Stvar je bila u tome da nisam znala što da mislim o tom poljupcu. Ona je meni u par navrata prije toga, to sam kasnije shvatila, bila rekla kako sam ja jedina žena s kojom može zamisliti poljubac, ali takvi razgovori su uvijek nekako bili u paketu s onim već klasičnim pitanjima koja mi postavljaju novostečene radoznale hetero poznanice/frendice (kako je osjećaj ljubiti se sa ženom, kakav je seks, gdje što ide i kada, je li bolje sa ženama i sl.) pa nisam na to previše obraćala pažnju, kao i na dosta drugih sitnica kojima mi je pokušavala dati do znanja da bi sa mnom htjela „produbiti“ prijateljstvo.

Nakon tuluma sam otišla Kiki, već sam rekla, sljedeći dan nam je bilo lijepo i nisam uopće mislila na tu Marininu pusu. Ona je, s druge strane, otišla doma u nadi da ću ja, nakon što me Barbara ostavi pred kućom, sjesti u svoj auto i doći do nje. Romantična control freakuša kakva jest, na brzinu se sredila, obavila najnužnija uljepšavanja i uređivanja i sjela i čekala. Nakon dva sata i niti jedne poruke od mene, shvatila je da je već 3 ujutro i da neću doći jer ja očito poljubac nisam shvatila kao uvod u nešto kompleksnije. Ja sam u to doba već debelo spavala pored Kike. Marina je plakala do jutra i tek onda zaspala, pa nije čudno da mi se nije javila skoro cijeli sljedeći dan. Probudila se oko 2 popodne, pogledala na mobitel i ne ugledavši niti jednu jedinu poruku od mene nastavila plakati sve do pred večer kada sam je ja veselo pozvala na druženje a ona me, razumljivo, otkantala.

Nije znala kako da mi kaže što osjeća zato što nije znala što ja o svemu mislim a bilo joj je preriskantno ugroziti divno prijateljstvo. Moram li napomenuti da niti ja nisam znala što o svemu mislim?! Ideja da bi nešto moglo biti s Marinom je tinjala u meni već neko vrijeme ali sam zbog silnih problema s Kikom sve to potiskivala. Kasno navečer, negdje oko ponoći, konačno sam je ugledala na skypeu. Nakon prvih par minuta bezveznog brbljanja napisala mi je da mi želi reći da sam je povrijedila i da zadnjiih 24 sati pokušava odgonetnuti što je meni u glavi. Tu mi je istresla na ekran sve ovo o romantičnom planu, plakanju cijelu noć i dan, o tome kako ona mjesecima ne misli ni na koga osim na mene, moje oči, usne, ruke i kako joj je sada (mo'š mislit'!) jasno da ja nju nikada neću doživljavati kao potencijalnu ljubav, zašto ne uviđam koliko se ja njoj sviđam i blablabla... ne mogu dalje pisati jer se odmah počnem nervirati...

Ja sam tupo gledala te retke koji mi se pojavljuju na monitoru i na trenutke čak mislila da ovo uopće ne piše Marinu koju znam mjesecima. Ona je u međuvremenu dobila temperaturu od plakanja i nerviranja, znala je da ujutro radi, da mora rano otići po Marka, odvesti ga u vrtić i vratiti se u rutinu, a imala je tako divne ideje sa mnom, koja sam, zahvaljujući pudingu u glavi, od svega shavtila samo to da je ona mene „tak' bezveze cmoknula“. Napisala je da je svjesna toga da ovime ugrožava sve u što je ulagala mjesecima ali da ona nema vremena ni volje za daljnje igre jer je preboljela rak, shvatila da je život prekratak da ga trošimo na gluposti i slično. Ja sam, ponavljam, bila u čudu, uglavnom šutjela ili eventualno replicirala sa „wtf?!“ ili“???“ i molila je da pričamo o svemu. Nakon nekih sat vremena izlaganja, rekla je da ujutro radi i da mora spavati, na što sam ja napisala „ok, laku noć!“, a ona meni „laku noć. molim te, pruži mi ruku. volim te.“ Ona je nakon toga zadovoljno zaspala, za razliku od mene, koja sam po milijun puta prolazila kroz njezine riječi, analizirala i secirala a kad je svanulo užasnuto sam zaključila da izgledam kao avet i kako ću se takva s podočnjacima do laktova i maslinastog tena suočiti s njom. Probala sam razmišljati kao ona i poslala joj sms „e ja tek sad idem spavat. molim te, vodi ma na ručkić oko 2 :) <3<3<3<3<3 !“. Sms je, naravno bio pun pogodak! Kasnije mi je Gali, frendica koja većinu „radnog vremena“ provede s Marinom, pisala kako Marina cvrkuće cijeli dan.

