Ocjena koncerta -3. Sve što je u plusu ide na račun zavidno izvedene pozornice (za hrvatske uvjete narafski) i Hladnog piveta koje je već samo po sebi brand a ja ih volim i slušam dugi niz godina, više od dvije trećine njihova postojanja. Ostalo je bilo ispod nivoa. Nas tri s vip ulaznicama nismo uspjele ući u vip dio jer su redari prethodno pustili hrpu rulje bez vip ulaznica pa su dobili po prstima od produkcije. Onda je Kiki zvala neke ljude koji su nas mogli uvući ali to je trajalo predugo pa sam popizdila i otišla u raju, kako sam uvijek i gledala Hladno pivo, samo ovaj puta nekih kilometar daleko od pozornice jer se jedino tamo nisam osjećala ugroženo.
Prvo sam osvrt mislila napisati sinoć ali sam odlučila pričekati da mi se smiri šiza, no sada kužim da se neće smiriti jer sam i dalje ljuta i razočarana. Da ne mislite da sad nešto prigovaram a nemam pojma, ja sam bila na njihovim koncertima u Zg, u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše pa čak i u Njemačkoj, tako da, vjerujte mi, znam što pričam kad kažem da mi je osobno žao da sam jučer otišla jer sam osim masnice u predjelu lijevog bubrega i koljena, jakne okupane u pivu i praktički do neprepoznatljivosti izgaženih tenisica slabo profitirala.
Najgori ulet: "Molim te nasmiješi mi se, da mogu umrijeti sretan!" Mladi Werther ima 17 godina, treći razred jedne zagrebačke gimnazije, da,d a, sve sam to saznala i nehotice čula jer su me davili dvadeset minuta valjda. Kiki i Iva su se smijale naravno. Mali nije odustao ni kad sam mu rekla da nisam zainteresirana a Kiki mu je rekla da mi je cura i da je sada stvarno dosta. Onda mu se svidjela i Kiki. Prestao je u jednom od valova pogoa, kad ga je odnijelo i više me nije našao. Fala Bogu.
Najgori detalj večeri: klinka maksimalno osmi razred (znaju li im roditelji gdje su i što rade?!) zatrči se u hrpu nas, mirnih, starijih-od-17 ženskih, uz poklič „di ste pičke!!!“ i udari me svom snagom debelom martom u koljeno a šakom u bubreg (!!!), totalni šok, moja spontana reakcija je uslijedila istog trena, udarila sam joj svom snagom šamarčinu da joj se glava samo okrenula i odletjela (cura, ne glava) natrag do svojih teenage punk slut frendica koje su mi onda još nešto vikale a ja im mirno rekla „želi još netko šamar?“ Strašno, ne mogu vam to objasniti. Nikada se u životu nisam ni s kim (osim s bratom) tukla, nikome nisam šamar udarila, ali ovo je valjda bila spontana reakcija, obrambeni mehanizam, ne znam zbilja... Danas me toliko boli koljeno da sam si stavljala obloge, a na leđima imam masnicu ispod rebara kao da sam žrtva obiteljskog nasilja. Sličnih epizoda s teenagerima bilo je posvuda, bacanje limenki i čaša punih piva u publiku, po ljudima ispred ili iza tebe, pogo udaranja i skakanja, prestrašno nešto. Uzmite u obzir da vam ovo govori bivša (i sadašnja) punkerica a pod svom mogućom odgovornošću tvrdim da bih dijete koje bi mi se vratilo doma u stanju u kojem su neki klinci jučer bili, ostavila da spava u haustoru ili ga razbila od batina (mada u batine ne vjerujem!)
Super detalj večeri: već pred sam kraj ugledam blizu nas jednu obitelj ili dvije obitelji, ne znam, recimo troje starijih s klincima koji svi znaju riječi i veselo plešu i pjevaju, a jedan od njih je bio Zoran Šprajc, jako sladak, jako.
Bilješka za budućnost: ukoliko me ubrzo uhvati meni tako svojstvena selektivna amnezija pa ponovno odlučim otići na neki koncert u Hrvatskoj osim u Glazbenom zavodu ili Lisinskom, probat ću se sjetiti da odjenem i obujem ono u čemu šetam pse, nikako nove starke i lijepu mirisnu jaknu.
Wrap up: ostale smo do samog kraja i onda pješačile do centra a to sam napravila prvi puta u životu i bilo mi je prekrasno, puno ljepše od koncerta. Kasnije sam se propitivala u smislu jesam li ostarila pa me sve toliko živciralo ili što je u pitanju – iskreno, ne vjerujem da sam prestara za punk koncerte nego se ljudi kod nas ne znaju ponašati. U utorak idem u Beč na Madonnu, u srijedu na Coldplay pa se nadam dobroj zabavi, za razliku od ovog balkanskog užasa.
Post je objavljen 21.09.2008. u 18:39 sati.