::LUCY FAIR::

utorak, 31.08.2004.

GULLI-VERICA MEĐU LILIPUTANCIMA

Opet je škvadra u dvorištu. Igraju se loptom i vode filozofske rasprave. O životnim vrijednostima.
«Moj tata je bilder», hvali se prvašić Robi, «on je najjači u Hrvatskoj.»
«Hihihi», oglasi se nato iz susjednog dvorišta Verica, Dančikina sedamnaestogodišnja sestra. Koja nema drugog posla nego da sluša dječje razgovore. Otpao joj današnji izlazak, jer se posvađala s dečkom. Oštre su riječi pale u mobitel, a bilo je i suza nakon razgovora. A ja nisam toliko besposlena da prisluškujem pubertetske svađe, nego sam čula slučajno, dok sam prala prozore.
«Hihi, najjači u Hrvatskoj», opet će podrugljivo Verica.
«Hm, možda i nije», pokoleba se Robi, «ali je najjači u ulici. I kaže da bi se svi ljudi trebali baviti sportom.»
«Koja glupost», sadistički procijedi Verica, «zašto bi se svi bavili sportom? A bilderi su mišićavi blesani. I cure ih ne vole!»
«Da», nadoveže se spremno mala Dančika, «puno je važnije biti pametan nego jak. Naša mama veli da je najvažnije završiti faks.»
«Naša mama priča gluposti», spusti joj sestra, «a faks koji je ona završila, mogle bi i babe s placa, kad bi im se dalo.»
«Ali», očajnički pokuša Dančika, «da završiš bilo koji faks – moraš biti pametna!»
«Ma nemoj», posprdno će Verica, «koliko ima budala i seljačina sa diplomama, ha? Pih, faks! I to mi je nešto!»
«Moja mama je slikarica i kaže da je najvažnije u životu raditi ono što voliš», odvažno istupi Brankica, koja već ide u treći razred.
«A što crta», pita Dančika.
«Slike! Velike, lijepe, šarene. Onako, moderne…»
«Hihihi, moderne», prasne Verica, «takve zna naslikati i magarac, ako mu zavežeš kist za rep!»
«Hihihihi», stanu se svi smijati.
Sad sam već pomišljala da se umiješam. Ali što ako i mene poklopi? I to pred djecom?
Srećom, u taj čas zazvonio je Veričin mobitel i ona smjesta promijeni ton, te umiljato procvrkuće:
«Ti si? Ipak zoveš? Hihi, moraš se iskupiti. Past ćeš na koljena, hihi? Dobro, vidimo se za pol sata.»
«A što vaša mama ono radi», pita Dančika moje kćeri.
«Piše priče. I svašta. I igra se s nama. I čitamo zajedno…»
«Danas smo čitale Gullivera», bojažljivo trtljaju cure.
«Wow», oglasi se veselo Verica na odlasku, «meni je Gulliver super! I vaša mama je cool!»
Tišina u dvorištu.
Čulo se kako raste trava. I rejting mojim curama. Koje su, prepune ponosa, važno dizale nosiće. Kao da ih je presilni car liliputski, radost i trepet svemira, osobno odlikovao usred svoje prijestolnice.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 30.08.2004.

OLIVER ROCK N' ROLL

«Svaki dan ustajati u isto vrijeme i ići u školu…»
«To je tako dosadno», žale se moje kćeri.
«Da bar možemo doživjeti neke avanture…»
«Kao Oliver Twist, na primjer.»
«Da, taj je zaista imao zanimljivo djetinjstvo. Veoma je uzbudljivo biti zarobljen od razbojnika i tjeran na krađu, u vremenima kad malu djecu vješaju zbog lopovluka. A još je zanimljivije ako te uhvati policija.»
«Ulovili su ga…»
«Pa se izvukao.»
«Ma da, u pravu ste, zapravo se dečko ludo provodio. Mogu zamisliti kako je zabavno živjeti u sirotištu gdje te oskudno hrane, ali kad tražiš još, onda i dobiješ. Samo ne jela, nego batina. A tek fantastična atmosfera, od koje djeca padaju u nesvijest. I više ne ustaju. Živa ludnica.»
«Ali on je ipak preživio…»
«A usto je stekao i dobre prijatelje.»
Već sam zaustila da kažem nešto o dobrim prijateljima, koji su spremni sve učiniti za tuđu dobrobit. Naime, da su bića iz bajke.
Ipak neću. Djeca žele vjerovati u čuda. U mogućnost da se iz niza opasnosti iziđe živ, zdrav i s novcem u džepu.
«Da bar mi možemo tako…»
«Kao Oliver Twist…»
«I Tom Sawyer, Pipi Duga Čarapa, šegrt Hlapić, Mowgli, Heidi, Harry Potter…»
«Svi su oni imali tako veliku sreću u životu», zavidno uzdišu moje cure.
Da, točno. Svi su bili siročad i odrastali su slobodno, bez majčinog zvocanja.
A ja se, igrom zlehude sudbe, još uvijek sasvim dobro osjećam.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 29.08.2004.

