Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/partizana

Marketing

My favorite mistake

Koliko god sam se svojedobno, u vezi s bivšim, opirala svakodnevici i upadanju u dosadnu kolotečinu, toliko je sada volim i ne volim situacije i ljude koji me iz nje izbace. Danas je valjda takav dan. Prvo sam ujutro na putu do posla naletjela na brata bivšeg dečka, koji je jedini ostao sa mnom u korektnim odnosima. Kratko brbljanje i brzinska kavica su bili dovoljni da osim što sam zakasnila na posao, ponovno u glavi proberem neke gadne slike, naš prekid, otkazivanje vjenčanja i da ne nabrajam ostale pojedinosti. Dođem na posao, malo se priberem, kad ono mail od nje, Anite, u Zagrebu je do nedjelje i rado bi da se vidimo. Tu sam polako počela propadati u stolcu.

Anita je epizoda koje se nerado sjećam, bolje reći pomalo sramim, a za nju zna svega nekoliko ljudi uključujući Kiki, kojima sam za nju rekla iz samo meni znanih razloga, vjerojatno zato da ne držim sve u sebi. Anita me se dočepala, znam da grdo zvuči, ali bio je baš tako, u fazi kada sam već bila zaljubljena u Kiki i ostavila bivšeg dečka, a ljubav prema Kiki nisam znala i mogla realizirati. Skupa smo radile i otpočetka mi se svidjela jer se razlikovala po mnogočemu od ostalih kolega i kolegica. Počelo je s kavama prije i nakon posla, zatim me šokirala i uplašila izjavom kako sam ja žena njezina života, jer da, to sam zaboravila napisati, ona je tada bila udana, barem formalno, imala je malo dijete i bila nekih petnaest godina starija od mene.

Onda sam je počela izbjegavati, zbog čega sam se loše osjećala, pa sam se polako počela vraćati, ne zato što sam željela vezu s njom nego zato što me privlačila pomisao da bih mogla biti sa ženom, bilo kojom ženom, kad već nisam mogla biti s Kiki. Nisam bila iskrena, u tome je problem. Iskoristila sam je da si elegantno popunim vrijeme, sklonim se od ljudi kojima nije bilo jasno zašto sam ostavila bivšega, da steknem iskustvo koje mi je, tada sam mislila, bilo nužno potrebno prije osvajanja Kiki, i dobro razmislim o svemu. Upala sam u noćnu moru, jer koliko god mi se prije činilo strašnim voljeti nekoga neuzvraćeno, toliko mi je tada postalo jasno da je jednako teško biti u vezi s nekime tko tebe voli puno više nego ti nju, ako je ona tebi zabava a ti njoj sve.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim kako to nema smisla i skupim snagu da joj sve kažem. Nadala sam se vjerojatno da će poludjeti i zamrziti me, kako bih ja reagirala da je situacija obrnuta, ali se razlika u godinama ipak pokazala presudnom i ona je napravila ono što valjda svaka zrela osoba napravi ako dovoljno voli nekoga, uz poljubac i zagrljaj rekla mi je da me razumije, da sam ja zaigrana djevojčica, da mi zahvaljuje i na ovih par mjeseci privida sretne veze i da mi želi sve najbolje u životu. To je bio kraj koji nisam očekivala.

Meni se ubrzo sve posložilo kako sam priželjkivala, Kiki i ja smo počele živjeti skupa, pa sam Anitu i sve to što me tištilo potisnula. Nakratko, jer je uskoro promijenila posao i počela sam je viđati relativno često na televiziji.

Nakon nekih godinu i pol mi se javila, mailom, rekla da dolazi u Zagreb i ako mogu, da se vidimo na ručku. Prvo nisam htjela, ali me onda Kiki ohrabrila u smislu da ću možda kroz uspostavljanje normalnih odnosa s njom prestati tako loše misliti o sebi. Naravno da nije tako ispalo – o našoj prethodnoj vezi nismo ni slova spomenule, jer je na ručak dovela Marka, svoga zaručnika. Aha, ja sam se skoro udavila od smijeha i šoka istovremeno jer sam vrlo dobro znala kakvo mišljenje ima o muškarcima, služe samo za rasplod i to je to.

Naš ručak se sveo na njezin monolog o razvodu, prekrasnom Marku koji je njezinu životu dao smisao, njezinu poslu i tako. Sve skupa vrlo u skladu s njezinim novostečenim samopouzdanjem i meni vrlo odbojno. To bi bilo to, barem što se mene ticalo, kakav-takav epilog, da me nije nazvala kroz dva dana, plačući kako se zeznula što me je htjela vidjeti, sada joj se sve vratilo, ona ipak voli mene i samo mene… strašno. Počela me opsjedati, slati mailove i smsove, dva puta čak i cvijeće i neke poklone. E onda sam ja pukla, otišla sam k njoj i objasnila joj da to nema smisla, da mi je žao ali da ja stvarno ništa slično ne osjećam prema njoj, da sam presretna s Kiki i da je molim da me pusti na miru. Pa je sve stalo.

Onda sam prije dvije godine srela u gradu njezinu prijateljicu koja mi je rekla kako se Anita smirila, kako je sretna u vezi s Markom, koji je postao super otac njezinu sinu, kako joj je posao super i kako me više ne spominje, pa sam odahnula.

Prije nekih godinu dana smo se slučajno srele u gradu, na tren sam se uplašila kad sam je ugledala ali sam iz pogleda shvatila da je ok, bio je s njom Marko i sin, svi smo se veselo pozdravili, brbljali na ulici nekoliko minuta, izbjegla sam kavu smuljavši kako žurim, ali smo izmijenile brojeve mobitela. Još nekoliko dana sam razmišljala o njoj, brinula se hoće li sve proći u redu i zbilja jest. Tek nakon neka dva tjedna poslala mi je mail kako joj je drago da smo se vidjele, da se nije prije stigla javiti, ali joj je drago da smo se srele, neka se javim kad dođem kući, kako bi rado da se čujemo i vidimo tu i tamo, jer je poslovno često u Zagrebu… i „P.S. Ti si za mene bila i ostala najsjajnija i najljepša zvijezda svemira!“

Ignorirajući P.S. kurtoazno sam joj odgovorila da super, neka se javi kad dođe, javit ću se i ja i na tome je stalo. Nisam joj se javljala, a ni ona meni, ako izuzmemo nekoliko spamova koje mi je poslala.

I što sad? Da je barem jedan dan u Zagrebu pa da smuljam da sam, ne znam, u Zadru na putu, ali zna da nisam jer je, uf, srela moje roditelje jučer, pa tako saznala da sam tu. A ništa, idem se naći s njom, sve u nadi da će sve biti ok. Ili da se uopće ne javim?! Ma, javit ću se negdje pred večer.

Post je objavljen 09.10.2008. u 13:31 sati.