Prije ravno deset godina probudila sam se u autobusu u 3 ujutro stigavši u Rodni grad i iskrcala ravno u krevet. Prije nego sam usnula, razmišljala sam o tome jesam li dobro postupila - imala sam priliku ostati u Njemačkoj, nastaviti studij i asistirati na germanistici, ali ne, odlučila sam vratiti se i nastaviti ovdje. Mlada i puna vjere u sebe.
Probudila me mama u rano poslijepodne.
"Daj se diži već jednom... države padaju, ljudi ginu a ti spavaš ko zaklana... Ajde, Lady D ti je poginula!"
Davno prije, još u osnovnoj, sanjala sam o tome kako ću se jednog dana udati za princa i postati prekrasna plavuša poput Lady D.
"Što ćeš biti kad odrasteš?"
"Lejdi D!"
Vječno su me zajebavali zbog toga.

Jebeš snove. Život je uvijek sad i ovdje. Meni nikada.

Ponekad se zbilja gadim sama sebi.
Želim dijete.
Već dugo zapravo.
Iz objektivnih razloga ga ne mogu dobiti na način na koji ga dobivate vi, ali postoje alternative.
Obje smo za to, ali stalno nekako nije pravo vrijeme. Znamo i gdje ćemo to napraviti, ali to "kada" me muči.
Ja sam ta koja će roditi. Kiki želi usvojiti. Želim i ja ali želim i roditi.
Danas sam saznala da je jedna od mojih kolegica trudna i umjesto sreće i veselja zbog nje, moja prva reakcija bila je zavist, ne znam kako bih to drukčije nazvala.
Sretna sam ja i zbog njih, naravno, pogotovo što znam da su dugo planirali ali im nije išlo.
Ta prva reakcija trajala je svega dvije milisekunde ili kraće, ali sram me je zbog toga.
Nadam se da će sve biti u redu s njihovom bebom.

Želim i ja dijete. Znam da bih bila dobra mama.

Kod mene uvijek bude tako – zapalim se za nešto brzinom svjetlosti a jednako brzo se i ohladim.
Tako je i s ovim blogom.
Novostečena sloboda me je toliko ponijela da jednostavno nisam znala što bih s njom.
Želim reći ovo i ono, milijun nekih tema mi se vrzma po glavi, a ne da mi se pisati.

Osamostaljenje je dobro. Trebalo mi bi i u stvarnom životu u istom smislu kao i ovdje. Na starom blogu nisam mogla napisati neke stvari koje su me mučile jer se u međuvremenu broj čitatelja iz stvarnog života povećao a to nisam htjela. Najiskrenije, nisam htjela.
Blog želim pisati, nekada za publiku a nekada ne, ali ga želim pisati. Lakše posložim misli ako ih zapišem i ako ih osim mene čuje/vidi još netko. Vaga po horoskopu, volim promišljati i odlučivati.

Osim toga, Kiki je od početka izrazito skeptična prema ovoj mojoj osobini, to znate... Morala sam neke "detalje" skrivati a to jednostavno nije moj stil jer prezirem muljanja i skrivanja.
Nije me sram toga da je Koka, moja bolja/ljepša/pametnija polovica, žena i ne bojim se nikakvih propovjednika i đavoljih odvjetnika ni vani a kamoli ovdje.
Pa ću pisati i o nama, po prvi puta bez barijera i straha da će i ona sama pročitati ovdje nešto što će je povrijediti.

Baš me to veseli.