Epilog situacije iz prošlog posta: prenaglila sam. Niti je B. toliko nevin, niti je M. tolika aždaja kao što sam mislila. Stvar je u tome da sam se ja kao relativno jaka i stabilna, po prirodi stvari, valjda tipičnoj za žene majke, zaštitnice, svrstala na B. stranu, jer sam godina gledala njih dvoje kao par – nju kao „tlačiteljicu“ i njega kao „potlačenoga“, što je zapravo daleko od istine, a nju znaju samo njih dvoje, na koncu konca.
B. se pokazao kao govno, iznevjerio je u prvom redu M. naravno, ali iznevjerio je i povjerenje nas koji smo nehotice bili uvučeni u cijelu dramu. Ne bih dalje o ovome, jer me zbilja strah da M. za ovo ne sazna – ovaj blog mi je (barem donedavna) bio mjesto gdje bih pisala neke stvari čisto da ih izbacim iz sebe jer ih iz ovog ili onog razloga možda ne mogu podijeliti sa stvarnim osobama.

Zanimljiva mi je bila spoznaja kako smo iz šačice prvotno dobivenih podataka Kiki i ja, ali i još neki ljudi, pomislili kako je B. u cijeloj priči žrtva jer će ostati bez M. i života koji su godinama gradili, pa će nadrapati u konzervativnoj sredini, koja se, suprotno mojim očekivanjima, svrstala na M. stranu a ne na njegovu, jer je ipak on taj koji je skrivio raspad braka i onečistio, da se figurativno izrazim, njihovu zajedničku budućnost.
M. će bez sumnje uskoro naći adekvatnu zamjenu, a u to sam se uvjerila već prošli petak na jednoj pijanki, posebno upriličenoj u povodu podnošenja zahtjeva za razvod. I treba tako, svaka joj čast na snazi i volji, ja bih se vjerojatno sklupčala negdje i cvilila danima, no to sa sigurnošću ne znam i nadam se da neću saznati. Ona je iz ovoga, bez imalo farbanja, izašla kao heroina i bolja i jača nego prije, a njega nema, nikome se ne javlja više. Malo sam se brinula ali nisam to ni s kim mogla podijeliti jer se pijanka pretvorila u pravi bitching protiv njega a i muških općenito.

Jako mi je smiješno kad tako slušam svoje straight frendice kad mi govore da blago meni jer nemam posla s muškarcima. No da, na toj nekoj intimnoj razini je dobro da sam sa ženom, bolje se razumijemo, uvažavamo i još je tu niz stvari zbog kojih sam sretna da sam našla Kiki (no to je tema za zaseban post), ali postoji i niz razloga zašto ja volim muškarce i nisam prototip lezbe na koji ćete inače naletjeti.
Jedan od glavnih razloga je taj da su muškarci u mnogome jednostavniji, ne kompliciraju, ne govore jedno a misle drugo i u principu s njima možeš/moraš postupati na način da im izravno kažeš ono što od njih očekuješ i nakon toga možeš očekivati feedback. Sa ženama to često nije slučaj. Znam da sad simplificiram ali taj zaključak mi se nametnuo ne samo nakon posljednjih šokova nego i nekih drugih događaja, gdje sam se još jednom pokazala kao jako slaba u procjenjivanju karaktera.
Otprije već znam da nisam tipična predstavnica svoga spola. Ok, ima stvari u kojima jesam tipična, od kozmetike do tračanja, ali ima situacija u kojima se puno, puno bolje razumijem s muškarcima nego sa ženama. Imala sam i muških prijatelja s kojima bih se iz nekog razloga posvadila ali te situacije nikada nisu ostavile nekog dubokog traga na moju psihu jer sam s muškima sve svoje nesporazume i svađe uspijevala izgladiti ili barem raspraviti pa se razići na obostrano zadovoljstvo.
Ne razumijem, i da me staviš na ražanj i okrećeš na laganoj vatrici, ne razumijem kako žene mogu raditi jedno, misliti drugo a nekom trećem govoriti nešto treće. Ne razumijem. Kiki mi kaže da pretjerujem jer stvari postavljam po sistemu crno i bijelo – jedan dan mi je netko bijel a već sljedeći dan mi zbog neke stvari prelazi na crnu listu. Jednostavno mi je odbojna spoznaja da su neke žene zapravo sive, bezlične i bez stava.