Nisam to očekivala. Na poljubac mislim. Moram priznati da sam par dana prije toga počela razmišljati o tome kako bi izgledalo ljubljenje s Marinom, vođenje ljubavi s Marinom, svakodnevne situacije s Marinom... i uglavnom sam paničarila. Ideja da nakon deset i kusur godina s Kikom budem s nekim drugim činila mi se posve neizvedivom. Svaka pomisao na to mi je mamila suze na oči. Frendice su mi govorile da sam „nenormalna“, „luda“, „poremećena“, „nezahvalna“... „jebote, ti imaš takav super izlaz iz svega da naprosto ne mogu vjerovati!!! Pa kraj s Kikom je već jasna stvar, mislila sam da trebaš samo neki poticaj i gledaj sad... di ćeš boljeg poticaja od Marine...“

Sve ovo sam znala i sama, ali kod mene uvijek postoji neki „ali“. Moj najveći problem je to da volim Kiku. I dalje. I nakon svega. Ne, ne radi se tu samo o navici, na komotnosti, nego zaista o ljubavi. Kao i milijun puta do sada, uvijek sam nalazila neka opravdanja za njezino ponašanje i prema meni i općenito. Sada sam odlučila malo manje misliti na nju a malo više na sebe i tu je dolazilo do problema. Kika me je molila da se strpim još malo, sad je baš nezgodno razdoblje za ovako važne odluke. Prihvatila je to da sam nezadovoljna i da se želim odvojiti ali je smatrala da sada nije najbolje razdoblje za to.

Marina me (prije poljupca) pitala koliko dugo se još mislim baviti Kikom a ne sobom i nisam znala što da joj kažem. Ona je s bivšim mužem bila deset godina u vezi, od čega nekih pet u braku. Sedam od tih deset razmišljala je kako bi ga elegantno ostavila i posvetila se sebi. Meni je to grozno. Grozna mi je pomisao da s nekim budeš toliko dugo i cijelo vrijeme se nadaš da će se nešto dogoditi da ti pomogne da se izvučeš. U Marininom slučaju se nije dogodila ljubav, kako se nadala, nego rak. Nakon godinu dana borbe i liječenja shvatila je da je život samo jedan i da se želi u potpunosti posvetiti sebi (naravno i Marku, to se podrazumijeva) i da ne želi raditi budale od sebe i muža. On je sve shavtio, navodno je znao sve to i prije ali je čekao da mu kaže. I rastali su se ljudski, ostali povezani zbog sina, čuju se svakodnevno i ravnopravno odlučuju o svemu. Nekako upravo u to doba smo se upoznale nas dvije i ona je shvatila da, iako je ostatak života planirala provesti sama, još uvijek ima nade i prava na ljubav. Da, bilo joj je malo čudno da joj se na takav način svidjela žena, ja, ali s vremenom se pomirila s tom idejom.

Nakon već spomenutog vještičjeg tuluma i naše prve puse, odnosno njezine prve puse, jer sam ja bila skamenjena, uslijedio je još jedan slobodan dan, Svisveti. Kao i inače, s Kikom sam otišla do Mirogoja i bilo je iznenađujuće lijepo. Kao da je nešto predosjećala, bila je iznenađujuće dobra i uviđavna prema meni. Možda i zato što sam se dan nakon toga s Kumom selila u novi stan i što su te sunčane Svisvete bile naš zadnji zajednički dan. Ne moram ni reći kako sam se cijeli taj dan osjećala u buri osjećaja i misli. Marina, Kika, ja, novi stan, poljubac, kraj veze s Kikom, što ću s Marinom, što ako me tek tako bezveze poljubila jer je bila nacugana, je li mi se svidjelo to, nova veza, stara veza, Marinin sin, ona je javna osoba, iznevjerila sam Kiku, prevarila sam Kiku, zajebavam Marinu... grozno sam se osjećala i ponovno mi se cijeli jebeni dan plakalo.

