Jednom davno trebala sam na neortodoksan način prezentirati deset najomiljenijih glumaca. Liste se više ne sjećam točno, ali pamtim jedan incident vezan uz Paula. Nekoliko puta sam premotavala scene iz Cool Hand Lukea i nikako mi to nije išlo od ruke pa mi je u pomoć uskočio Bivši. Dakle, mini film koji sam slagala sadržavao je i isječke iz preostalih devet filmova ali iz nekog razloga sve je pucalo na Paulu. Nakon dosta vremena, kvarenja mašina, nošenja majstorima i svađanja Bivši me molio na koljenima da umjesto ove scene uzmem neku drugu, ali ne, to je morala biti baš ta scena, baš s moje kazete na kojoj je debelim crvenim flomasterom pisalo ovo: Cool Hand Paul. Moja greška, koja mi je postala draga i nikada nisam iznova napravila naljepnicu.
"Pa daj nađi nekog mlađeg, jebote ovaj deda!"
Ne, ne i ne. I složili smo to a s Bivšim nisam pričala tjedan dana.
Znam da je dugo bolovao, znam da je već bio star, ali eto, ja ću ga pamtiti ovakvoga, mog Cool Hand Paula, ljudinu od čovjeka, humanitarca, veseljaka i da, meni najzgodnijeg muškarca na svijetu.
Ovo je ta scena:

Moraš biti bedast i naivan da na koncert od kojih 60.000 ljudi pokušaš ići autom, a ja to jesam, tako da smo skoro zakasnile na koncert a zadnjih pola sata nismo više pričale i bavila sam se mišlju da Kiki hitim kroz prozor U-Bahna. Onda nas je zvala živčana Kerstin, frendica iz Beča, s još dvoje ljudi, Gabi i Nick, koji su također živčani čekali nas dvije. No, stigli smo ipak taman.

Robyn, predgrupa tj. predpjevačica, je pjevala možda drugu ili treću pjesmu. Od nas petero, jedino sam ja imala želju doći što bliže pozornici, pa sam ih morala nagovarati, pa i prijetiti i na kraju sam uspjela. Stajala sam od Madonne na recimo 30m udaljenosti gotovo za cijelog trajanja koncerta. Dugo je trajala pauza između Robyn i početka showa ali je vrijedilo svake sekunde čekanja i svakog eura plaćene karte. Na prve taktove sam posve spontano istovremeno počela skakati i plakati, ali te osjećaje vam ne mogu prenijeti, razumjet će oni koji su odrastali u osamdesetima, rezali slike iz Brava i lijepili ih po unutrašnjosti ormara, maštajući kako će Madonna jednom doći i ovamo a oni skakati i pjevati na njezinu koncertu. A i pms je učinio svoje.

Kažu da je na koncertu bilo preko 60.000 ljudi ali iskreno, imala sam osjećaj da smo nas pet sami, da jedini mi skačemo i pjevamo. Dobro, kasnije nam se pridružila neka ekipa iz Mađarske, ali ostali su uglavnom stajali i gledali. Mislim zbilja, doći na koncert i onda stajati. To me malo nerviralo ali vrlo kratko jer sam se posve uživjela. Publici je u jednom trenu pokazala srednji prst jer je atmosfera bila upravo takva, zakurac, publika mlaka i anemična. Sad bi Kiki rekla „joj, Bože, kako ta žena u 30 godina karijere nije naučila pjevati!“, „majko mila, kako felša!“ i takve neke gluposti od toga da je nekoliko pjesama pjevala na matricu, do toga da uopće ne svira tu gitaru, ali mene to nije diralo. Koncert je show, cirkus pravi, ona sjajno izgleda, još bolje pleše, aranžmani starih pjesama su vrhunski zaista (moj favorit Borderline u punk-rock obradi!!!) i gle, ona je Madonna, Madonnnnna! Ja sam je zbilja vidjela!

