Otišle mi neki dan pogledati Žene. Neloš film. Zapravo, dobro sam se zabavila ako izuzmemo nekoliko mjesta koja su dozlaboga razvučena i ako izuzmem plastično lice Meg Ryan, koja me nervirala i dok je bila svježa ko poljski cvijetak u ljetno jutro, a ovakvu plastic fantastic je nemrem gledat duže od par minuta. Kako svaki novi holivudski film koji drži do sebe ima neki lezbo-homo element, ima i ovaj, Jada Pinklec Smith glumi mini butch lezbu i vrlo je uvjerljiva, mada meni uvijek bio draži njezin klempavi suprug, mislim u pravom životu. A zašto sam se ja sad zaplela u ovaj film, nemam pojma... aha, znam, da! E u filmu glumi i Eva Mendes, seksi suparnicu Meg Ryan. Znate kako Eva Mendes izgleda? Proguglajte ako ne znate. No, nekima se taj tip latina djevojaka/žena sviđa, recimo meni, a nekima baš i ne, recimo Kiki mojoj, koja je, da citiram „više nekako pristalica klasične europske ljepote“, što god to bilo. I tako mi nakon filma pričamo o tome je li Eva zgodna seksi mama ili je mala, debela spečena Latina, kad kaže moja Kika kako ona nju nervira jer je nerviraju hetero osobe koje su karijere napravile glumeći lezbe. Ja si mislim, mislim, i nadođem na to kako je Kika pobrkala Evu Mendes i Ginu Gershon, opet proguglajte ako ne znate kako izgleda. I ne i ne, to je ista osoba. Pa nije. Dođemo doma i ja odem na gugl i zbilja nije, uvjerila sam je. Nego, posve slučajno sam saznala ovo, imajte na umu da ništa o njoj nisam čula/tražila/gledala već sigurno 8 godina:

1. Gina Gershon je što starija to zgodnija i sviđa mi se, pa mi je evo već tjedan dana imaginarna ljubavnica.


2. Gina Gershon je, poput mnogih glumaca i glumica, potpporu dala Baracku Obami, God bless her soul, pa se čak, poput Tine Fey (moje permanentne imaginarne ljubavnice), bacila u parodiranje supertragikomične Sarah Palin. Check out this video i pri pogledu na Ginu u badiću uzmite u obzir da ima 46 godina, my oh my!



3. Gina Gershon, osim što glumi, parodira i dobro izgleda, ona i pjeva! Pjeva rock! Producirala je, glumila i pjevala u filmu Prey for Rock & Roll. Nisam film vidjela dalje od klipova na YouTubu ali mi se sviđa priča o ženskom rock bendu i probijanju na američkoj underground sceni. Ali Gina pjeva, zbilja pjeva. I sama je pisala glazbu i riječi za sve pjesme. Evo vam pjesma Every Six Minutes (govori o tome da je u SAD svakih 6 minuta jedna žena silovana).



Na pitanje o tome je li lezba, Gina kratko veli ovak: "I’m not a lesbian, but I play one in the movies."
Gotta love her.

Kako vam se sviđa?

Apdejt: Pozdrav jednoj Zrinki Z. i njezinoj M.!

Već mi se nekoliko puta u životu dogodilo da sastanak za koji sam bila uvjerena da će biti dosadan stravično ispadne super. E sinoć tako ispalo. Prekjučer mi piše jedan od direktora agencije za koju radim kako dolazi, bliži se kraj projekta, i kako bi volio da mu se jučer pridružim na večeri. Meni automatski mrak na oči – još jedan stari EU prdonja koji će me daviti beskonačnim pričama o briselskoj administraciji i globalnoj krizi kapitala, a cijelo vrijeme će mi piljiti u sise, misleći da sve cure s Balkana samo čekaju da se jedan takav pojavi i spasi ih iz ovog gliba, aha, imala sam već iskustva pa znam o čemu pričam. Nije pomoglo ni to što mi je Sonia, poznanica koja me i preporučila za ovaj projekt, rekla znakovito „you'll love him, trust me“, a s njom ne znaš je li sarkastična ili ne.