Brinulo me je i to što mi se Marina nije javljala sve negdje do kasnog popodneva. Tek tada mi je stigao mejl da je bolesna, sin je kod tate, ima hangover i temperaturu, shvatila je da je ja ne zarezujem „za suhu šljivu“ i očekivala je da ću joj se ja prva javiti a od mene ništa. Pitala sam želi li da dođem do nje i rekla je da ne želi.

Dan prije Svisveta je bio prekrasan, ispunjen ljubavlju, veseljem i suncem. Bila je nedjelja. Ovo mi je toliko intenzivan period da imam osjećaj da su se ovi događaji odvijali prije više mjeseci a ne prije par dana. Marina me zvala večer prije i pitala imam li kakvih planova za sutra. Kako nisam imala, Kika je radila, a ja planirala još jednu nedjelju provesti sama sažaljevajući se, rado sam se odazvala pozivu da dan provedem s njom i Markom, njezinim sinom.

Pokupili su me već oko deset ujutro. Otišli smo u njezin rodni grad obići groblja, šetali se pored jedne od nekoliko rijeka i ručali u simpatičnom restoranu njezina prijatelja. Zatim smo se vratili u Zagreb, otišli na Sljeme, šetali malo gore i Marko nas je beskrajno zabavljao. Na stranu sad to što sam ja luda za njegovom mamom, ali Marko je jedno od najinteligentnije djece s kojom sam se imala prilike družiti. Na mamu je naslijedio sklonost glumatanju i akutni manjak srama, tako da je u Puntijarki zabavljao ne samo nas dvije nego i još nekoliko ljudi, koji su mu, na kraju glumačko-pjevačke točke od srca zapljeskali. Mali showman! Zanimljivo je kako se ne može pobjeći genetici. Marina ga nikada, to joj vjerujem, nije poticala na pjevanje, glumu ili slično, a kaže da je prvi puta valjda s nepune dvije godine uzeo daljinski od tevea i počeo pjevati kao da drži mikrofon. No dobro, nije sad to bitno, nisam htjela o njemu pisati, nego samo natuknuti da je i Marko definitivno pridonio mome zaljubljivanju u njegovu mamu, wink, wink.

Sa Sljemena smo se spustili do Sloboštine u luna park. Kao mala sam obožavala luna parkove, pogotovo električne autiće i ringišpile. Kako Marinu to baš i nije privlačilo, Marko i ja smo skoro 2 sata sami haračili, vozikali se autićima, sudarali, vrtili na dječjem ringišpilu, pa ja na velikom a on i Marina su mi mahali. Pa smo zato kolektivno trčali sa strane kako bih ja povratila jer se takve navike kod mene također nisu promijenile – i kao klinka sam bljuvala nakon ringišpila a bogme i dalje bljujem. Znam da to baš nije romantično ali meni je bilo. Marina me nježno milovala po leđima i coktala dok sam bljuvala a Marko je stajao ispred „jer je to baš super zanimljivo da i odrasli povraćaju!“ a s vremena na vrijeme me i bodrio „ajde, ajde, još malo i bit će gotovo!“ tako sam malo bljuvala a malo se smijala. OK, sad dosta o bljuvanju.