Baš razmišljam, uključujući sinoćnji Coldplay, sve sam svoje (živuće, ne računam pokojnike) najdraže pjevače i pjevačice vidjela na koncertu, Stonesi, Morrissey, U2, Pearl Jam, Kylie, neke i po nekoliko puta, čak bila na zadnjem Nirvaninom koncertu ikada, mjesec dana prije nego si je kreten prosuo mozak. Nekome se to može činiti besmislenim, tipa mojim starcima jer ima nije jasno kako netko tko je davno izašao iz puberteta ima potrebu i volju hodati po koncertima, ali baš me briga, za cijenu karata za ova dva posljednja mogla sam kupiti novi šparhet ili sušilicu, koje zbilja trebam, ali eto, ne žalim niti za jednim eurom i platila bih i više da sam znala kako će dobro biti.

Madonna je sebe tako isklesala da bi je trebalo staviti u muzej i naplaćivati ljudima gledanje i divljenje. Nakon pola deci piva (da, jeftina sam za društvo) ja sam bila nacvrckana u toj mjeri da sam skakala i vrištala „She's a cyborg! She's can't be that good looking! My God, my Madonna! Cyborg!“ a suzdržani Austrijanci su mi se uljudno smješkali. Zatim sam krenula Nicku objašnjavati zašto je Madonna moja najomiljenija lezbijka na svijetu ali me Kiki prekinula u iznošenju teorije. Strašno. Neću više piti ni pola deci piva.

Dva sata koncerta su mi proletjela pa sam na kraju opet malo cvilila i opet urlala „No game over! It's not over!“ i tako to, a onda me ekipa odvukla i to je bio kraj. Tek kasno, kasno navečer sam opet smjela malo daviti Kiki s impresijama jer je bilo više nego očito da nitko nije bio toliko zainteresiran čuti moje mišljenje o baš svakom segmentu koncerta. No, ako bude novih turneja i koncerata, a jamačno će ih biti, idem opet, makar izgledala starije i lošije od Madonne.

Onda sam prespavala pa je bila srijeda i dan koncerta Coldplaya, koje jako volim, mogli ste pretpostaviti. Žao mi je da je Chris Martin oženjen i ima već i djecu jer sam uvjerena da bi tu nešto bilo između nas, najozbiljnije, mislim da me pogledao nekoliko puta, svidjelo mu se i kako pjevam i kako plešem a uočio je i moju novu zelenu maramu kojom sam mu mahala, a Kiki je dodala i da će sigurno sada ostaviti Gwyneth i doći me potražiti u Zagreb ili će sljedeći album nazvati „Viva la Ana“. Šalu na stranu, i ovaj koncert je bio predobar, naravno potpuno drukčiji jer za razliku od Madonne oni znaju svirati i pjevati pa se manje trošilo na popratne efekte, a više se radilo o tome da ih se dobro čuje i shvati, pa želim čestitati Chrisu na komunikaciji s publikom, rijetko koji pjevač se tako potrudi. Moj osobni peh bio je u tome da sam par sati prije koncerta saznala da je ovaj svijet zauvijek napustio Vice Vukov, naš obiteljski pjevač broj jedan, tako da sam Chrisa uglavnom gledala suznim očima ali to ide u kategoriju c'est la vie.

Da, iako nitko nije pitao, pjesma iz prethodnog posta je meni najdraža Vicina pjesma, a napisao ju je Drago Britvić, mislim.

Ocjena oba bečka koncerta: +5. Znam da zapravo ne postoji taj + kod ocjena, ali ovdje sam ga morala dodati. Fotke ne bute vidjeli jer nisam ponijela fotić, imam samo par klipova snimljenih mobitelom ali su strašno loši i uglavnom se čuje mene kako urlam. Šteta.

Mirno teku rijeke,
mirno žita šume,
svjetlo njiše misli,
misli njišu šume.

Ptica let šara svod,
pršti pijev u jasni vedri dan.
Jasni dan, vedri smijeh -
vedar čovjek nikad nije sam.

A što takneš - svaku travku, cvijet
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir...
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Još da skineš dugu
sjajnu, vrelu, žarku
sve bi zlato dana
stalo u tu bajku.

Ptica let šara svod
pršti pjev u jasni vedri dan,
jasni dan, vedri smijeh -
vedar čovjek nikad nije sam.

