Nisam to očekivala. Na poljubac mislim. Moram priznati da sam par dana prije toga počela razmišljati o tome kako bi izgledalo ljubljenje s Marinom, vođenje ljubavi s Marinom, svakodnevne situacije s Marinom... i uglavnom sam paničarila. Ideja da nakon deset i kusur godina s Kikom budem s nekim drugim činila mi se posve neizvedivom. Svaka pomisao na to mi je mamila suze na oči. Frendice su mi govorile da sam „nenormalna“, „luda“, „poremećena“, „nezahvalna“... „jebote, ti imaš takav super izlaz iz svega da naprosto ne mogu vjerovati!!! Pa kraj s Kikom je već jasna stvar, mislila sam da trebaš samo neki poticaj i gledaj sad... di ćeš boljeg poticaja od Marine...“
Sve ovo sam znala i sama, ali kod mene uvijek postoji neki „ali“. Moj najveći problem je to da volim Kiku. I dalje. I nakon svega. Ne, ne radi se tu samo o navici, na komotnosti, nego zaista o ljubavi. Kao i milijun puta do sada, uvijek sam nalazila neka opravdanja za njezino ponašanje i prema meni i općenito. Sada sam odlučila malo manje misliti na nju a malo više na sebe i tu je dolazilo do problema. Kika me je molila da se strpim još malo, sad je baš nezgodno razdoblje za ovako važne odluke. Prihvatila je to da sam nezadovoljna i da se želim odvojiti ali je smatrala da sada nije najbolje razdoblje za to.
Marina me (prije poljupca) pitala koliko dugo se još mislim baviti Kikom a ne sobom i nisam znala što da joj kažem. Ona je s bivšim mužem bila deset godina u vezi, od čega nekih pet u braku. Sedam od tih deset razmišljala je kako bi ga elegantno ostavila i posvetila se sebi. Meni je to grozno. Grozna mi je pomisao da s nekim budeš toliko dugo i cijelo vrijeme se nadaš da će se nešto dogoditi da ti pomogne da se izvučeš. U Marininom slučaju se nije dogodila ljubav, kako se nadala, nego rak. Nakon godinu dana borbe i liječenja shvatila je da je život samo jedan i da se želi u potpunosti posvetiti sebi (naravno i Marku, to se podrazumijeva) i da ne želi raditi budale od sebe i muža. On je sve shavtio, navodno je znao sve to i prije ali je čekao da mu kaže. I rastali su se ljudski, ostali povezani zbog sina, čuju se svakodnevno i ravnopravno odlučuju o svemu. Nekako upravo u to doba smo se upoznale nas dvije i ona je shvatila da, iako je ostatak života planirala provesti sama, još uvijek ima nade i prava na ljubav. Da, bilo joj je malo čudno da joj se na takav način svidjela žena, ja, ali s vremenom se pomirila s tom idejom.
Nakon već spomenutog vještičjeg tuluma i naše prve puse, odnosno njezine prve puse, jer sam ja bila skamenjena, uslijedio je još jedan slobodan dan, Svisveti. Kao i inače, s Kikom sam otišla do Mirogoja i bilo je iznenađujuće lijepo. Kao da je nešto predosjećala, bila je iznenađujuće dobra i uviđavna prema meni. Možda i zato što sam se dan nakon toga s Kumom selila u novi stan i što su te sunčane Svisvete bile naš zadnji zajednički dan. Ne moram ni reći kako sam se cijeli taj dan osjećala u buri osjećaja i misli. Marina, Kika, ja, novi stan, poljubac, kraj veze s Kikom, što ću s Marinom, što ako me tek tako bezveze poljubila jer je bila nacugana, je li mi se svidjelo to, nova veza, stara veza, Marinin sin, ona je javna osoba, iznevjerila sam Kiku, prevarila sam Kiku, zajebavam Marinu... grozno sam se osjećala i ponovno mi se cijeli jebeni dan plakalo.
Brinulo me je i to što mi se Marina nije javljala sve negdje do kasnog popodneva. Tek tada mi je stigao mejl da je bolesna, sin je kod tate, ima hangover i temperaturu, shvatila je da je ja ne zarezujem „za suhu šljivu“ i očekivala je da ću joj se ja prva javiti a od mene ništa. Pitala sam želi li da dođem do nje i rekla je da ne želi.
Post je objavljen 22.11.2010. u 11:58 sati.