PIPI DRUGA ČARAPA

«Moja Dančika nikad ne dira smeće i zmazanoće», hvali se susjeda, «ona zna da je to opasno. Reci, sunce, što se dobije kad se diraju fuj-stvari? No? B…b…b…»
«Batine», bubne Dančika.
«Ma bolesti se dobiju, ccc, sto puta sam ti rekla…»
I dvjesto puta dala batina, te su joj stoga bolje sjele u memoriju.
Dančikina mama je malo primitivna, a ja sebi laskam da nisam, pa se u odgoju nikad ne služim silom. Ni zastrašivanjem. Samo sam lijepo curama objasnila da postoje mala opaka bića koja izazivaju grdne boleštine i pokazala fotke šuge, gube i gljivične infekcije u Medicinskom priručniku. Nakon toga su desetak noći ružno sanjale i živjele u strahu od mikroorganizama, ali djeca se brzo oporave od šokova i sad je opet sve u redu.
Dok šećemo oko Jaruna, one se svako malo sagnu i prčkaju nešto.
«Cure, niste više male bebe, ne dirajte smeće.»
«Ne diramo smeće, nego se…»
«Igramo pronalazača stvari.»
«?»
«Kao Pipi…»
«Duga Čarapa.»
«Pipi je izmišljen lik, ona može podići konja, nositi svog tatu piška-lonca i prebiti dvojicu odraslih lopova, a vi ne možete…»
«Da, ali možemo…»
«Pronalaziti stvari.»
Jer, cijeli svijet je pun različitih stvari i netko ih treba pronaći. Ali zašto baš moje kćeri?
«Da vidim što ste to strpale u svoje Barbie-torbice?»
«Ja sam našla kutijicu lijepih malih balona», pohvali se starija.
«Što», vrisnem zgranuto, «to nisu baloni, nego ku…Ne, nisu baloni! Baci to, odmah!»
Mlađa se usteže, ali napokon i ona vadi svoj nalaz – dugu, prugastu…fuj…čarapu. Štrumfu. Neopranu.
«Izgledala mi je kao druga čarapa od Pipi, ona prugasta, prva je crna…»
«Dušo! Opasno je dirati nečije nošene čarape. Znaš li koliko bakterija i virusa gmiže unutra, ne diraj, ja ću…»
Oprezno, s dva prsta uzmem štrumfu, nekako otežalu, valjda od prljavštine i naciljam obližnju žičanu košaru za smeće.
Pogodak! A sad ćemo očistiti ruke i torbice antiseptičkim vlažnim maramicama…
Samo, nešto je ispalo iz štrumfe, dok je letjela. Neobičan papirić, šareni, zgužvani.
K vragu, dvjesto kuna!
Pokupim, izravnam i stavim u džep.
Hmmm, možda ima još? Bit će da ima, težina koju sam osjetila govori tome u prilog. I brzo je utonula u košaru, na samo dno. I što sad?
Ništa, zasukala sam rukav, gurnula ruku i stala prevrtati.
Dok su ljudi zastajkivali i u čudu zijali, a moja djeca crvenjela od srama. Tako da sam se, napokon i sama morala pitati: «Bože dragi, što ja to radim?»
Kopam po smeću i tražim zmazanu čarapu?
Neee! Nego se igram pronalazača izgubljenih stvari. Kao što bi lijepo rekla mudra teta Astrid Lindgren.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 28.08.2004.

POZIV DIVLJINE

Čekam poziv. Jedna moja stara poznanica dobra si je sa sestričnom bivše šogorice izvjesnog izdavača. Koji bi možda mogao biti zainteresiran za rukopis u mojoj ladici. Rekla je da će me nazvati danas, ako uspije išta dogovoriti.
Polazim od pretpostavke da neće uspjeti, a ipak se nadam. Što me čini nervoznom. Svugdje, osim u društvu mojih cura. S njima postajem čudesno strpljiva i uravnotežena.
«Gladan, žedan i uplašen, Beck je jurnuo iz razvaljenog sanduka, a čovjek u crvenom puloveru istukao ga je batinom…»
«Mama, nešto si…»
«Preskočila?»
Jesam, dvije stranice potankog opisa okrutnog, životinjskog premlaćivanja. Iako Beck jest životinja, a njegov mučitelj kriminalac od kojeg se niti ne može očekivati bolje ponašanje, mislim da je to ipak suviše za dječje uši.
«Mama, zvoni!»
«Telefon!»
Stvarno. Žurno se javljam.
«Hihi, jel to javna kuća?»
«Bježi, klipane!»
Dakle, Beck je preprodan i brodom stiže na daleki sjever, gdje ga uprežu u saonice sa eskimskim psima. (Preskačemo stranicu gdje čopor raskida jednu ranjenu kuju.) I…
Opet zvoni.
«Gospođo madam, molim vas dežurnu kurvu…»
«Marš budalo!»
Beck je inteligentan i brzo se prilagodio novim uvjetima. Ponekad je morao krasti hranu i biti bezobziran prema drugima, da bi preživio…
Zvoni, zvoni.
«Oprostite, kolko cepate za duplu penetracju?»
«Glupane, vidim tvoj broj! Prijavit ću te!»
«Samo daj, zovem s tuđeg mobitela, za nagradu dobiješ vrući mlaz po mandulama…hihi…»
«Goni se, stoko!»
Podmukli vođa čopora Spitz zagorčava život Becku i sukob je neizbježan. Kad su se prvi put potukli, vlasnik ih je razdvojio. (Preskačemo udarce bičem.) No, jednom prilikom čopor je potrčao za polarnim zecom. Beck i Spitz u istom su momentu skočili na plijen i stali se međusobno boriti. (Pet stranica preskočeno – opisi ugriza, sijevanja zuba, krvavih rana i očajnog zavijanja.) Konačno, Beck je pobijedio i postao novi vođa.
«I onda ga je Spitz…»
«Morao slušati?»
Hm, ne baš. Kako da im objasnim – da je Beck pobijedio pregrizavši Spitzu obje prednje noge? Nakon čega je čopor bivšeg šefa živog proždro? Neke stvari jednostavno nisu za dječje glavice…
Telefon!
«Ooooh…gurnem ti…ooooh…aaaah…»
«Majmune, imam crni pojas!»
Nemam, ali dobro zvuči. Osim toga, stvarno sam ljuta. Što da se dijete javilo? I čulo životinju u petoj brzini?
«Uf , uf, oh, oh, nabijem te…aaaaa-aaa…»
«Mrcino jedna, polomit ću ti ruke i noge! Iščupat ću ti jetru i baciti dobermanima! A onda ću ti otkinuti muda lopatom za zgrtanje stajskog gnoja!!!»
Dakle, Beck je sada vođa čopora i kada vlasnik na čelo zaprege stavlja Solexa, Beck je spreman da ga izazove, no gazda spriječi sukob. (Preskačemo činjenicu da se u posredovanju poslužio šibom, ipak je to suviše brutalno.)

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 27.08.2004.