A što takneš, svaku travku, cvijet,
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir...
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Ocjena koncerta -3. Sve što je u plusu ide na račun zavidno izvedene pozornice (za hrvatske uvjete narafski) i Hladnog piveta koje je već samo po sebi brand a ja ih volim i slušam dugi niz godina, više od dvije trećine njihova postojanja. Ostalo je bilo ispod nivoa. Nas tri s vip ulaznicama nismo uspjele ući u vip dio jer su redari prethodno pustili hrpu rulje bez vip ulaznica pa su dobili po prstima od produkcije. Onda je Kiki zvala neke ljude koji su nas mogli uvući ali to je trajalo predugo pa sam popizdila i otišla u raju, kako sam uvijek i gledala Hladno pivo, samo ovaj puta nekih kilometar daleko od pozornice jer se jedino tamo nisam osjećala ugroženo.

Prvo sam osvrt mislila napisati sinoć ali sam odlučila pričekati da mi se smiri šiza, no sada kužim da se neće smiriti jer sam i dalje ljuta i razočarana. Da ne mislite da sad nešto prigovaram a nemam pojma, ja sam bila na njihovim koncertima u Zg, u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše pa čak i u Njemačkoj, tako da, vjerujte mi, znam što pričam kad kažem da mi je osobno žao da sam jučer otišla jer sam osim masnice u predjelu lijevog bubrega i koljena, jakne okupane u pivu i praktički do neprepoznatljivosti izgaženih tenisica slabo profitirala.

Najgori ulet: "Molim te nasmiješi mi se, da mogu umrijeti sretan!" Mladi Werther ima 17 godina, treći razred jedne zagrebačke gimnazije, da,d a, sve sam to saznala i nehotice čula jer su me davili dvadeset minuta valjda. Kiki i Iva su se smijale naravno. Mali nije odustao ni kad sam mu rekla da nisam zainteresirana a Kiki mu je rekla da mi je cura i da je sada stvarno dosta. Onda mu se svidjela i Kiki. Prestao je u jednom od valova pogoa, kad ga je odnijelo i više me nije našao. Fala Bogu.

Najgori detalj večeri: klinka maksimalno osmi razred (znaju li im roditelji gdje su i što rade?!) zatrči se u hrpu nas, mirnih, starijih-od-17 ženskih, uz poklič „di ste pičke!!!“ i udari me svom snagom debelom martom u koljeno a šakom u bubreg (!!!), totalni šok, moja spontana reakcija je uslijedila istog trena, udarila sam joj svom snagom šamarčinu da joj se glava samo okrenula i odletjela (cura, ne glava) natrag do svojih teenage punk slut frendica koje su mi onda još nešto vikale a ja im mirno rekla „želi još netko šamar?“ Strašno, ne mogu vam to objasniti. Nikada se u životu nisam ni s kim (osim s bratom) tukla, nikome nisam šamar udarila, ali ovo je valjda bila spontana reakcija, obrambeni mehanizam, ne znam zbilja... Danas me toliko boli koljeno da sam si stavljala obloge, a na leđima imam masnicu ispod rebara kao da sam žrtva obiteljskog nasilja. Sličnih epizoda s teenagerima bilo je posvuda, bacanje limenki i čaša punih piva u publiku, po ljudima ispred ili iza tebe, pogo udaranja i skakanja, prestrašno nešto. Uzmite u obzir da vam ovo govori bivša (i sadašnja) punkerica a pod svom mogućom odgovornošću tvrdim da bih dijete koje bi mi se vratilo doma u stanju u kojem su neki klinci jučer bili, ostavila da spava u haustoru ili ga razbila od batina (mada u batine ne vjerujem!)

Super detalj večeri: već pred sam kraj ugledam blizu nas jednu obitelj ili dvije obitelji, ne znam, recimo troje starijih s klincima koji svi znaju riječi i veselo plešu i pjevaju, a jedan od njih je bio Zoran Šprajc, jako sladak, jako.

Bilješka za budućnost: ukoliko me ubrzo uhvati meni tako svojstvena selektivna amnezija pa ponovno odlučim otići na neki koncert u Hrvatskoj osim u Glazbenom zavodu ili Lisinskom, probat ću se sjetiti da odjenem i obujem ono u čemu šetam pse, nikako nove starke i lijepu mirisnu jaknu.

Wrap up: ostale smo do samog kraja i onda pješačile do centra a to sam napravila prvi puta u životu i bilo mi je prekrasno, puno ljepše od koncerta. Kasnije sam se propitivala u smislu jesam li ostarila pa me sve toliko živciralo ili što je u pitanju – iskreno, ne vjerujem da sam prestara za punk koncerte nego se ljudi kod nas ne znaju ponašati. U utorak idem u Beč na Madonnu, u srijedu na Coldplay pa se nadam dobroj zabavi, za razliku od ovog balkanskog užasa.