Trebali smo se naći u 7 ispred hotela, a ja sam kasnila dobrih 15 minuta, namjerno. Nisam se uopće sređivala za fensi večeru nego došla u vrlo casual varijanti zakopčane košulje do posljednjeg gumba, očekujući najgore naravno. A kad tamo, apsolutno oduševljenje. Prvo sam ugledala Uvlakača, lokalnog parajliju koji živi od uvlačenja u dupe strangerima, a iza njega… tana-na-na… Henrik maneken. Odmah sam naravno skužila da je gej, a i kroz samo dvije minute mi je rekao „Sonia told me aaaall about you“ i dva puta mi namignuo, što je naravno značilo da je Sonia alapača koja je njemu, pederu, rekla za mene, lezbu, nisam ni sumnjala, jedva je dočekala. Uvlakač je očito isto saznao da je Henrik gej pa mislim da bi mu i dao guze da je ovaj to htio, no nas dvoje smo se fokusirali jedno na drugo i uživali.

Henrik jest uistinu direktor te agencije za koju ja radim ovdje, ali izgleda kao da mu nije više od 20, mada ima 42, prototip savršenog gej muškarca iz filmova, lijepo, mirisan, ošišan, uređene bradice, savršeno odjeven, pa taman da ga staviš na policu i gledaš cijeli dan. Poslovno smo odbrbljali za sat i pol vremena u Korčuli, onda je Uvlakač otišao, hvala svim svecima, jebote što ne podnosim te naše uvlakače u guzicu europskom šljamu, a Henrik i ja ostali laprdati, privatno naravno, znate onako kad se s nekim nađete na istom levelu a nikada se prije niste vidjeli.

Već je bilo prošlo 22 sata i njemu bilo neugodno pitati me da ostanemo i duže ali sam mu rekla da je Kika svejedno na putu i da sam sama doma, pa bih rado da ostanemo. E onda je pozvao i dečka zvanog Dragi, kojeg je do tada skrivao u hotelskoj sobi. Bokte, jadnici si uzeli dvije odvojene sobe jer im je Sonia napumpala glavu glupostima kako ovdje ni slučajno ne smiju pokazati da su tetke jer neće izvući živu glavu. Onda sam se čak našla u situaciji da branim ove naše desničare jer da nije sve tako kako Sonia govori, mislim nije sve tako crno, a i njih dvojica uopće ne izgledaju ko tetke nego turbo zgodni poslovnjaci. Malo im je doduše bilo neobično da smo jedva našli mjesto za nastavak pijančevanja a da nije Bulldog koji meni ide na živce, pa smo našli Bulldog, jer ja tako rijetko izlazim da uopće ne znam što je otvoreno nakon 23 sata.

Neću baš sad pisati u detalje kako smo cugali, smijali se i na kraju u pola 2 pjevali Marseljezu (Dragi je Francuz, ne Belgijanac!) koliko sam se nacugala a ja tako rijetko cugam da je ovo sinoć bilo strašno, pitajte Luciju, njoj sam slala neke nesuvisle poruke, a Kika me negdje u 1 zvala i nije mogla vjerovati kad sam joj rekla da sam našla sperm donore za našu djecu… strašno. Vodim ih večeras na Laku, jako im se svidio moj prijevod stihova krava daje med, a pčela daje mlijeko .

1.
Kako sam mejl adresu koja stoji desno otvorila samo za potrebe ovog bloga i valjda istog trena na nju zaboravila, ispričavam se svima kojima nisam još odgovorila, ali uistinu me je dočekala ogromna hrpa mejlova čitatelj(ica)a ovog bloga, što se totalno iznenadilo. Naravno da sam dobila i nekoliko porno mejlova jer da, valjda svaka lezba naprosto stalno razmišlja o seksu, pogotovo o seksu s dva ili tri dilda raznih dužina i boja, lezbe ništa drugo u životu ne rade nego se seksaju a kada se ne seksaju ili kada silom prilika moraju nešto raditi, stalno razmišljaju o seksu. Isto tako, ne, ne palim se na svoj odraz u zrcalu (to me nekoliko ljudi pitalo pa se zbilja pitam otkud nekome ideja da se palim na samu sebe). I ne, ne gledam porniće ni lezbo ni neke druge opcije, ne zato što sam bahata i samodopadna nego zato što me pornići kao takvi ne privlače. Ni gola Minea. Presmiješno.
Ipak, bilo je mnogo više interesantnih i lijepih mejlova, pa zahvaljujem svim pošiljateljima i potrudit ću se odgovoriti čim prije.