MAHNITA MARKI

«Ljubomora je ispod dostojanstva i glupa. Štoviše, dovodi i do nepametnog ponašanja», mudruje moja gejlezbo frendica Marki, «kome to uopće treba?»
Njoj nimalo. Ona je sigurna u svoju curu. Ta je suviše ozbiljna i produhovljena da bi zujala okolo. Inače svira orgulje i veoma je smirena, otkad joj daju intravenozne trankvilajzere. Na psihijatrijskom odjelu, gdje trenutno boravi. Čak i kad bi htjela švrljati, morala bi prvo nagovoriti na suradnju rešetke na prozorima i trostruku bravu na vratima.
«Da sam munjena, mogla bih se zapitati - ne kontaktira li ona i s nekom drugom», ironizira Marki.
Ironija je na mjestu. Kad je potpisala da pristaje na primjenu eksperimentalnih farmaka, orguljašici Anđelki za nagradu su dopustili dnevni pristup netu, na dva-tri sata. Ne više.
«Pa čak i da povremeno razmijeni koju poruku s nekim, vrlo važno», pripomenem ja, «ipak vas dvije imate jednu čvrstu vezu.» Kompjutorsku.
I hipotetski, Anđelka bi mogla furati paralelku, pod uvjetom da vraški brzo kuca. A za to bi morala imati prokleto vješte prste, kao nekakva pijanistica. Ili orguljašica.
Ipak, Marki je zrelo odlučila da ne troši energiju i vrijeme na ljubomoru. Ima pametnijeg posla. Mora pod hitno svladati literaturu s područja informatike. Tako da može upasti u Anđelkin box. Dakako, da bi se uvjerila da je u pravu što nije ljubomorna, jer uistinu nema razloga za sumnju. I nema. Ona poruka koja počinje s «Voljeni Anđele», završava s «tvoja Medena», a puna je preciznih opisa Anđelkine anatomije i njoj stremećih radnji, mogla bi biti nečija puka zafrkancija. Kad ih ne bi bilo još dvadesetak, od iste te. Takozvane Medene.
«Vara me», vrisne Marki kroz plač i škrgut zuba.
«Zaključak taj je ko sjekira bio/ S kojom joj Amor, propalica grubi,/ Kad je do sita mlatio i bio,/ Zamahom jednim i glavu odrubi», rekla bih da sam pjesnikinja.
Marki, dakle, izgubi glavu i zaspama Anđelki mail-box. Zatim se okomi na njezin omiljeni forum (gdje je zacijelo i upoznala tu Medenu), pa sruši server. Potom sruči bijes i jarost na sve forume srodnih naziva i djelatnosti.
«I tako strašno mahnitati zače/ Ludosti nitko još ne vidje jače», rekla bih da sam pjesnikinja. Ali nisam, samo sam zabadalo koje gura nos gdje ne treba.
Jer, Marki trenutno šalje viruse, crve, škorpije i otrovne žabe na sve sajtove za koje je, putem trackinga, saznala da ih Anđelka posjećuje. I pitanje je vremena kad će doći do bloga. Kojeg sam u jednoj od poruka neoprezno spomenula. Što, dakako, znači da sam poruke pod ljigavoljepljivim nickom Medena pisala ja. Podmuklo koristeći informacije koje mi je sama Marki dala.
A djelovala sam iz plemenitih prijateljskih i humanih pobuda. Zato da frendicu izbavim iz veze s opasnom paranoidnom shizofreničarkom.
Znam, nitko nije savršen, a Marki u nesavršenstvu prednjači. Ali, za razliku od ove, bar je duševno normalna. Bila. Nekad.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 26.08.2004.

PINOKIO U REALITY-SHOWU

-Kad je Đepeto izdjeljao Pinokija, što mu je ovaj izveo?
-Psa u šetnju, Pitagorin poučak u čučnju, vodoinstalaterske radove.
-Što je Pinokio napravio Zrikavcu?
-Minival, bebu, topli kakao i hladan piškio.
-Tko su Mačak i Lisica?
-Voditelji TV-emisije Dvi ure cile za imbecile.
-Što se desilo u gostionici Kod crvenog raka?
-Koncert grupe Potres mozga i striptiz Mande Preklapače.
-Što Pinokio misli da raste na Polju čudesa?
-Popularnost, nezaposlenost, cedeji od Eminema.
-Koji se ženski lik majčinski brine o lutkiću?
-Drvena Marija.
-Što mu se desi kad laže?
-Prime ga u reality-show.
-Zašto je Pinokio, po povratku sa seoskog imanja, gorko plakao na livadi gdje je nekad stajala bijela kuća?
-Jer ima mali penis i stoji mu ukrivo.
-Kamo prijatelj Lučinjolo odvede lutkića?
-Na sastanak HDZ-mladeži.
-Kako je postao magarčić?
-Učlanio se.
-Kako se mali lutak našao u utrobi velike ribe?
-Pomislio je da si Pamela Anderson opet dala napumpati usta.
-Što je Pinokijeva najveća želja?
-Snimanje kućnog videa sa Severinom.
-Kada mu se ta želja ostvaruje?
-Kad se nasnifa ljepila i napije acetona.
Moje cure, jasno, nisu davale navedene odgovore. One Pinokija imaju u malom prstu i dok starija sestrična, u ulozi učiteljice, čita pitanja iz lektire, ozbiljno i točno odgovaraju.
Ja ne bih, da sam na njihovom mjestu. Išlo bi mi na živce.
Viš' vraga, još su moja djeca i dobro ispala!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 25.08.2004.

ŠEGRT TLAPIĆ

Znam da zvuči strašno, ali mislim da bi neke segmente školske lektire trebalo cenzurirati. Jer loše utječu na djecu. Pune im glavice ludim tlapnjama. Na prvom mjestu – Tom Sawyer i Huck Finn. No hajde, oni su Amerikanci, a Amerika je zemlja daleka.
Ali naš domaći šegrt Hlapić – Tlapić… «Malen kao lakat», a sam odlazi u svijet? Luta uokolo i sukobi se s opasnim kriminalcima? Čak ima misiju – da pomaže drugima! Ma, što si taj mali umišlja?
A vrhunski me iritira epizoda na sajmu, gdje dvojica prodaju košare. Jedan pametno reklamira svoj proizvod i ima promet, drugi je nesposoban. Ludi Hlapić i luđa mu frendica Gita, ničim izazvani, umiješaju se u tržišno nadmetanje u korist drugoga. Ima li to smisla?
«Jasno da ima…»
«Pomogli su slabijem», uvjereno tvrde moje cure.
«Pazite, on je slabiji jer je nesnalažljiv, ne zna prodati svoju robu.»
«Siromašan je, a ima djecu…»
«I djeca su mu siromašna…»
«Zato i je siromašan, jer je nesposoban za prodaju. Bilo bi bolje da su ga pustili da propadne, onda bi shvatio da mora naučiti nove vještine…»
«A kako da nauči?»
«Ako je nesposoban?»
«Znači, po vama, u redu je uništiti uspješnog, da bi se ovaj drugi održao?»
«Da, uspješni je varalica…»
«Njegove košare ne valjaju, samo su lijepo ukrašene.»
Dakle, posjeduju estetsku dimenziju. Koja, prema ispitivanjima tržišta, ima uvjerljivu supremaciju nad funkcionalnim.
«Ma cure, što se to njih tiče? Bilo bi pametnije da su gledali svoja posla i tražili prenoćište. Umjesto toga, brinuli su tuđe brige, pa su kasnije spavali pod vedrim nebom.»
«Pa što?»
«Ali su napravili dobro djelo.»
«Nisu, nego glupost!»
«Postupili su pravedno, mama.»
«Ti misliš da je pravednost glupost?»
Ne, ja ne mislim da je pravednost glupost. I laž i prevara. Ja to znam. Samo mi ideološki sustav u kojem živim priječi da rečeno znanje prenesem svojoj djeci.
«Ne mislim, nego hoću reći…ovaj, da su Gita i Hlapić postupili nepromišljeno. Opasno je noćivati vani. Posebno ako si mali i slab…Moglo im se svašta desiti…grozne stvari, brrr…užas…strašno…shvaćate, cure?»
«Ne shvaćamo zašto se uzrujavaš? Zbog jedne izmišljene priče?»
«Koja nema nikakve veze sa stvarnim životom…ccc… Prizemlji se, mama!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 24.08.2004.

