Moraš biti bedast i naivan da na koncert od kojih 60.000 ljudi pokušaš ići autom, a ja to jesam, tako da smo skoro zakasnile na koncert a zadnjih pola sata nismo više pričale i bavila sam se mišlju da Kiki hitim kroz prozor U-Bahna. Onda nas je zvala živčana Kerstin, frendica iz Beča, s još dvoje ljudi, Gabi i Nick, koji su također živčani čekali nas dvije. No, stigli smo ipak taman.

Robyn, predgrupa tj. predpjevačica, je pjevala možda drugu ili treću pjesmu. Od nas petero, jedino sam ja imala želju doći što bliže pozornici, pa sam ih morala nagovarati, pa i prijetiti i na kraju sam uspjela. Stajala sam od Madonne na recimo 30m udaljenosti gotovo za cijelog trajanja koncerta. Dugo je trajala pauza između Robyn i početka showa ali je vrijedilo svake sekunde čekanja i svakog eura plaćene karte. Na prve taktove sam posve spontano istovremeno počela skakati i plakati, ali te osjećaje vam ne mogu prenijeti, razumjet će oni koji su odrastali u osamdesetima, rezali slike iz Brava i lijepili ih po unutrašnjosti ormara, maštajući kako će Madonna jednom doći i ovamo a oni skakati i pjevati na njezinu koncertu. A i pms je učinio svoje.

Kažu da je na koncertu bilo preko 60.000 ljudi ali iskreno, imala sam osjećaj da smo nas pet sami, da jedini mi skačemo i pjevamo. Dobro, kasnije nam se pridružila neka ekipa iz Mađarske, ali ostali su uglavnom stajali i gledali. Mislim zbilja, doći na koncert i onda stajati. To me malo nerviralo ali vrlo kratko jer sam se posve uživjela. Publici je u jednom trenu pokazala srednji prst jer je atmosfera bila upravo takva, zakurac, publika mlaka i anemična. Sad bi Kiki rekla „joj, Bože, kako ta žena u 30 godina karijere nije naučila pjevati!“, „majko mila, kako felša!“ i takve neke gluposti od toga da je nekoliko pjesama pjevala na matricu, do toga da uopće ne svira tu gitaru, ali mene to nije diralo. Koncert je show, cirkus pravi, ona sjajno izgleda, još bolje pleše, aranžmani starih pjesama su vrhunski zaista (moj favorit Borderline u punk-rock obradi!!!) i gle, ona je Madonna, Madonnnnna! Ja sam je zbilja vidjela!

Baš razmišljam, uključujući sinoćnji Coldplay, sve sam svoje (živuće, ne računam pokojnike) najdraže pjevače i pjevačice vidjela na koncertu, Stonesi, Morrissey, U2, Pearl Jam, Kylie, neke i po nekoliko puta, čak bila na zadnjem Nirvaninom koncertu ikada, mjesec dana prije nego si je kreten prosuo mozak. Nekome se to može činiti besmislenim, tipa mojim starcima jer ima nije jasno kako netko tko je davno izašao iz puberteta ima potrebu i volju hodati po koncertima, ali baš me briga, za cijenu karata za ova dva posljednja mogla sam kupiti novi šparhet ili sušilicu, koje zbilja trebam, ali eto, ne žalim niti za jednim eurom i platila bih i više da sam znala kako će dobro biti.

Madonna je sebe tako isklesala da bi je trebalo staviti u muzej i naplaćivati ljudima gledanje i divljenje. Nakon pola deci piva (da, jeftina sam za društvo) ja sam bila nacvrckana u toj mjeri da sam skakala i vrištala „She's a cyborg! She's can't be that good looking! My God, my Madonna! Cyborg!“ a suzdržani Austrijanci su mi se uljudno smješkali. Zatim sam krenula Nicku objašnjavati zašto je Madonna moja najomiljenija lezbijka na svijetu ali me Kiki prekinula u iznošenju teorije. Strašno. Neću više piti ni pola deci piva.

Dva sata koncerta su mi proletjela pa sam na kraju opet malo cvilila i opet urlala „No game over! It's not over!“ i tako to, a onda me ekipa odvukla i to je bio kraj. Tek kasno, kasno navečer sam opet smjela malo daviti Kiki s impresijama jer je bilo više nego očito da nitko nije bio toliko zainteresiran čuti moje mišljenje o baš svakom segmentu koncerta. No, ako bude novih turneja i koncerata, a jamačno će ih biti, idem opet, makar izgledala starije i lošije od Madonne.

Onda sam prespavala pa je bila srijeda i dan koncerta Coldplaya, koje jako volim, mogli ste pretpostaviti. Žao mi je da je Chris Martin oženjen i ima već i djecu jer sam uvjerena da bi tu nešto bilo između nas, najozbiljnije, mislim da me pogledao nekoliko puta, svidjelo mu se i kako pjevam i kako plešem a uočio je i moju novu zelenu maramu kojom sam mu mahala, a Kiki je dodala i da će sigurno sada ostaviti Gwyneth i doći me potražiti u Zagreb ili će sljedeći album nazvati „Viva la Ana“. Šalu na stranu, i ovaj koncert je bio predobar, naravno potpuno drukčiji jer za razliku od Madonne oni znaju svirati i pjevati pa se manje trošilo na popratne efekte, a više se radilo o tome da ih se dobro čuje i shvati, pa želim čestitati Chrisu na komunikaciji s publikom, rijetko koji pjevač se tako potrudi. Moj osobni peh bio je u tome da sam par sati prije koncerta saznala da je ovaj svijet zauvijek napustio Vice Vukov, naš obiteljski pjevač broj jedan, tako da sam Chrisa uglavnom gledala suznim očima ali to ide u kategoriju c'est la vie.

Da, iako nitko nije pitao, pjesma iz prethodnog posta je meni najdraža Vicina pjesma, a napisao ju je Drago Britvić, mislim.

Ocjena oba bečka koncerta: +5. Znam da zapravo ne postoji taj + kod ocjena, ali ovdje sam ga morala dodati. Fotke ne bute vidjeli jer nisam ponijela fotić, imam samo par klipova snimljenih mobitelom ali su strašno loši i uglavnom se čuje mene kako urlam. Šteta.