Dosta ljudi me do sada pitalo kako je to biti lezbijka. Isprva sam mislila da ne mogu suvislo odgovoriti na ovo pitanje jer mi je ono u rangu pitanja poput „Kako je to imati zelene oči?“ ili „Kako je to imati smeđu kosu?“. Pa ono, ne znam što bih rekla osim „normalno“. U ovih osam godina moga lezbijstva, nazovimo to tako, ja sam u potpunosti prihvatila sebe kao takvu i osjećam se normalno, isto kao što se osjećam normalno sa svojom smeđom kosom ili zelenim očima. Jednostavno ne razmišljam više o tome a time mi je teže zamisliti kako netko može imati nešto protiv homoseksualnosti kad je ona tako normalna..

Međutim, unatoč činjenici da se ja sa svojom seksualnom orijentacijom osjećam normalno, vidim da je nekim (zapravo većini) ljudi to u najmanju ruku zanimljivo. Stoga sam odlučila preispitati sebe na ovu temu iz nekoliko perspektiva: seksualne, društvene i osobne. Dolazim do toga da se odgovor na pitanje Kako je biti lezbijka?“ zapravo mijenja s obzirom na situaciju i posebno kao rezultat vanjskih sila na koje ne mogu utjecati.
Ukoliko mi ljudi postavljaju ovo pitanje kako bi saznali nešto o seksualnom aspektu lezbijstva, pa ono… meni je super! Jasno mi je da heteroseksualci koje zanima što mi to radimo u krevetu (a zašto o tome razmišljaju je pitanje za sebe!) vide lezbijski seks kao nešto neobično, uglavnom čudno i neshvatljivo. Neki od njih razmišljaju o dijelovima koji se ne slažu „kako treba“ ili to uopće ne vide kao seks jer ne dolazi do penetracije penisom. A prava istina je, barem meni, da je lezbijski seks jedna divna avantura. Nema erekcija, ili izostanka iste, o kojim morate brinuti, posebno kad zađete u neke godine kad se frajeri ne pale samo jednim pogledom na vaš dekolte ili koljeno. Nema brige o neželjenim trudnoćama, spolno prenosivim bolestima, preuranjenoj ejakulaciji i svim drugim neželjenim popratnim pojavama, a ima puno razumijevanja, užitaka i nekog osjećaja mnogo veće slobode, oslobođenosti, pa se, nakon što sam jednom otvorila vrata lezbijskom seksu, nisam više ustručavala otkrivati i druge aspekte seksa, svoju spolnost, potrebe i želje i svoje tijelo, a za sve to bila sam (previše) inhibirana dok sam bila s muškarcima. Tako da s aspekta seksulanosti, meni je lezbijstvo fantastično!
Što se tiče društvenog aspekta prihvaćanja moga lezbijstva, osjećaji mi nekako variraju. Uglavnom u nekim društvenim situacijama, u kojima bi svaki heteroseksualac upotrijebio izraz suprug ili supruga, ja koristim izraz partnerica, što na hrvatskom nosi oznaku roda ali na engleskom (partner) ne, pa kako radim u manje-više međunarodnom okružju, koristim taj izraz i nitko me nikada nije krivo pogledao. Što se tiče prijatelja, svi znaju jer sam im rekla odmah na početku, a neke, poput blogerica koje sam upoznala u zadnjih godinu dana, sam također otpočetka informirala. Možda sam imala sreću pa sam na poslu, sadašnjem i bivšem, bila okružena ljudima koji su znali za mene ali nisu previše obraćali pozornost na privatno ili im je bilo posve normalno pa tako nikada nisam trebala nešto dodatno pojašnjavati.
Međutim, bilo je i teških razdoblja… vremena kada sam se naprezala do krajnjih granica kako bih zadržala samopoštovanje i ostala emotivno nedirnuta predrasudama i osuđivanjem. Blaži slučaj je da je netko, koga ne mogu nazvati niti prijateljem niti poznanikom, nego recimo netko koga sam sretala na rođendanima prijatelja, rekao nekoj trećoj ili petoj osobi u nekom posve drugom i nebitnom kontekstu „ona je lezba!“, no takve situacije su me nekada boljele a danas me nasmijavaju. Najgore je definitivno (bilo) s roditeljima, koji su naizgled bili liberalni, ali sve do trenutka kada sam ih obavijestila o toj promjeni „kursa“ u mome životu. I osam godina nakon toga, oni pred drugima, strancima, imaju potrebu reći kako ja živim s cimericom, znaju me tu i tamo pitati kada ću se „uozbiljiti“ i „odrasti“, sve fino u rukavicama ali podtekst je jasan. I to me zapravo najviše boli, unatoč floskulama da je njima najvažnije da sam ja sretna. A vrijeme prolazi. Voljela bih da moja mama zagrli i poljubi Kiki onako kako mene zagrli njezina majka.
I za kraj, onaj osoban i najvažniji odgovor na pitanje „Kako je to biti lezbijka?“ a taj je zapravo najlakši. Jednostavno! Vrlo jednostavno. Barem nama. Nas dvije se volimo najviše na svijetu. Podržavamo se i štitimo u svim situacijama. Naravno da se i svađamo ali svađe su kratkog vijeka i uglavnom slabog intenziteta. Ali mogu vam reći, a oni koji me znaju to će i potvrditi, ja nikada nikoga nisam voljela ovako kako volim Kiki. Nikada. Nikoga. I otkad sam s njom, po prvi puta dišem punim plućima, slobodna sam, onakva kakva sam uvijek željela biti a nisam znala kako. Biti lezbijka je u mome slučaju biti svoja.