TRIK I BIJES

«Danas sam donio izvrsnu poslovnu odluku», hvali se moj zakoniti Debeli, «posredovao sam da sklopimo ugovor sa psihologinjom, koja će procijeniti naše zaposlenike i omogućiti optimalni raspored kadrova. Žena čita ljude ko otvoreni strip. A njezin CV – kao thriller, kad pročitaš prvu stranicu, ne možeš stati. Između ostalog, bavila se razvojnom psihologijom, pa i defektologijom. Zamisli ovaj slučaj – gluhonijemi autistični mladić, sin poznatog advokata, koji se propio i umro, ostavivši obitelj u dugovima. Najstariji brat počinio samoubojstvo u toku studija. Sestra nakon propalog braka ostavlja svoju kćerku bolesnoj majci i prezaposlenom bratu. Dijete izraste u delikventicu, pobjegne s cirkusantom, a prethodno okrade ujaka, koji se poslije očeve smrti skrbio o obitelji. Ovaj, suočen s bankrotom i s majčinom smrću, nema druge mogućnosti nego da autističnog brata odvede u duševnu bolnicu…»
«Tužna priča. I? U čemu je poanta? Uspjela je izliječiti autista?»
«Nije, ali je doprla do njega. Shvatila je u čemu je srž problema. I to na osnovu jednog mladićevog crteža. Gledaj!»
Gledam, vidim i ne shvaćam. Ali se divim psihologinji Vilmi Fokner, koja je u toj brljotini uočila neki smisao.
«Kako ne kužiš», čudi se Debeli, «ova krupna figura na kratkim nogama, s velikim ustima i pivskim trbuhom predstavlja patera familiasa – oca, a kasnije brata-skrbnika. Veoma je nasilan, viče i prijeteći maše rukama. Tri manja lika ovise o njemu. Jedna prilika leži na leđima, raširenih nogu. To je promiskuitetna sestra. Druga dva lika stoje iznad nje i drže u rukama falose u erekciji. Kroz njih je mladić prikazao sebe i pokojnog brata. Kad se sestra udala i napustila braću, student se ubio, a autistu se stanje naglo pogoršalo…»
Strašno! Ostala sam bez riječi. Tko bi to rekao? A na prvi pogled čine se kao sasvim normalna, prosječno osiromašena i u svakom pogledu propala obitelj, kakvih ima na tisuće u našem gradu. A kad tamo – zlostavljanje, iskorištavanje, incest, zlo i naopako…cccc… I sve bi te strahote ostale skrivene, da se jedna lucidna psihologinja nije zainteresirala za slučaj i kompletirala kliničku sliku.
«Ova slika nije dovršena», reče mlađa blizanka, stvorivši se niotkuda. I hitro, prije nego što smo uspjeli išta reći, povuče jednu liniju, drugu, nacrta oko, kapu…i gle, zbilja!
«Pajo Patak! Smije se nećacima, jer nespretno igraju hokej», objašnjava mlada umjetnica, inače uronjena u svijet stripova, a nadasve u Disneyevu ostavštinu, «jedan je pao, a druga dvojica mašu palicama i traže pak. Samo, treba im ljepše nacrtati kljunove, ovaaako…»
Stvarno, zbilja, dijete je u pravu.
«Oh, do bijesa!» Krikne Debeli.
«Ne nerviraj se», tješim ga, «sve će biti u redu. Samo šuti, ne kritiziraj i pazi da se ne dočepa radova naše djece."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 23.08.2004.

POHVALA GLUPOSTI

Moje cure teže bitnim stvarima i ne zamaraju se suvišnim detaljima. Kao što je pospremanje igračaka. Ili pranje ruku baš prije svakog jela.
I kad rješavaju zadatke u crtankama i vježbenicama, ne diraju ih greške. Osim onih koje primijeti učiteljica u maloj školi. Pa im umjesto smješka udijeli samo kvačicu. A one baš vole dobiti smješka. Ali smješko ne voli pogreške, glupa štreberska spodoba.
«Tko radi, taj i griješi», pokušavam objasniti, «greške su sasvim u redu. Štoviše, mogu biti plodonosne. Eto, Kolumbo je greškom otkrio Ameriku. Mislio je da putuje u Indiju. Slikar El Greco imao je grešku na očima, pa je naslikao veoma posebne slike…
«I ispale su dobro?»
«Stvarno?»
«Da. Danas vrijede puno novca. Osim toga, učeni ljudi dugo su krivo mislili da postoji tvar koja sve pretvara u zlato. Tražeći taj kamen mudraca, razvili su nauku, koja se zove kemija.»
«To je ono od čega imamo kozmetiku, šminku i sredstva za čišćenje fleka?»
«Tako je, cure.» I pesticide i bojne otrove.
«I lijekove, zar ne?»
«Da, lijekove koji liječe mnoge bolesti…» I izazivaju nove.
«I sve to danas imamo, cure, zahvaljujući nekadašnjim zabludama. Prvi kemičari vjerovali su da postoji plin flogiston…»
«Što?»
«Floki…kako?»
Hm, čini se da je zabluda tumačiti teoriju flogistona maloj djeci.
«Nije važno, uglavnom vjerovali su u nešto što zapravo ne postoji. A ipak su došli do novih otkrića. Bili su hrabri, nisu se bojali svojih grešaka. Greške su u ljudskoj prirodi. Greške su dobre. Štoviše, najbolje što nam se može desiti. Jer, na njima se uči!»
«Znači, što više griješimo…»
«To više saznamo?»
«Da, shvatile ste! Bravo!»
«Onda, mama, ispada da što si gluplji, to si pametniji…»
«Super! A sad to još samo lijepo objasni našoj učiteljici, može?»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 22.08.2004.

