaj jednog pogleda u mraku slabo osvijetljenih tramvajskih stanica odlaziti u nepovrat

zauvijek

i morat ćeš se, Svijete, jako potruditi razuvjeriti me u to, budeš li na takvo razuvjeravanje gubio vrijeme, umjesto da brzo, odmah, istog ovog časa, kreneš krpati tamo gdje već voda nepovratno nadire u tu osamljenu, staru i dosta istrošenu tvrđavu, jedinu za koju znamo

07.05.2020. u 11:31 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.