Svako jutro nakon ustajanja, pranja i kafenisanja s Dragom, palim tv ne bih li čula vremensku prognozu za taj dan i odlučila što da odjenem za posao. Inače, volim prati veš (valjda zato što to vešmašina odradi bez puno truda s moje strane) ali uistinu mrzim peglati. Morate uzeti u obzir kako me odabir nepeglane odjeće prilično limitira u smislu izbora.
Tako da svako jutro zavirim u ormar, izvučem ovo ili ono, odjenem se, pogledam u ogledalo i budem zadovoljna izborom. Međutim, negdje do odlaska na ručak mijenjam mišljenje. Ne znam jesu li u pitanju drukčija ogledala kod mene na poslu ili to što gotovo sve moje suradnice imaju nepogrešiv smisao za odijevanje i izgledaju mi savršeno odjevene, ali tamo negdje do vremena odlaska s posla, stječem dojam da sam najlošije odjevena osoba u zgradi s nekih tisuću zaposlenika od kojih većine čine žene.
Evo, ovaj tjedan sam se svaki božji dan tako osjećala. Ne znam je li u pitanju povratak vrućina koje loše podnosim i najradije bih i na posao dolazila u hlačicama i japankama, ili nešto drugo... Nakon nešto introspekcije jutros, došla sam do zaključka da ja jednostavno nemam smisla za odijevanje, nemam stila. Istina, većina mojih rođaka, bližih i daljih se grozno odijeva, obje tete mi izgledaju isto kao i prije dvadeset godina, sestrična fura neki svoj stil glavno-da-se-vidi-da-sam-akademska-građanka, doduše, brat se solidno odijeva, no njega odijeva uglavnom cura, mama i tata mi s vremenom sve više liče na blizance, hodaju u istim trenirkama i tenisicama... pa sve nešto razmišljam – možda se radi o genetskom poremećaju. Ili je problem u tome što sam lezbijka. Zbilja, možda je u tome stvar.
Gledam te kolegice s posla u štiklicama i kostimićima i pored njih se osjećam kao najlezbijskija žena na svijetu. A sve do prije par minuta sam razmišljala: hm, ovako se osjećam ugodno i ovo je moj stil, samoj sebi sam fora.
Sinoć se vraćam s Mamma mie (žene svih uzrasta i gej muškarci, svakako odite pogledati, nikako nemojte propustiti, samo pazite da ne sjedite preblizu nepoznatim ljudima ako ste skloni pjevanju i plesanju kao ja!) s Kikom i našim najbližim gej frendom Bibijem i on se, nakon pjevanja i plesanja po Zrinjevcu, dohvati nekog izloga, ne znam koja marka krpica, i počne mi držati prodike o odijevanju, da sam prelijepa da se oblačim tako bezlično i još nešto, ali meni mrak pao na oči pa smo prestali, uz dogovor da kad budem imala živaca i vremena, da će mi osmisliti „posve novi stil“, „posve novu mene“! Ubit ću se.
Ovo me vratilo na meni milu temu cipela (fetiš su mi lijepe cipele i tenisice svih oblika, dizajna i marki) o kojoj sam nedavno raspravljala s jednom Ivom u Tuhelju - zgrozila se naime kad me je vidjela u Crocsicama, jer su joj pojam odvratne obuće, nešto poput Borosana ili borovskih kaljača, i o tome je pričala 10 minuta pored bazena. ona u natikačama na štiklu od 12cm. Pored bazena.
Ok, možda sam lezbijka a za nas kažu da nosimo isključivo udobne cipele, ali ja naprosto ne vidim razloga da u svoje slobodno vrijeme nosim neudobne štikle. Onda mi je rekla kako je njoj mama još u srednjoj školi zabranila nošenje tenisica i ponosno ustvrdila kako ona sa svojih 35 godina nema niti jedne tenisice i zapravo niti jedne cipele s niskom petom. Mama joj je zabranila da nosi nisku obuću jer će joj se zbog toga „noge razmaziti“ a žena koja drži do sebe ne smije to dopustiti. Znači radi se zapravo o mučenju a ja ne volim mučenje. I meni mama nikada nije rekla da si ne smijem razmaziti noge.
Kad bih barem imala stilista.