ONA KOJA GOVORI 'DA' I ONA KOJA GOVORI 'NE'

- Cure, idemo na Jarun, na rolanje, romobilanje i veranje po drveću?
- Da.
- Ne.
- Hoćemo li na Sljeme, glumiti divlje pleme?
- Ne.
- Da.
- Da idemo u kino?
- ?!
- !?
- Spiderman, čovjek-gamad?
- Da.
- Ne.
- Hary Potter, dijete-mračnjak?
- Ne.
- Da.
- Dobro, hajdemo onda vježbati množenje i dijeljenje…
- *#@+!!
- !!+@#*
- A da idemo u park, igrati se 'gazi, gazi drek na stazi', zatim u tatoo shop na jednu lijepu tetovažu, pa onda šarati po novim fasadama, snifati ljepilo i vandalizirati spomenike kulture?
- Daaa!
- Daaa!
- Dobro, smijete pozvati Dančiku, Robija i ostalu škvadru k sebi u dvorište, otvoriti disco i navijati cedeje do daske. Ali da nisam čula da puštate…
- Neee…
- Ono, znate što mislim…
- Daaa…
Uskoro se dvorištem i cijelim kvartom razlijegalo: «jebo pare, jebo trebe, čuvaj samo sebe…»
- Cureee!!!
- …
- …
«Tresi guzu, skidaj bluzu, vise sline kad se skine…»
Užas, nemoguće! I naravno da im se sviđa. Jer, nije li nerealno ne tražiti nemoguće?
Da? Ne?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 21.08.2004.

STO GODINA KAKVOĆE

«Teta, što vam je to na nosu?»
«Ovo smeđe?»
Pitaju moje dobro odgojene kćeri. Nakon što sam im petsto milijuna trilijuna puta objasnila da se takve stvari ne pitaju.
«Madež, cure», spremno odgovara susjeda Klopotec, ugađajući slušni aparat.
Meni više sliči na čekinjavu bradavicu, ali nitko me ništa ne pita, pa se ne miješam.
«Ima ga cijela moja familija», ponosno nastavlja Klopotecka, «još od prve Magde Klopotec, koju su nekad davno poterali iz starih Klopoteca, jer su mislili da je coprnica. Skupljala je trave. Ona i njezin muž Janko napravili su novu hižu na brdu. Njihova kći se isto zvala Magda i udala se za Štijefa Klopoteca, koji je uzgojil prvog pravog zagorskog purana u tom kraju. Štijef je otišel iz starih Klopoteca i priženil se u hižu na brdu. Njihov stariji sin, Jura Klopotec išel je u Zagreb i prodaval na Harmici ljekovite trave, koje su mamica skupljali. On je sagradil veliku hižu. A kad se njegov mlađi brat, Janko II Klopotec, vrnul iz Austrijsko-talijanskog rata, otvorili su krčmu na brdu, a mladi ljudi iz starih Klopoteca počeli su graditi hiže gore, bliže krčme. I takej je nastalo novo selo – Gornji Klopoteci. Jura si je zel za ženu Faniku Klopotec i imali su kćer Magdu III Klopotec, koja je isto skupljala trave, vadila ljudima pišive zube i prva je pekla palačinke u selu. Kad je došel Prvi rat, Janko II i Jura su prešli u Zeleni kader, a Magda je s Fanikom vodila krčmu. Tak je upoznala Miška Klopoteca, koji je trgoval s loncima i ranglama. Udala se za njega i nasledili su krčmu, kad su Janka II i Juru ustrelili kak dezertere, a stara Fanika je prešla u klošter. Magda III i Miško imali su sina Štijefa II Klopoteca, koji se školal kod ježuita i prišel Radiću, pa onda Mačeku i tak je nastradal u Drugom ratu. Njegova sestra Magda IV je…»
«Skupljala trave», oglasiše se moje cure.
«Je, tak. Ona je bila moja baka i udala se za Lojzeka Klopoteca, koji je imal prvu kravu simentalku u tom kraju. I uzgojil ih je deset, ali su mu sve uzeli ustaše i partizani, a krčmu su nacionalizirali i preuredili u Zadružni dom. A moja mama, Magda V Klopotec udala se za Rudu Klopoteca, koji je prvi u tom kraju uzel partijsku knjižicu…I svi su Klopoteci imali biljeg na nosu…a Magdi III su narasle dlake na biljegu, od žalosti za tatekom i stricom. Tak su posle rasle i mojoj baki i mami i meni…vidite?»
«Aha», radoznalo su razgledale moje cure kroz ogradu.
Ja nisam. Ne vidim, nemam oči. Iskopala sam ih, od očaja, još kad se Janko II Klopotec vrnul iz Austrijsko-talijanskog rata.
«Baš lijepa i zanimljiva priča», rekoše mi kasnije cure.
«Šteta što i mi nemamo nešto…»
«Zajedničko, kao Klopoteci…»
«Da», rekoh zlobno, «mi, eto, nemamo lijepu deformaciju na nosu. Ali imamo negdje drugdje…»
«Stvarno?»
«A gdje?»
«Na mozgu!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 20.08.2004.