2.
Možda sam odabrala krivi dan, jer je vani predivno vrijeme, ali svejedno, trebam kupiti čizme. Ovo je "uži" izbor. Uzmite u obzir da sam horoskopska vaga i teško odabirem stvari. Pliz, ako vam se da, pogledajte ovaj izbor i komentirajte mi koje su vam najbolje.

a)
b)
c)
č)
ć)
d)
dž)
đ)
e)
f)



3.
Netko me u prošlom postu pitao (ili u mejlu) tko je Tina Fey i zašto mi se sviđa. Tina je meni izuzetno draga komičarka (e da, seksom opsjednuti čitatelji, palim se žene sa smislom za humor ):



U doba dok sam još bila u Americi, Saturday Night Live sam rijetko kada propuštala ili sam snimala, u doba prije interneta, danas uglavnom gledam onlajn.
Tina je konačno ove godine dobila i Emmy za najbolju komičarku u seriji „30 Rock“ (ako negdje naletite, a može se skinuti s neta, svakako pogledajte, odlična serija).
Evo vam klip gdje Tina oponaša Sarah Palin, a Amy Pehler senatoricu Clinton pa procijenite, meni užasno smiješno.



4.
Sretan rođendan blogeljici Tedici, nije mala stvar ući u Isusove godine . Živa, zdrava i mila bila!

Da, otišla sam, naravno. Znala sam da ću otići onog trena kad sam pisala prethodni post. Zašto? Ne znam zapravo. Pričala sam o tome s curama svojim i nekako smo došle do zaključka da sam jednostavno takva, volim stavljati točku na i i točku na kraju rečenice. Istina. Zanimalo me što će reći ovoga puta, kako će razgovor teći, što će uslijediti nakon razgovora, a da, zanimalo me i kako izgleda i kako će se ponašati prema meni. Ruku na srce, davnih dana sam je prestala gledati kao eventualan love interest ali mi je na neki perverzan način godila količina pažnju koju mi je pridavala osoba koja bi mogla biti s bilo kime a odabrala je mene.

Prvo sam se nećkala, pa pričala s curama, pa s Kikom, kojoj se naravno kosa diže od svega vezanog uz Anitu ali razumije moju potrebu za stavljanjem točaka na krajeve raznih rečenica i poglavlja u životu, tako da je samo ustvrdila da nisam normalna i zaprijetila da nakon kave, sastanka, ne želi slušati nikakva pojašnjenja ukoliko se Anita ponovno „zakvači“ i počne me daviti. Fair enough.

Odlučila sam se ne javljati, ali me navukla još jednim smsom u kojemu je stajalo da skroz razumije da se ne želim sastajati s njom i da mi ne zamjera. E, onda sam ja pomislila… ne znam što… ništa pametno očito… i uzvratila joj da naravno može kava i to odmah ujutro u njezinom najdražem kafiću Čarliju.

Evo s odmakom od par dana pišem da je super sve prošlo. Brbljale smo skoro sat vremena o svemu živome. Nije više s Markom, ako nekoga uopće zanima, nego sretna i sama, navodno. Na jesen seli u Zagreb, što mi je malo bilo „jao, zašto?“, ali dobro, nije zbog mene, mora zbog posla.
Ne znam i dalje zašto, ali kao da sam malo bila razočarana time da me nije davila kako sam divna i prekrasna i poslije danima opsjedala, valjda mi je na neku perverznu foru to godilo. Kika kaže i dalje da nisam normalna.

Malo mi je digla živac to poslijepodne kad sam s curama sjedila na suncu poslavši sms tipa, zaboravila sma ti reći u kojoj sam sobi, pa broj sobe, pa ako stigneš još doći prije koncerta (Alicia, jao kako pjeva a kako je zgodna!) navrati. Odgovorila sam, hvala, ali ne stignem, moram na kafic s curama a onda po Kiku i na koncert. Pa je odgovorila sa super, have fun, čujemo se.

I to bi bilo to. Ako bude još nešto, javim vam.

