Imam tu jednu listu od dvadesetak meni najljepših žena na svijetu, koju sam počela slagati još početkom godine po uzoru na Ribčevu listu Naj tete 2008., no kako se sama sa sobom nisam mogla dogovoriti koga ću na staviti na pojedine pozicije, ostavila sam toga i listi se više nisam vratila.



Jutros, nakon što sam čula da je Natasha podlegla ozlijedama stečenim na tako bizarno glup način, potražila sam je i vidjela da mi je na visokom 9. mjestu. Da sam tada listu i objavila, uz Natashino ime bi stajala opaska da sam je prvi puta uočila u Jodienom filmu Nell, kao i njezina supruga Liama, koji bi mi također bio na listi najpoželjnijih muškaraca, te da otada pratim sve što je radila, na filmu ili izvan njega.





Pogledala sam i neke starije filmove koje je snimila, tipa Patty Hearst, ali i neke novije, pa i posljednji Wild Child, glupavi tinejdžerski, koji sam otišla gledati sama, nakon jedne bespotrebne svađe s Kikom, pa se sadržaja gotovo i ne sjećam ali se sjećam onoga što me uvijek fasciniralo na Natashi, njezinih veselih i toplih očiju. Meni je baš zbog tih očiju uvijek bila privlačna jer su mi privlačne žene velikih, toplih očiju.



Čak i prividno ozbiljna, odavala je prirodu žene koja se pri svemu što radi jako dobro zabavlja. Baš glupo da je ovako otišla.
U glavi mi je Liam, koji poput lika u „Love, actually“ ostaje bez voljene žene, koja je, koliko pamtim, čak nalikovala Natashi.
Life imitating art, kako žalosno.