PUT K SPAMU

U svojim šetnjama netom, moja je frendica Marki zabasala u svoj stari mail box, prepun spama. Dok se probijala kroz more multipliciranih poruka tipa 'kupite ovo i ono', 'posjetite taj i taj sajt', providnost je čudnim spojem linkova dovede na Forum kršćanske ljubavi. S kojeg bi odmah sišla, da nije zamijetila podforum Ženski kutak ljubavi.
Kako je Marki gejlezbo osoba, spremno pomisli na možebitni 'kutak ženske ljubavi', pa stane čitati postove. U kojima se usamljene usidjelice i izdosađene domaćice dogovaraju za zajedničke molitvene aktivnosti. Osim izvjesne 'mlle Vinteuil', koja je vapila za iskrenom prijateljicom, s kojom bi provela intimne trenutke, posvećene ljubavi prema Bogu, glazbi i općenito.
Marki se smjesta javi i predstavi u najljepšem svjetlu. Da, išla je na vjeronauk (dok je nisu izbacili). Da, srce joj je puno vjere u Boga (ponekad, a u mogući zgoditak na lotu - uvijek). Da, svira gitaru (tri akorda). Da, nema životnu suputnicu i čezne za ljubavlju (točno).
Iste večeri, mlle Vinteuil odgovori joj pismom punim suza radosnica, blagoslova, zaklinjanja na vječnu prijateljsku ljubav i konstatacija da su suđene jedna drugoj, uz pozdrav 'ljubim te u Duhu Svetome'. Nakon tri poruke već je 'ljubila, grlila i ćutila cijelim bićem', bez Duha Svetoga.
«To je to», pomisli Marki. Samo, kako će ići uživo? Neće li zbrisati, kao mnoge dosad?
Za čudo Božje, umjesto toga, madmoazel Vintej piljila je u Marki zažarenim očima i hvatala je za ruku, da opipa gitarističke žuljeve. Ponašala se u savršenom neskladu sa svojom pojavom. Koja je podsjećala na redovnicu u civilu. Ili na strogu učiteljicu klavira. Zapravo, crkvenih orgulja. Studirala je orgulje i svirala u crkvi, a živjela u župnom dvoru kod strica, svećenika koji se o njoj skrbio nakon majčine smrti. Ova za života bijaše župnikova domaćica. I nekim čudom, istovremeno i neudana šurjakinja čovjeka koji je imao pet sestara. A nijednog brata.
Sve sami mirakuli. Najveći je uslijedio kad je orguljašica stala insistirati da odmah odu k njoj, jer oca tojest strica trenutno nema kod kuće. Ufajući se u vrući seksipil, koji se često krije iza naizgled asketskih, aseksualnih pojava, Marki prihvati.
«I? Što je bilo», navalila sam radoznalo.
«Ništa. Nisam mogla», skrušeno će Marki.
«Nije bila seksi?»
«O bila je, veoma! Ali njezina soba… Na zidu – raspelo. U prirodnoj veličini. Na drugom – slika Svete Marije, sa malim Isusekom. Te poster Majke Tereze. I Franjo Asiški. I svi oni cijelo vrijeme bulje u nas! Dok cura brzopotezno, u spidu, svlači i mene i sebe. Kad smo ostale gole, navalila da kleknemo i pomolimo se, naglas. A ja zaboravila Očenaš, užas! Od svega toga, splasnulo mi oduševljenje. Vidjevši da sam klonula, podivljala je! Izvukla je brojanice, sa zrnima veličine češnjaka i vezala me njima za krevet. Pljunula je na raspelo i okrenula ga naopako, uz najgroznije kletve, pa izvadila flagelantski bič iz ormara…»
«Koga je mlatila? Sebe ili tebe?»
«Nikoga. Začule smo orgulje, što je značilo da se tatica vratio iz obilaska pastve, pa me pustila…»
«Strašno, što se sve mota po netu», primijetih sućutno.
«Da. I zamisli, danas mi opet poslala uobičajnih petnaest dnevnih poruka, kao da se nije ništa desilo…»
«Nadam se da si otpisala, što je ide…»
«Nisam, još razmišljam…»
«O čemu? Poruči joj da je luđakinja i kravetina i bok!»
«Hm, listala sam malo Prousta, 'Put k Swannu, Combray'. Kao što znaš, pola je o onom kolačiću, madlen, ali na kraju ide zanimljiva epizodica o jednoj lezbo vezi i kratak osvrt na sadizam. Uglavnom, ispada da sadisti ne uživaju u zlu, nego misle da je uživanje zlo. Seks doživljavaju kao povlasticu nevaljalih…»
«Marki?!? Prestani filozofirati i napiši joj: Marš, životinjo!»
«Da, naravno, ali pazi citat, zapisala sam: I kad oni sebi na trenutak dopuste da se odaju tome uživanju, onda nastoje navući kožu zlih ljudi na sebe, te tako jedan trenutak žive u iluziji da su pobjegli od svoje tankoćutne, obazrive i nježne duše u neki neljudski svijet uživanja…»
«Marki??? Ona je luda! I opasna!!!»
«Da, znam. Ali zapravo ima 'tankoćutnu, obazrivu i nježnu dušu'. Shvaćaš?»
«Ne. Što?»
«Znači da mogu nastaviti s njom, bar preko neta…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 19.08.2004.

MUĆAK U ČIZMAMA

- Mama, možemo se igrati?
- Na ulici?
Ne dolazi u obzir! I uopće me nije briga što druga djeca smiju. Neka se igraju i nasred autoputa, ako ih njihovi neodgovorni roditelji puste. A uopće ne sumnjam da bi ih pustili, da nam je u blizini.
- Hajdemo, cure, sjesti u dvorište i čitati neku lijepu priču. Na primjer – Mačka u čizmama.
- Joooj, čitale smo ga već…
- Petsto milijuna trilijuna puta.
- Izvrsno, onda mi ispričajte o čemu se radi?
- O jednom šugavom, zločestom mačku, koji je ulizica, lažljivac i razbojnik!
- A ni njegov gazda nije puno bolji, samo je preglup da se sam snađe!
- Hm, cure, kad biste ovako iznijele sadržaj u školi, učiteljica bi bila veoma nezadovoljna.
- Ma nemoj…
- Otkud znaš?
- Znam. Jer učiteljice vole uglađene misli o lijepim i uzvišenim stvarima.
- U bezveznom Mačku nema ničeg lijepog…
- Ni uzvišenog…
- Kako da ne, cure? A prijateljstvo između mačka i mlinarevog sina?
- Nisu uopće prijatelji!
- Nego mu je ovaj gazda!
- A mačkova hrabrost i snalažljivost? Borio se sa zlim čarobnjakom…
- Zato da mu otme imanje i dvorac…
- A ne jer je čarobnjak bio zao.
- Ali, gledajte, seljaci su bili sretni što su se riješili zlog gospodara.
- I dobili još goreg…
- Koji laže, vara i krade!
- Ne, cure, mlinarev sin nije lagao, varao, ni krao!
- Nego je pustio svog mačka da to obavi…
- Umjesto njega!
- Dobro, znam da ste loše raspoložene, pa sve vidite u negativnom svjetlu. Ali uvjeravam vas da je Mačak veoma zanimljiva bajka, koju se može prepričati i ovako: 'Ova maštovita priča govori o dovitljivom i srčanom mačku koji svom gospodaru, siromašnom mlinarevom sinu, donosi imetak i ženidbu sa lijepom princezom.' Eto, tako je sastavio kratak sadržaj jedan naš književnik…
- Jel' ti hoćeš da prepričamo svojim riječima?
- Ili riječima tog nekog književnika?
- Hmmm…
- Znači, želiš da ukrademo njegove riječi?
- I da lažemo o tome što zapravo mislimo?
- Iskreno, cure, budete li o toj bajci pričale u školi, bilo bi poželjno…
- Ma super!!!
- Krasno, mama!!!
U tom napetom momentu iza ograde je provirila mala Dančika.
- Cure, idem se igrati na ulicu. A vi?
- Ne možemo!
- Imamo posla!
- Kakvog posla, cure?
- Mama nas uči…
- Kako da lažemo, varamo i krademo!!!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 18.08.2004.