P.S. Danas na RTL-u duhoviti tinejdžerski film Mean Girls s jednom od meni najseksi žena na svijetu - Tinom Fey - u ulozi profesorice ali i scenaristice, don't miss.

Koliko god sam se svojedobno, u vezi s bivšim, opirala svakodnevici i upadanju u dosadnu kolotečinu, toliko je sada volim i ne volim situacije i ljude koji me iz nje izbace. Danas je valjda takav dan. Prvo sam ujutro na putu do posla naletjela na brata bivšeg dečka, koji je jedini ostao sa mnom u korektnim odnosima. Kratko brbljanje i brzinska kavica su bili dovoljni da osim što sam zakasnila na posao, ponovno u glavi proberem neke gadne slike, naš prekid, otkazivanje vjenčanja i da ne nabrajam ostale pojedinosti. Dođem na posao, malo se priberem, kad ono mail od nje, Anite, u Zagrebu je do nedjelje i rado bi da se vidimo. Tu sam polako počela propadati u stolcu.

Anita je epizoda koje se nerado sjećam, bolje reći pomalo sramim, a za nju zna svega nekoliko ljudi uključujući Kiki, kojima sam za nju rekla iz samo meni znanih razloga, vjerojatno zato da ne držim sve u sebi. Anita me se dočepala, znam da grdo zvuči, ali bio je baš tako, u fazi kada sam već bila zaljubljena u Kiki i ostavila bivšeg dečka, a ljubav prema Kiki nisam znala i mogla realizirati. Skupa smo radile i otpočetka mi se svidjela jer se razlikovala po mnogočemu od ostalih kolega i kolegica. Počelo je s kavama prije i nakon posla, zatim me šokirala i uplašila izjavom kako sam ja žena njezina života, jer da, to sam zaboravila napisati, ona je tada bila udana, barem formalno, imala je malo dijete i bila nekih petnaest godina starija od mene.

Onda sam je počela izbjegavati, zbog čega sam se loše osjećala, pa sam se polako počela vraćati, ne zato što sam željela vezu s njom nego zato što me privlačila pomisao da bih mogla biti sa ženom, bilo kojom ženom, kad već nisam mogla biti s Kiki. Nisam bila iskrena, u tome je problem. Iskoristila sam je da si elegantno popunim vrijeme, sklonim se od ljudi kojima nije bilo jasno zašto sam ostavila bivšega, da steknem iskustvo koje mi je, tada sam mislila, bilo nužno potrebno prije osvajanja Kiki, i dobro razmislim o svemu. Upala sam u noćnu moru, jer koliko god mi se prije činilo strašnim voljeti nekoga neuzvraćeno, toliko mi je tada postalo jasno da je jednako teško biti u vezi s nekime tko tebe voli puno više nego ti nju, ako je ona tebi zabava a ti njoj sve.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim kako to nema smisla i skupim snagu da joj sve kažem. Nadala sam se vjerojatno da će poludjeti i zamrziti me, kako bih ja reagirala da je situacija obrnuta, ali se razlika u godinama ipak pokazala presudnom i ona je napravila ono što valjda svaka zrela osoba napravi ako dovoljno voli nekoga, uz poljubac i zagrljaj rekla mi je da me razumije, da sam ja zaigrana djevojčica, da mi zahvaljuje i na ovih par mjeseci privida sretne veze i da mi želi sve najbolje u životu. To je bio kraj koji nisam očekivala.

Meni se ubrzo sve posložilo kako sam priželjkivala, Kiki i ja smo počele živjeti skupa, pa sam Anitu i sve to što me tištilo potisnula. Nakratko, jer je uskoro promijenila posao i počela sam je viđati relativno često na televiziji.

Nakon nekih godinu i pol mi se javila, mailom, rekla da dolazi u Zagreb i ako mogu, da se vidimo na ručku. Prvo nisam htjela, ali me onda Kiki ohrabrila u smislu da ću možda kroz uspostavljanje normalnih odnosa s njom prestati tako loše misliti o sebi. Naravno da nije tako ispalo – o našoj prethodnoj vezi nismo ni slova spomenule, jer je na ručak dovela Marka, svoga zaručnika. Aha, ja sam se skoro udavila od smijeha i šoka istovremeno jer sam vrlo dobro znala kakvo mišljenje ima o muškarcima, služe samo za rasplod i to je to.

