Imam tu jednu listu od dvadesetak meni najljepših žena na svijetu, koju sam počela slagati još početkom godine po uzoru na Ribčevu listu Naj tete 2008., no kako se sama sa sobom nisam mogla dogovoriti koga ću na staviti na pojedine pozicije, ostavila sam toga i listi se više nisam vratila.



Jutros, nakon što sam čula da je Natasha podlegla ozlijedama stečenim na tako bizarno glup način, potražila sam je i vidjela da mi je na visokom 9. mjestu. Da sam tada listu i objavila, uz Natashino ime bi stajala opaska da sam je prvi puta uočila u Jodienom filmu Nell, kao i njezina supruga Liama, koji bi mi također bio na listi najpoželjnijih muškaraca, te da otada pratim sve što je radila, na filmu ili izvan njega.





Pogledala sam i neke starije filmove koje je snimila, tipa Patty Hearst, ali i neke novije, pa i posljednji Wild Child, glupavi tinejdžerski, koji sam otišla gledati sama, nakon jedne bespotrebne svađe s Kikom, pa se sadržaja gotovo i ne sjećam ali se sjećam onoga što me uvijek fasciniralo na Natashi, njezinih veselih i toplih očiju. Meni je baš zbog tih očiju uvijek bila privlačna jer su mi privlačne žene velikih, toplih očiju.



Čak i prividno ozbiljna, odavala je prirodu žene koja se pri svemu što radi jako dobro zabavlja. Baš glupo da je ovako otišla.
U glavi mi je Liam, koji poput lika u „Love, actually“ ostaje bez voljene žene, koja je, koliko pamtim, čak nalikovala Natashi.
Life imitating art, kako žalosno.

Dala sam otkaz nedavno, zato me nije bilo u ovim krajevima u posljednje vrijeme. Gluplji dio davanja otkaza je to da sada radim s Kikom, što se na početku činilo kao dobra stvar a sada mi se čini kao opaki zajeb. Ne radi se o tome da mi ide na živce biti s njom 24/7, mada mi ide na živce češće nego prije, nego se radi o tome da po onoj engleskoj poslovici nije pametno sva jaja čuvati u istoj košari, u našem slučaju sve jajnike. Da, nije pametno, pogotovo ove famozne godine recesije i krize.

Užasno me sekira sveopće proširena upotreba riječi recesija. Neko jutro čujem dva čistača ulice kako metu i pričaju o recesiji. Ili dvije kumice na placu recimo. Ne da ih omalovažavam ali opet, zanima me zbilja koliko ljudi uopće zna što recesija znači i predstavlja. Meni uglavnom znači to da sam se zajebala i preračunala. Uzdajem se u sreću, koja me toliko puta do sada spasila iz sranja. I osmijeh.

Evo, večeras, odnosno s ove točke je to već sinoć (majko mila, prošlo je već tri ujutro a ja pišem glupi blog umjesto da spavam!!!), bila sam u Bulldogu na koncertu Meritas i Jelene Radan, pa sam dosta vremena bila ostavljena od strane moje Kike, koja je imala obavljati neke poslove, te prepuštena na milost i nemilost raspomamljenih lezbijki, koje se iz meni nepoznatih razloga sumanuto okupljaju oko prethodno navedenih umjetnica (fyi: tri žene se mogu družiti i bez da se nužno pale jedna na drugu ili treću). Meni bilo svejedno s kime sam dok mogu cure slušati i gledati, ali bila sam s nekoliko parova, sama ja, bez bolje polovice, pomalo nesigurna jer se ja zapravo bojim lezbijki, no to je tema za jedan novi post, kad budem manje pospana i nacvrcana.

Četiri žemske su mi po konobaru poslale cugu!!! To mi se nikada nije dogodilo s frajerima! Dobro je, ali nikada od četiri različita frajera u jednoj večeri. Prvi put sam mislila da me Ivan, konobar, zeza, kad mi je donio jeger i rekao da mi je ta i ta poslala cugu, ali zbilja se nije zezao jer mi je cura mahnula. Mahnula i ja njoj i nazdravila. Isto se dogodilo još tri puta, a samo me ova posljednja došla i upoznati, skroz normalno i opušteno. Malo smo pričale, pitala me jesam li sama tu, ja pokazala na razbrbljanu Kiku za susjednim stolom, i ništa, nastavile smo pričati. Nije me pojela.

Jedna moja dobra dobra frendica vam za mene kaže da u životu nije srela homofobičniju osobu od mene i to je istina, zbilja se bojim lezbi i uglavnom sam imala neugodna iskustva sa ženama, jer htjele hetero žene to priznati ili ne, muškarci su puno jednostavnija bića od žena, pa pametne žene, one koje po Juri Stubliću tajnu znaju, mogu muškarcima manipulirati kako žele, ja barem uvijek jesam, no žene su uglavnom zajebane, bez obzira na seksualne preferencije, a onda uzmite lezbe kao grupu koja je mnogo čime ograničena u izboru partnera, pardon partnerica, i jasno vam je kao dan da su one još luđe od neke prosječno frustrirane žene bez partnera/ica. Zato sam ja davnih dana sva Kikina prethodno ustaljena lezbo druženja svela na minimum. Nisam ja žena koja uglavnom sve u vezi podredi sebi i svojim interesima, manipulatorica, nego se radi o tome da sam ja došla u Zagreb kao „mlado meso“ među sve te raspomamljene bebetine i danima i mjesecima su se bacale oklade kada ću ostaviti Kiku i krenuti dalje šarati. No eto nisam, ni za par mjeseci i godina (kroz par dana počinjemo našu devetu godinu zajedničkog života, ako koga zanima) pa smo svima prestale biti zanimljive.

Baš nedavno na jednom tulumu jedna se bivša Kikina frendica nije mogla prestati čuditi da smo mi i dalje skupa. Ma nisam sad htjela o tome, idem se vratiti na ovo ugodno iskustvo od večeras-sinoć. Cura je baš zgodna i simpatična bila, brbljale smo nekih pola sata nakon koncerta, onda je Kika konačno završila svoje pa nam se pridružila i to je bilo jedno baš ugodno women only druženje. Pitala sam je na koncu zašto mi je poslala cugu i rekla je da sam joj bila prelijepa, vesela i odskakala iz hrpe ženetina. Baš mi to bilo drago čuti.

Sad ipak idem spavati. Kika joj je rekla da imam blog (zahvaljujući jednoj Katarini s fejsbuka koju nećemo imenovati saznala je za moj blog) pa je pozdravljam – M. ne Kiku – a Kiki, koja će ovo no doubt ujutro pročitati, poručujem da ona kuha ručak i u subotu i u nedjelju, nisam ja jedina žena kuharica u stanu zaboga, i pegla dvije od tri mašine opranog veša i pomaže mi posadit dvanaest tegli maćuhica koje mi je njezina mama ničim potaknuta kupila za osmi mart. Sad zbilja idem spavati.

Ne mogu objaviti post, kažu da je u tijeku kratak upgrade. Kakva glupost! Ujutro kad ovo pročitam, vjerojatno više neću htjeti objaviti.

xxx

Nisam čitala pa stavljam tek sad. Večeras koncert Radan i Meritas u Havani u Samoboru.