SODOMA I GOMORA

«Ako je Pandorin muž bio tako pametan, kad ga je već podučavala Atena, zašto je svojoj glupoj ženi uopće rekao za kutiju», s negodovanjem pita starija blizanka.
«Da», nadoveže se mlađa, «umjesto da je odnese nekud u pustoš i duboko zakopa, tako da je nitko nikad ne nađe?»
«Dobro pitanje, cure! Vidite, mitovi nisu baš logični…»
«I nisu. Ahilej je 'brzonogi', a trči i trči za Hektorom, pa nikako da ga stigne…»
Da, mitopoetske tvorevine plod su predznanstvenog doba i vrve od nedosljednosti. Lijepo su to moje kćeri uočile. No problem nastaje kad istu tehniku primijene na Bibliju.
«Mama, tko su roditelji Kajinove žene?»
«Nije razjašnjeno, jer Biblija se jednim dijelom isto sastoji od mitova…»
«Onda je Bog u Bibliji izmišljen, isto kao i grčki bogovi?»
Nezgodno pitanje, jer cure uskoro kreću u školu i vjerojatno će se s ostalom djecom upisati na vjeronauk. Kako da im objasnim da to za njih nije baš najsretniji izbor? Pokušat ću kasnije, sad imam prečih briga.
«Zašto Bog nije kaznio Abrahamovu ženu kad je bila zločesta prema sluškinji, a kaznio je Sodomu i Gomoru?»
«Sara je sagriješila samo jednom, a stanovnici Sodome i Gomore stalno su činili opačine.»
«Što su radili?»
«Zlodjela…razna…»
«Lagali su, krali i ubijali?»
«Da, da…»
«Zašto ih je Bog uništio? Mogao je samo pustiti da se međusobno pobiju…»
I što da kažem? Da se to vjerojatno ne bi desilo? Jer se njihov grijeh sastojao od štovanja boginje Mjeseca, u čiju su čast priređivali ritualne orgije? A kako da im objasnim što je orgija? To je ono kad se svi napiju i nadrogiraju, pa udri svatko sa svakim, a ni životinje nisu isključene? Uostalom, mislim da su priču o Sodomi i Gomori lijepo mogli izostaviti iz dječje Biblije.
«Mama, što je to orgija?»
«Molim??? Odakle vam to?»
«Čule smo sad na televiziji, da su rimski carevi priređivali raskošne gozbe i orgije…»
«Objasnit ću vam drugom prilikom, sad nemam vremena. Evo vam Rječnik stranih riječi, pa pogledajte same…»
«Joooj, kakva debela knjižurina, ne da nam se tražiti…»
Huh, dobro je ispalo. Na njihovu lijenost sam i računala, ubrzo će naći neku zanimaciju i zaboraviti tu nesretnu orgiju.
Zaista, za minutu-dvije istrčale su na dvorište i stale igrati badminton, kao što je i primjereno njihovoj dobi. Hihotale su i veselo cvrkutale. A onda su gromoglasno zapjevale:
«Bila mama Kukunka, bio tata Taranta, imali su maloga Ju-juuu,
Jednom su se šetali, šetali kraj duboke rijeke Nil,
Išli su na ooor-giii-juuuu, na orgiju, na orgijuuu, ju-ju-juuu…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 17.08.2004.

PUŽ NA LJETOVANJU

Baš kao i ja u mlađim danima, tako i moje blizanke vole recitirati pjesmice. Obično u duetu, što veoma zgodno zvuči. Osobito dok susjeda Klopotec po deseti puta u toku dana zalijeva svoju englesku travicu kroz prošupljeni šlauf, a moje cure stanu kraj ograde, skupe glavice i počnu:
«Noge pere glupa guska,
Do pol dana vodom pljuska,
A popodne blato spazi
I do mraka po njem gazi…»
A Klopotecka ih nježno gleda i milo se smješka, jer na moju sreću, dok zalijeva travicu, ne nosi slušni aparat.
Ali osim poezije, one gaje interes i za druge stvari. Npr. za matematiku.
- «Tata, zašto je pet plus osam isto kao osam plus pet?»
- «Bravo, cure, upravo ste otkrile zakon komutacije. Dolazi od latinskog komutare, što znači…»
A cure krenu:
«Papagaj neki naučio deset riječi
Pa se usudio reći:
Ima li od mene mudrac veći?»
Hm, nezgodno, ali s druge strane lijepo je čuti kako ga zabavljaju krasnom recitacijom, dok iscrpljen od posla, obilno večera:
«U zoo-restoranu, na TV-ekranu
Konobar vol donese slonu jela na stol:
Tri koša kruha, balu sijena,
Pet grana banana, luka tri struka…»
Dakako da se tata ne ljuti na svoje mudrice. Ni ja se nisam naljutila kad sam jučer zviznula preko razbacanih igračaka, a iza leđa mi se razlijegao žubor slatkih glasića:
«Na otoku Mindanao
Ljenjivac sa grane pao…»
I sada, dok kucam, moje ljepotice skakuću oko mene, zaviruju na ekran, prčkaju po tastaturi i zapitkuju:
«Tko je ekvator oko Zemlje stavio?
Tko ga je pravio, a tko savio?
Da li i čavle zaboli glava?
Koliko litara ima Sava?»
Ja im spremno odgovaram, pokazujući vrata:
«Svu svoju djecu maslačak žut
Poslat će danas na dalek put.
Kad prvi vjetar ovamo stigne,
Recite da vas visoko digne!»
Sve gorecitirane simpatične misli pokupile smo iz zbirke «Puž na ljetovanju», Stanislava Femenića.
Toplo preporučam!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 16.08.2004.