Naš ručak se sveo na njezin monolog o razvodu, prekrasnom Marku koji je njezinu životu dao smisao, njezinu poslu i tako. Sve skupa vrlo u skladu s njezinim novostečenim samopouzdanjem i meni vrlo odbojno. To bi bilo to, barem što se mene ticalo, kakav-takav epilog, da me nije nazvala kroz dva dana, plačući kako se zeznula što me je htjela vidjeti, sada joj se sve vratilo, ona ipak voli mene i samo mene… strašno. Počela me opsjedati, slati mailove i smsove, dva puta čak i cvijeće i neke poklone. E onda sam ja pukla, otišla sam k njoj i objasnila joj da to nema smisla, da mi je žao ali da ja stvarno ništa slično ne osjećam prema njoj, da sam presretna s Kiki i da je molim da me pusti na miru. Pa je sve stalo.

Onda sam prije dvije godine srela u gradu njezinu prijateljicu koja mi je rekla kako se Anita smirila, kako je sretna u vezi s Markom, koji je postao super otac njezinu sinu, kako joj je posao super i kako me više ne spominje, pa sam odahnula.

Prije nekih godinu dana smo se slučajno srele u gradu, na tren sam se uplašila kad sam je ugledala ali sam iz pogleda shvatila da je ok, bio je s njom Marko i sin, svi smo se veselo pozdravili, brbljali na ulici nekoliko minuta, izbjegla sam kavu smuljavši kako žurim, ali smo izmijenile brojeve mobitela. Još nekoliko dana sam razmišljala o njoj, brinula se hoće li sve proći u redu i zbilja jest. Tek nakon neka dva tjedna poslala mi je mail kako joj je drago da smo se vidjele, da se nije prije stigla javiti, ali joj je drago da smo se srele, neka se javim kad dođem kući, kako bi rado da se čujemo i vidimo tu i tamo, jer je poslovno često u Zagrebu… i „P.S. Ti si za mene bila i ostala najsjajnija i najljepša zvijezda svemira!“

Ignorirajući P.S. kurtoazno sam joj odgovorila da super, neka se javi kad dođe, javit ću se i ja i na tome je stalo. Nisam joj se javljala, a ni ona meni, ako izuzmemo nekoliko spamova koje mi je poslala.

I što sad? Da je barem jedan dan u Zagrebu pa da smuljam da sam, ne znam, u Zadru na putu, ali zna da nisam jer je, uf, srela moje roditelje jučer, pa tako saznala da sam tu. A ništa, idem se naći s njom, sve u nadi da će sve biti ok. Ili da se uopće ne javim?! Ma, javit ću se negdje pred večer.

Izbori su tek za tri godine, pa tko preživi, vidjet će kako će proći. Do tada se možemo samo nadati da sljedeća žrtva neće biti naša sestra, otac ili susjed.



Zapalimo svijeću - recimo vladajućima i mafijašima što mislimo o njiima.

Ne želimo živjeti u državi u kojoj se čovjeka može ubiti u 11 sati usred bijela dana.

Ne želimo da mafijaši imaju vlastitu državu.

Ne želimo da premijer nakon 66 nerješenih slučajeva mafijaških ubojstava govori kako je "vrijeme za obračun s mafijom"

Želimo Hrvatsku u kojoj možemo izaći u šetnju, na tržnicu ili u izlazak bez straha da nas iza ugla čeka čovjek "u sivoj majci srednjih godina" s pištoljem u ruci.

ŽELIMO SIGURNOST!
Tražimo li previše?

**Danas, utorak, 18 sati**

Zagreb - Cvjetni
Split - Riva
Rijeka - Korzo
Osijek - Trg Ante Starčevića

Može li se netko zasititi borbe za ljubavlju? Ovako kad gledam čini mi se da se gejevi i lezbijke od početka vremena bore za ljubav, na različite načine naravno i svatko prema sklonostima i potrebama. Dok su nekome gej parade vrhunac godine, meni su bespotrebno bačen novac, recimo. Ali svi se zapravo borimo za ljubav od onoga trenutka od kada smo shvatili ili spoznali da smo drukčiji od većine i otkada smo pobijedili u prvoj bici, onoj unutarnjoj, gdje smo se izborili da budemo kakvi jesmo i volimo onoga koga volimo.

