Može li se netko zasititi borbe za ljubavlju? Ovako kad gledam čini mi se da se gejevi i lezbijke od početka vremena bore za ljubav, na različite načine naravno i svatko prema sklonostima i potrebama. Dok su nekome gej parade vrhunac godine, meni su bespotrebno bačen novac, recimo. Ali svi se zapravo borimo za ljubav od onoga trenutka od kada smo shvatili ili spoznali da smo drukčiji od većine i otkada smo pobijedili u prvoj bici, onoj unutarnjoj, gdje smo se izborili da budemo kakvi jesmo i volimo onoga koga volimo.
Mnogi od nas su morali boriti s roditeljima, prijateljima, bližom okolinom, neki se bore u vrijeme predizbornih kampanja kako bi utjecali na pozitivan ishod bitke za nekoga tko bi ih favorizirao više od drugoga, neki se bore tim famoznim protestiranjem i iznošenjem svojih stavova na tribinama, paradama, ali konstanta je upravo ta borba.
Za mene je ljubav najmagičnije mjesto na zemlji i nema te bitke u kojoj ne bih pobijedila da stignem tu gdje jesam. Shvatila sam da nisam mogla odabrati u koga ću se zaljubiti jer je sve to kemija i osjećaji a za neke od njih čak ne postoje ni odgovarajuće riječi.
Danas jesam lezbijka, ali to nisam znala onda kada sam se zaljubila u Gospođu (neću je više zvati Kiki jer je nadimak posve glupav, ne znam što mi bi da ga odaberem!). Znala sam samo da su me osjećaji koje sam gajila prema njoj održali na životu i možda po prvi puta sam se uistinu osjetila živom, sposobnom da volim i budem voljena. Željela sam sve što je i ona željela. Uvijek bila tamo gdje je željela da budem. Kada je plakala, plakala sam i ja, a sve njezine uspjehe doživljavala sam intenzivnije nego svoje. A kada je shvatila da svoju ljubav prema meni mora skrivati, shvatila sam to i ja. Iako sam se osjećala sposobnom popeti se na vrh nebodera i vikati koliko je volim. Najgora stvar je morati skrivati ljubav. Pokušati skrivati ljubav. Ekstrovertirana kakva jesam, znala sam da neću dugo moći. Ta nemoć je uzela svoj danak, ta bitka za ljubavlju, pa ožiljke nosim i danas, toliko godina nakon početka.
Mnogi od nas nalaze utjehu u stvaranju svojih malih svjetova. Okružujemo se ljudima koji su nam slični i/ili imaju sluha i srca za borbe koje vodimo. Nakon spoznaje naše ljubavi i početka zajedničkog života, lokalna lezbijska zajednica, meni do tada posve nepoznati svijet, prihvatila me kao svoj dio a nas kao cjelinu. Lagala bih kada bi rekla da nisam zbog toga bila sretna, zbog te prividne pripadnosti sebi sličnima. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim kako to nije okolina za mene, odnosno za nas, i kako ponovno moram krenuti u borbu sa samom sobom i shvatiti gdje sam i kamo idem a ne se uljuljkivati u društveno marginaliziranu i posve zatvorenu grupu. Ne želim da me shvatite krivo i pomislite da osuđujem tu zatvorenost i dobrim dijelom samonametnutu marginaliziranost, za to postoje dobri razlozi, no ja sam shvatila da to nije za mene. Odlučila sam biti otvorena i živjeti svoju ljubav jasno i glasno. Koliko pamtim, nisam zbog toga izgubila nikoga a profitirala sam strašno, ponajviše stjecanjem unutarnjeg mira, u tolikoj mjeri da se nekada ne mogu načuditi svojoj sreći. Pogotovo jer znam da nije tako svima.
Odvratna mi je činjenica da se bilo tko mora boriti za svoju ljubav, opravdavati ili skrivati. Ono što je svima najsvetija i najdivnija stvar na svijetu, ljubav, za gejeve i lezbijke se u većini slučajeva pretvara u moralni i vjerski rat. Zar oni protiv kojih se borimo ne shvaćaju da mi samo želimo voljeti, da se samo želimo osjećati živima, navečer zagrliti nekoga prije počinka i provesti život s osobom koja nam izmami osmijeh svaki put kad na nju/njega pomislimo. Meni bi bilo lagano završiti ovu borbu jer je moje stakleno zvono, moj Dvorac, ispunjen ljudima koje volim i koji me vole baš ovakvu kakva jesam. Ali odlučila sam se i dalje boriti zbog onih koji u moje stakleno zvono gledaju izvana, zbog svih onih zakona i prava koja me odvajaju od drugih, pa ako ni zbog čega drugoga, nastavit ću se boriti zbog ljubavi jer svi zaslužujemo ljubav. Kakav plemenit cilj!
Post je objavljen 02.10.2008. u 15:39 sati.