Imam tu na poslu jednog dečka, sladak ko baklava, mlad i napuhan, tip koji uvijek dolazi na posao u finom odijelu i cipelam, miriše ko Provansa a meni se, kao recimo nadređenoj na jednom projektu, ulizuje po sistemu ajmo na kavu, ajmo na ručkić, super ti ova ogrlica, opa, nova zurka, joj, kak je nama super otkad si ti tu, kužite kaj pišem. Zovem ga Malac, jer mi se sviđa taj naziv, a i podsjeća me na brata. Između ostalih komplimenata, nekoliko puta mi je rekao kako mu se sviđa moje ime i prezime a pogotovo kombinacija oba.
Na godišnjem je do ponedjeljka i tako se poklopilo da se nismo vidjeli više od mjesec dana. Popodne, nakon cuge s curama, odlazim na Cvjetni i čekam novu kavu s Mimom. Sad kad ovo pišem, ispada da idem s kave na kavu, ali ne inače, danas se tako poklopilo,
Mima i ja, cmok, cmok, sjele u Zadar, kad spazim Malca kako izlazi iz pravoslavne crkve. Ugladao i on mene, pogleda s kim sjedim, u stilu da vidi smije li mi se približiti, a ja mu mahnem i pozovem na cugu.
Igrom slučaja, Mima shvati da pozna njegove starce iz iste te crkve (ona je moja najstarija frendica, godište mojih staraca) i tako se njih dvoje zvanično upoznaju pa skupa ostanemo još nekih pola sata.
Malac stanuje u mome smjeru pa smo se skupa uputili doma. U jednom trenu spazi on moju torbu - prekrasna vrećasta torba s mojim nadimkom izvezenim zelenim glagoljičkim slovima. Ajde da se pohvalim, to sam dobila za rođendan od meni najnajmilije cure s Kvarnera, znat ćete tko je. Poklon savršen iz više razloga: obožavam torbe i obožavam glagoljicu, pa je Mila to ukomponirala u prekrasan dar.
Gleda Malac moju torbu, gleda glagoljicu i ispali onako djetinje bedasto Ma da, kaj te nije strah hodat s ćirilicom na torbi? Kaj si i ti Srpkinja? Pa imaš baš hrvatsko ime, nikada ne bih rekao, a znaš, bilo mi malo neugodno kaj si me vidjela da izlazim iz pravoslavne crkve, al ajde, bila si sva vesela i mahnula mi, pa sam si mislio, no, valjda me ne bu obesila!Ja sva u šoku, mutava od spoznaje da se tako mlada obrazovana osoba srami toga što je Srbin ispalim samo E Malac, Malac, nisam Srpkinja, glagoljica je to, ne ćirilica!
Baš me ražalostio nekako.

