Svako jutro nakon ustajanja, pranja i kafenisanja s Dragom, palim tv ne bih li čula vremensku prognozu za taj dan i odlučila što da odjenem za posao. Inače, volim prati veš (valjda zato što to vešmašina odradi bez puno truda s moje strane) ali uistinu mrzim peglati. Morate uzeti u obzir kako me odabir nepeglane odjeće prilično limitira u smislu izbora.
Tako da svako jutro zavirim u ormar, izvučem ovo ili ono, odjenem se, pogledam u ogledalo i budem zadovoljna izborom. Međutim, negdje do odlaska na ručak mijenjam mišljenje. Ne znam jesu li u pitanju drukčija ogledala kod mene na poslu ili to što gotovo sve moje suradnice imaju nepogrešiv smisao za odijevanje i izgledaju mi savršeno odjevene, ali tamo negdje do vremena odlaska s posla, stječem dojam da sam najlošije odjevena osoba u zgradi s nekih tisuću zaposlenika od kojih većine čine žene.
Evo, ovaj tjedan sam se svaki božji dan tako osjećala. Ne znam je li u pitanju povratak vrućina koje loše podnosim i najradije bih i na posao dolazila u hlačicama i japankama, ili nešto drugo... Nakon nešto introspekcije jutros, došla sam do zaključka da ja jednostavno nemam smisla za odijevanje, nemam stila. Istina, većina mojih rođaka, bližih i daljih se grozno odijeva, obje tete mi izgledaju isto kao i prije dvadeset godina, sestrična fura neki svoj stil glavno-da-se-vidi-da-sam-akademska-građanka, doduše, brat se solidno odijeva, no njega odijeva uglavnom cura, mama i tata mi s vremenom sve više liče na blizance, hodaju u istim trenirkama i tenisicama... pa sve nešto razmišljam – možda se radi o genetskom poremećaju. Ili je problem u tome što sam lezbijka. Zbilja, možda je u tome stvar.
Gledam te kolegice s posla u štiklicama i kostimićima i pored njih se osjećam kao najlezbijskija žena na svijetu. A sve do prije par minuta sam razmišljala: hm, ovako se osjećam ugodno i ovo je moj stil, samoj sebi sam fora.
Sinoć se vraćam s Mamma mie (žene svih uzrasta i gej muškarci, svakako odite pogledati, nikako nemojte propustiti, samo pazite da ne sjedite preblizu nepoznatim ljudima ako ste skloni pjevanju i plesanju kao ja!) s Kikom i našim najbližim gej frendom Bibijem i on se, nakon pjevanja i plesanja po Zrinjevcu, dohvati nekog izloga, ne znam koja marka krpica, i počne mi držati prodike o odijevanju, da sam prelijepa da se oblačim tako bezlično i još nešto, ali meni mrak pao na oči pa smo prestali, uz dogovor da kad budem imala živaca i vremena, da će mi osmisliti „posve novi stil“, „posve novu mene“! Ubit ću se.
Ovo me vratilo na meni milu temu cipela (fetiš su mi lijepe cipele i tenisice svih oblika, dizajna i marki) o kojoj sam nedavno raspravljala s jednom Ivom u Tuhelju - zgrozila se naime kad me je vidjela u Crocsicama, jer su joj pojam odvratne obuće, nešto poput Borosana ili borovskih kaljača, i o tome je pričala 10 minuta pored bazena. ona u natikačama na štiklu od 12cm. Pored bazena.
Ok, možda sam lezbijka a za nas kažu da nosimo isključivo udobne cipele, ali ja naprosto ne vidim razloga da u svoje slobodno vrijeme nosim neudobne štikle. Onda mi je rekla kako je njoj mama još u srednjoj školi zabranila nošenje tenisica i ponosno ustvrdila kako ona sa svojih 35 godina nema niti jedne tenisice i zapravo niti jedne cipele s niskom petom. Mama joj je zabranila da nosi nisku obuću jer će joj se zbog toga „noge razmaziti“ a žena koja drži do sebe ne smije to dopustiti. Znači radi se zapravo o mučenju a ja ne volim mučenje. I meni mama nikada nije rekla da si ne smijem razmaziti noge.
Kad bih barem imala stilista.