Mnogi od nas su morali boriti s roditeljima, prijateljima, bližom okolinom, neki se bore u vrijeme predizbornih kampanja kako bi utjecali na pozitivan ishod bitke za nekoga tko bi ih favorizirao više od drugoga, neki se bore tim famoznim protestiranjem i iznošenjem svojih stavova na tribinama, paradama, ali konstanta je upravo ta borba.

Za mene je ljubav najmagičnije mjesto na zemlji i nema te bitke u kojoj ne bih pobijedila da stignem tu gdje jesam. Shvatila sam da nisam mogla odabrati u koga ću se zaljubiti jer je sve to kemija i osjećaji a za neke od njih čak ne postoje ni odgovarajuće riječi.

Danas jesam lezbijka, ali to nisam znala onda kada sam se zaljubila u Gospođu (neću je više zvati Kiki jer je nadimak posve glupav, ne znam što mi bi da ga odaberem!). Znala sam samo da su me osjećaji koje sam gajila prema njoj održali na životu i možda po prvi puta sam se uistinu osjetila živom, sposobnom da volim i budem voljena. Željela sam sve što je i ona željela. Uvijek bila tamo gdje je željela da budem. Kada je plakala, plakala sam i ja, a sve njezine uspjehe doživljavala sam intenzivnije nego svoje. A kada je shvatila da svoju ljubav prema meni mora skrivati, shvatila sam to i ja. Iako sam se osjećala sposobnom popeti se na vrh nebodera i vikati koliko je volim. Najgora stvar je morati skrivati ljubav. Pokušati skrivati ljubav. Ekstrovertirana kakva jesam, znala sam da neću dugo moći. Ta nemoć je uzela svoj danak, ta bitka za ljubavlju, pa ožiljke nosim i danas, toliko godina nakon početka.

Mnogi od nas nalaze utjehu u stvaranju svojih malih svjetova. Okružujemo se ljudima koji su nam slični i/ili imaju sluha i srca za borbe koje vodimo. Nakon spoznaje naše ljubavi i početka zajedničkog života, lokalna lezbijska zajednica, meni do tada posve nepoznati svijet, prihvatila me kao svoj dio a nas kao cjelinu. Lagala bih kada bi rekla da nisam zbog toga bila sretna, zbog te prividne pripadnosti sebi sličnima. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim kako to nije okolina za mene, odnosno za nas, i kako ponovno moram krenuti u borbu sa samom sobom i shvatiti gdje sam i kamo idem a ne se uljuljkivati u društveno marginaliziranu i posve zatvorenu grupu. Ne želim da me shvatite krivo i pomislite da osuđujem tu zatvorenost i dobrim dijelom samonametnutu marginaliziranost, za to postoje dobri razlozi, no ja sam shvatila da to nije za mene. Odlučila sam biti otvorena i živjeti svoju ljubav jasno i glasno. Koliko pamtim, nisam zbog toga izgubila nikoga a profitirala sam strašno, ponajviše stjecanjem unutarnjeg mira, u tolikoj mjeri da se nekada ne mogu načuditi svojoj sreći. Pogotovo jer znam da nije tako svima.

Odvratna mi je činjenica da se bilo tko mora boriti za svoju ljubav, opravdavati ili skrivati. Ono što je svima najsvetija i najdivnija stvar na svijetu, ljubav, za gejeve i lezbijke se u većini slučajeva pretvara u moralni i vjerski rat. Zar oni protiv kojih se borimo ne shvaćaju da mi samo želimo voljeti, da se samo želimo osjećati živima, navečer zagrliti nekoga prije počinka i provesti život s osobom koja nam izmami osmijeh svaki put kad na nju/njega pomislimo. Meni bi bilo lagano završiti ovu borbu jer je moje stakleno zvono, moj Dvorac, ispunjen ljudima koje volim i koji me vole baš ovakvu kakva jesam. Ali odlučila sam se i dalje boriti zbog onih koji u moje stakleno zvono gledaju izvana, zbog svih onih zakona i prava koja me odvajaju od drugih, pa ako ni zbog čega drugoga, nastavit ću se boriti zbog ljubavi jer svi zaslužujemo ljubav. Kakav plemenit cilj!