Polako se spuštao mrak i morale smo Marka odvesti tati. Marina me putem pitala bih li išla s njom na maskenbal kod jedne frendice s posla i prov mi se nije išlo ali sam pogledavši njezine molećive smeđe oči posve nesvjesno rekla „aha, juhu!“ Kako nismo imale ideju što bismo obukle, odlučile smo se za varijantu slumber party i obje smo otišle u spavaćicama. Tulum kao tulum, meni je bio dovoljan jedan bambus da plešem sama na sredini sobe (o tome radije ne bih zapravo) i fino se opustim, što je pronicljiva Marina (kako retroaktivno pišem, sad vam govorim i ono što mi je naknadno Marina pričala) skužila i u jednom trenu se samo odnekud stvorila i zalijepila za mene. Mislim, usne je priljubila uz moje i poljubila me najljepšim mogućim poljupcem, barem se toliko sjećam dok je nisam odgurnula... Malo je ustuknula ali je nastavila plesati kao da se ništa nije dogodilo, a i ja sam napravila isto. Vidjela nas je samo njezina Barbara, vještica, i kasnije u autu pitala Marinu „koji ti je vrag bio da zažvališ Ančicu?!“ na što je Marina odgovorila „pa došlo mi... a jesi vidjela i kako me bezobrazno odgurnula?“ Ja sam šutjela i glupavo se cerekala. To cerekanje je lajtmotiv mojeg i Marininog druženja. Vi koji me znate, znate i da rijetko ostajem bez riječi i cerekam se bez smisla, ali da, eto, s Marinom se od tog poljupca pa svedo sada uglavnom tako blesavo cerekam...

Ma, ne znam ni sama kako je do toga došlo... Spremalo se već dugo vremena, čini mi se, odnosno cure moje su mi tako rekle, da to traje već neke dvije ili više godina. Nisam bila sretna, ali sam samu sebe uvjeravala da jesam. I nisam se znala izvući. Još uvijek nisam. Zato što je volim. Zaista volim. I zbog toga sam bila u stanju otrpjeti svašta. Najteže mi je padalo to što se njezino nezadovoljstvo sobom reflektiralo na meni. Htjela sam joj uvijek i u svemu pomagati a nisam mogla i ona to nije tražila. Ostavila sam relativno siguran posao i odlučila raditi s njom, pomagati joj i na tom polju. Tu je sve i puklo. Možda bi bilo drukčije da smo biznis pokrenule u neko drugo vrijeme, da firma bolje posluje, da uspijemo naplatiti dugove. Meni je srce slomila rečenica „Meni je moj posao najvažniji na svijetu.“ To nije rečeno u afektu. Ona je to zaista tada mislila i misli i dalje.
Uslijedili su mjeseci moje statičnosti i depresije. Uglavnom sam dane provodila plačući i razmišljajući. Takva sam svima bila na teret - i njoj i roditeljima i prijateljima a najteža sebi. Mrzila sam vlastiti odraz u ogledalu i svako jutro koje sam dočekala živa. Drago mi je samo da sam kukavica i da se nisam pokušala ubiti, iako sam nekoliko puta bila na samom rubu.
Nekako u to vrijeme sam proljetos upoznala Marinu na nekom događanju, a zatim smo se srele na šetnici za pse i utvrdile da stanujemo u blizini pa su šetnje s ljubimcima i njezinim sinom postale svakodnevica. Tako smo se postupno upoznavale i zbližavale. Ona se meni odmah svidjela jer predstavlja sve ono što ja nisam bila – uspješna je, vesela duha, puna optimizma i u stanju je izmamiti osmijeh i najdepresivnijoj osobi – tako da su mi naše večernje šetnje postale jedina svijetla točka u danu.
Kako je Marina znala moju Kiku otprije, čak su se nekoliko puta i sukobile, nije joj bilo teško namamiti me da joj pričam i o njoj i o našem odnosu. Prvo mi je bilo teško ali sam se s vremenom otvarala i znala je sve moje probleme, možda i bolje od mojih cura, kojima me, moram to reći, ponekad bilo i strah reći sve što sam osjećala, a sve iz nekog straha od osude. Kika je razvila teoriju po kojoj ja nisam depresivna nego lijena, razmažena i djetinjasta. Marina me je mjesecima uvjeravala da nisam, nego da se samo moram pokrenuti. Što je meni bilo teško jer me boljela Kikina nezainteresiranost.
Kiki s druge strane nije bilo jasno kako mi se da „gubiti vrijeme“ s Marinom koja je „obična nabrijana bahata kokoš“. I nikada je nije zanimalo gdje sam s njom i što radim. Boljela me ta nezainteresiranost. Tek nakon što ju je frendica koja radi s Marinom pitala kako to da ja stalno dolazim k njima i idem s Marinom na kave i ručkove, Kika me pitala kako to da smo se tako povezale. Rekla sam joj da jesmo zato što me Marina sluša, pomaže razgovorom i trudi se oko mene. Prešutjela je to. Ljubomorna nije bila, kao i nikada prije.
Paralelno s ovim mojim unutarnjim nemirima se razboljela moja kuma i počela sam svaki dan odlaziti k njoj kuhati joj ručak, provesti dva-tri sata s njom, kasnije sam i prespavala ako bismo ujutro trebale biti u bolnici. Tada sam shvatila da bih ja savršeno dobro funkcionirala i bez Kike, što mi je bio dodatan udarac. Rekla sam joj da ću s kumom potražiti neki stan i preseliti se. Kika se složila i kuma i ja smo našle savršeni stan u novom Zagrebu. Nedavno smo se preselile.
To je Marini bio znak da sam „spremna na novi korak“ i dalo joj nadu da će se nešto i između nas pokrenuti. Ja sam inače antitalent za upucavanje i one neke sitne znakove pažnje koju ti pokazuje netko kome se sviđaš pa sam tako veći dio toga propustila primijetiti a ona se, navodno, mjesecima trudila... zagrljaji, poljupci, sve po meni prijateljsko, neke masaže ramena ili dodiri... ne, ja to nisam kužila a ona je ludjela od straha jer nikada prije nije bila zaljubljena u ženu i nije znala kako da mi priđe na taj način...

