Stvar je bila u tome da nisam znala što da mislim o tom poljupcu. Ona je meni u par navrata prije toga, to sam kasnije shvatila, bila rekla kako sam ja jedina žena s kojom može zamisliti poljubac, ali takvi razgovori su uvijek nekako bili u paketu s onim već klasičnim pitanjima koja mi postavljaju novostečene radoznale hetero poznanice/frendice (kako je osjećaj ljubiti se sa ženom, kakav je seks, gdje što ide i kada, je li bolje sa ženama i sl.) pa nisam na to previše obraćala pažnju, kao i na dosta drugih sitnica kojima mi je pokušavala dati do znanja da bi sa mnom htjela „produbiti“ prijateljstvo.

Nakon tuluma sam otišla Kiki, već sam rekla, sljedeći dan nam je bilo lijepo i nisam uopće mislila na tu Marininu pusu. Ona je, s druge strane, otišla doma u nadi da ću ja, nakon što me Barbara ostavi pred kućom, sjesti u svoj auto i doći do nje. Romantična control freakuša kakva jest, na brzinu se sredila, obavila najnužnija uljepšavanja i uređivanja i sjela i čekala. Nakon dva sata i niti jedne poruke od mene, shvatila je da je već 3 ujutro i da neću doći jer ja očito poljubac nisam shvatila kao uvod u nešto kompleksnije. Ja sam u to doba već debelo spavala pored Kike. Marina je plakala do jutra i tek onda zaspala, pa nije čudno da mi se nije javila skoro cijeli sljedeći dan. Probudila se oko 2 popodne, pogledala na mobitel i ne ugledavši niti jednu jedinu poruku od mene nastavila plakati sve do pred večer kada sam je ja veselo pozvala na druženje a ona me, razumljivo, otkantala.

Nije znala kako da mi kaže što osjeća zato što nije znala što ja o svemu mislim a bilo joj je preriskantno ugroziti divno prijateljstvo. Moram li napomenuti da niti ja nisam znala što o svemu mislim?! Ideja da bi nešto moglo biti s Marinom je tinjala u meni već neko vrijeme ali sam zbog silnih problema s Kikom sve to potiskivala. Kasno navečer, negdje oko ponoći, konačno sam je ugledala na skypeu. Nakon prvih par minuta bezveznog brbljanja napisala mi je da mi želi reći da sam je povrijedila i da zadnjiih 24 sati pokušava odgonetnuti što je meni u glavi. Tu mi je istresla na ekran sve ovo o romantičnom planu, plakanju cijelu noć i dan, o tome kako ona mjesecima ne misli ni na koga osim na mene, moje oči, usne, ruke i kako joj je sada (mo'š mislit'!) jasno da ja nju nikada neću doživljavati kao potencijalnu ljubav, zašto ne uviđam koliko se ja njoj sviđam i blablabla... ne mogu dalje pisati jer se odmah počnem nervirati...

Ja sam tupo gledala te retke koji mi se pojavljuju na monitoru i na trenutke čak mislila da ovo uopće ne piše Marinu koju znam mjesecima. Ona je u međuvremenu dobila temperaturu od plakanja i nerviranja, znala je da ujutro radi, da mora rano otići po Marka, odvesti ga u vrtić i vratiti se u rutinu, a imala je tako divne ideje sa mnom, koja sam, zahvaljujući pudingu u glavi, od svega shavtila samo to da je ona mene „tak' bezveze cmoknula“. Napisala je da je svjesna toga da ovime ugrožava sve u što je ulagala mjesecima ali da ona nema vremena ni volje za daljnje igre jer je preboljela rak, shvatila da je život prekratak da ga trošimo na gluposti i slično. Ja sam, ponavljam, bila u čudu, uglavnom šutjela ili eventualno replicirala sa „wtf?!“ ili“???“ i molila je da pričamo o svemu. Nakon nekih sat vremena izlaganja, rekla je da ujutro radi i da mora spavati, na što sam ja napisala „ok, laku noć!“, a ona meni „laku noć. molim te, pruži mi ruku. volim te.“ Ona je nakon toga zadovoljno zaspala, za razliku od mene, koja sam po milijun puta prolazila kroz njezine riječi, analizirala i secirala a kad je svanulo užasnuto sam zaključila da izgledam kao avet i kako ću se takva s podočnjacima do laktova i maslinastog tena suočiti s njom. Probala sam razmišljati kao ona i poslala joj sms „e ja tek sad idem spavat. molim te, vodi ma na ručkić oko 2 :) <3<3<3<3<3 !“. Sms je, naravno bio pun pogodak! Kasnije mi je Gali, frendica koja većinu „radnog vremena“ provede s Marinom, pisala kako Marina cvrkuće cijeli dan.