Epilog situacije iz prošlog posta: prenaglila sam. Niti je B. toliko nevin, niti je M. tolika aždaja kao što sam mislila. Stvar je u tome da sam se ja kao relativno jaka i stabilna, po prirodi stvari, valjda tipičnoj za žene majke, zaštitnice, svrstala na B. stranu, jer sam godina gledala njih dvoje kao par – nju kao „tlačiteljicu“ i njega kao „potlačenoga“, što je zapravo daleko od istine, a nju znaju samo njih dvoje, na koncu konca.
B. se pokazao kao govno, iznevjerio je u prvom redu M. naravno, ali iznevjerio je i povjerenje nas koji smo nehotice bili uvučeni u cijelu dramu. Ne bih dalje o ovome, jer me zbilja strah da M. za ovo ne sazna – ovaj blog mi je (barem donedavna) bio mjesto gdje bih pisala neke stvari čisto da ih izbacim iz sebe jer ih iz ovog ili onog razloga možda ne mogu podijeliti sa stvarnim osobama.

Zanimljiva mi je bila spoznaja kako smo iz šačice prvotno dobivenih podataka Kiki i ja, ali i još neki ljudi, pomislili kako je B. u cijeloj priči žrtva jer će ostati bez M. i života koji su godinama gradili, pa će nadrapati u konzervativnoj sredini, koja se, suprotno mojim očekivanjima, svrstala na M. stranu a ne na njegovu, jer je ipak on taj koji je skrivio raspad braka i onečistio, da se figurativno izrazim, njihovu zajedničku budućnost.
M. će bez sumnje uskoro naći adekvatnu zamjenu, a u to sam se uvjerila već prošli petak na jednoj pijanki, posebno upriličenoj u povodu podnošenja zahtjeva za razvod. I treba tako, svaka joj čast na snazi i volji, ja bih se vjerojatno sklupčala negdje i cvilila danima, no to sa sigurnošću ne znam i nadam se da neću saznati. Ona je iz ovoga, bez imalo farbanja, izašla kao heroina i bolja i jača nego prije, a njega nema, nikome se ne javlja više. Malo sam se brinula ali nisam to ni s kim mogla podijeliti jer se pijanka pretvorila u pravi bitching protiv njega a i muških općenito.

Jako mi je smiješno kad tako slušam svoje straight frendice kad mi govore da blago meni jer nemam posla s muškarcima. No da, na toj nekoj intimnoj razini je dobro da sam sa ženom, bolje se razumijemo, uvažavamo i još je tu niz stvari zbog kojih sam sretna da sam našla Kiki (no to je tema za zaseban post), ali postoji i niz razloga zašto ja volim muškarce i nisam prototip lezbe na koji ćete inače naletjeti.
Jedan od glavnih razloga je taj da su muškarci u mnogome jednostavniji, ne kompliciraju, ne govore jedno a misle drugo i u principu s njima možeš/moraš postupati na način da im izravno kažeš ono što od njih očekuješ i nakon toga možeš očekivati feedback. Sa ženama to često nije slučaj. Znam da sad simplificiram ali taj zaključak mi se nametnuo ne samo nakon posljednjih šokova nego i nekih drugih događaja, gdje sam se još jednom pokazala kao jako slaba u procjenjivanju karaktera.
Otprije već znam da nisam tipična predstavnica svoga spola. Ok, ima stvari u kojima jesam tipična, od kozmetike do tračanja, ali ima situacija u kojima se puno, puno bolje razumijem s muškarcima nego sa ženama. Imala sam i muških prijatelja s kojima bih se iz nekog razloga posvadila ali te situacije nikada nisu ostavile nekog dubokog traga na moju psihu jer sam s muškima sve svoje nesporazume i svađe uspijevala izgladiti ili barem raspraviti pa se razići na obostrano zadovoljstvo.
Ne razumijem, i da me staviš na ražanj i okrećeš na laganoj vatrici, ne razumijem kako žene mogu raditi jedno, misliti drugo a nekom trećem govoriti nešto treće. Ne razumijem. Kiki mi kaže da pretjerujem jer stvari postavljam po sistemu crno i bijelo – jedan dan mi je netko bijel a već sljedeći dan mi zbog neke stvari prelazi na crnu listu. Jednostavno mi je odbojna spoznaja da su neke žene zapravo sive, bezlične i bez stava.