Nema te na chatu u ovo doba naravno, to sam i pretpostavljala, pa rekoh upravo samoj sebi, idem svojoj drugarici Šimi napisati epistolaran post, zašto ne.
Ovako, prvo isprike... Gospođa K. i ja smo se nacugale na Gagi u tom VIP salonu, zagušljivom govnu, ona od umora a ja od gluposti i finog vina. Gaga je bila ok, malo sam više očekivala za te novce koje bismo dale da smo karte plaćale, ali opet, vrijedilo je vidjeti. Gospođa K. je skoro cijelo vrijeme s Barbarom odlazila van pušiti i rekla je da je ovo prvi i zadnji put da je zbog mene išla na koncert nekoga tko nema ime i tko je apsolutno nezanimljiv. Tu baš nije u pravu ali moram priznati da bi i meni bilo dosadno s njom na festivalu kajkavske popevke, koje ona voli iako nije kajkavka. Ja sam malo plesala with myself kao Billy Idol, a u jednom trenutku i plakala, pa sam ostatak koncerta izgledala kao rakun, što je Gospođu K. konačno nasmijalo. Rekla j da sam najslađi rakun kojega je ikada vidjela. Gdje je uopće vidjela rakune, pitam se sada?
Otišle smo mrvku prije kraja jer je do ponoći trebala MIška, sina, pokupiti od dadiljice. Malo smo se tamo pred dadiljinom kućom ljubiškale u autu. Aha, da, kao tinejdžerica sam, majke mi moje Mame. Ona je inače ozbiljnija ali prilika čini lopova, odnosno tinejdžericu u 30 i kojoj godini.
Eto, sad sam došla kući tek. Otuširala se. Poslala joj poruku da jedva čekam sutra, pa sad čekam prvo da mi odgovori a onda idem u krevet. Stigao je konačno novi, lijepi plavi na cvjetiće, dođe mi da ga ne pokrivam plahtom kako je lijepi. Sutra ujutro kad se i ako probudim, sve ti u detalje napišem, možda i opet tu na blogu.
Oduševilo me to da si me nazvala i da brineš i da si me pozvala k sebi i općenito me oduševilo to što me uvijek iznova nečim oduševiš, ti oduševljivačice neveselih žena!
Oduševilo bi me i da imam novca da platim nekome da pretuče tvog kretena, ali nemam i zapravo sam nenasilna pa neću, ali ću ti po milijunti put poželjeti snage i pameti.
Volim te, Šima.
Ne prosto kao Gospođu K., nego onako čisto i lijepo prijateljski.
Muah, muah.
Evo K. mi piše da je Miško zaspao i da ide spavati i sanjati mene. Lijepo. Idem i ja.


Happy in the club with a bottle of red wine
Stars in our eyes ‘cuz we’re having a good time
Eh-eh, eh-eh
So happy I could die
Be your best friend
Yeah, I’ll love you forever
Up in the clouds, we’ll be higher than ever