NA MUKAH

Dvanaestogodišnja curica, pjegava, s plavim kečkicama, zibala je glavicom lijevo-desno, vapijući pretužnim glasićem:
«Pokle su me prikovali zlizani za ovi daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki…»
Naša učiteljica nervozno je grizla usnice, na mukama. Ova mala najbolja je dosad i sigurno će donijeti masu bodova svojoj otmjenoj školi iz centra. Mi, bijednici iz predgrađa, izgleda da smo predodređeni za poraz. Svugdje, čak i na natjecanju dramsko-recitatorskih grupa.
«Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu», bugarila je pjegava plavušica očiju punih suza, dok su odrasli u publici pretraživali džepove i torbice, u potrazi za papirnatim maramicama. Kad je zajecala «utopit ću brod prokleti», nije bilo nikoga kome se nije oteo glasni uzdah, a kad je, napokon, gušeći se u suzama, zakantala «ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo: trajna, nina, nena», svi su glasno ridali, uključujući i članove žirija.
U tom momentu činilo se da je sve riješeno. Ali, naša učiteljica, stara partizanka, odlučila se na borbu do posljednje kapi krvi. Moje. Imala sam samo devet godina. I kad su se birali materijali, uzela sam 'Iz Krležinih Balada'. Nitko me nije ozbiljno shvatio, čak me nisu htjeli prijaviti u redovni sastav, nego su me upisali pod 'neobavezno'.
Sada, svjesna da ionako nema što izgubiti, stara partizanka me gurnula na pozornicu i prosiktala: «Daj, pa dokle dođeš – dođeš…»
Izložena pogledima, onako sićušna i beznačajna, osjećala sam kao da se penjem na stratište. U tom tonu sam i započela:
«Kaaarv, ta slana, kmetska,
stubičanska kaaarv,
ta čarna, čerlena,
vonjhava, gosta…»
Išlo mi je. Ćutila sam tu puntarsku 'kaaarv' u svojim venama. Brzo sam se uživjela u patnje svojih predaka:
«V sakom rebru čavel, čavlov v mesu trideset i tri,
kaaarv ruče kakti bivol, kak stekli pes tuli…»
Moram priznati, zapanjila sam samu sebe. Nisam znala da mogu biti tako glasna. Mali ptič – velki krič! A kad sam došla do 'steklog pesa' stvarno me obuzeo bijes, pradjedovski zov za pravicom. Buntovno sam zakoračila prema žiriju, vičući iz sveg glasa:
«Doktori, gospoda, gingavohodci, kervolisci,
pravde i pravice zakoniti zvertavci…
…kaj hočeju od mene?»
K vragu, nešto sam preskočila. I pobrkala. Pa što? Kao da je važno, što bi oni htjeli?
«Kaj priznati im imam?
Lesice i tice imaju svoj stan,
A sin človeči, gde bi položil glavu, nema…»
Da, nema! Odmorila bih se, već sam mokra od znoja. Najradije bih prilegla tu, pod vrućim reflektorima. A moram dalje, zbog njih, mamicu im krvničku! Stisla sam šakice u pravednom gnjevu i vrisnula kao da me krune krunom Matije Gupca:
«Paličje, korbači, Herodešove šibe,
temfaju denes bokce kak krepane ribe!!!
Nad žveplenim ognom zmučeno lice
Jene reš spečene coprnice…»
Tu sam stala, prepukao mi glas. Počela sam kašljucati, ali nije se čulo, od galame iz publike. Ili da opišem taj košmarni trenutak riječima velikog Miroslava, iz 'Pjesme toreadora':
«To urla pljesak ko fijuk oluje,
arena kliče, a meni se bljuje!"
Nakon bljuvanja, nisam imala snage dočekati kraj priredbe, završila sam u školskoj ambulanti. Ali da, pobijedila sam!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 15.08.2004.

BRDA KAO BIJELI KLONOVI

S druge strane doline redala su se bijela brda u nizu, ponavljajući isti prvotni oblik.
«Ponavljaju isti oblik. Kao veliki bijeli…klonovi», reče djevojka, pijuckajući pivo.
«Smiri se, draga. Naručit ću nešto jače. Dva dupla Scotcha», vikne Amerikanac konobarici.
«Nisam uznemirena, samo primjećujem kako su ova bijela brda u daljini sva međusobno nalik», odgovori djevojka.
- «Popij, Jig. Bit će ti bolje. Taaako. Još dva, molim!»
- «Dobro mi je. Samo gledam brda…gledam…»
- «Da, gledaj, ta operacija nije ništa strašno. Uspavaju te na pet minuta i izvade ti jednu stanicu iz tijela. Samo jednu. Jedna k'o nijedna, vrlo važno. Naručit ću još, može?»
- «I što će biti onda?»
- «Dobit ćemo novac i bit ćemo sretni.»
- «A što će biti sa mojim jajašcem?»
- «Ono neće dobiti novac i neće biti sretno. Ludi znanstvenici uzgojit će od nje tvog klona. Na kojem će izvoditi monstruozne eksperimente. Ali to se nas ne tiče. Popij, draga…»
- «Misliš da je u redu da to učinim?»
- «Naravno, otkupit će ga jalova bogatašica i pružiti tvom potomku ljubav, sigurnost, budućnost, školovanje na najboljim univerzitetima. Možda postane genetičar. Ali ako ti ne želiš, ja te neću nagovarati. Sama odluči…»
- «Ako ti želiš, pristajem.»
- «Ja bih svakog mjeseca prodao, da ih imam. Baš je peh što ih mi, muškarci, nemamo.»
- «Bit će nam dobro, kad dobijemo novac.»
- «Da sam ja žena, obogatio bih se tako. Zgrnuo bih milijune, da tebe usrećim.»
- «Da si žena, ne bi me mogao usrećiti.»
- «Ali ja bih se trudio, rodio bih, ako treba…»
- «Hihi…rodio bi…hihihi…»
- «Haha. Hajde popij, pa idemo u bolnicu.»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 14.08.2004.

HOBBY GOSPOĐE BOVARY

Kad je mlada Emma Rouault uzela prsten i rekla «da», Charles Bovary bio je presretan. Ipak, u svoj sreći, kopkao ga je crv sumnje: nije li Emma uletjela u vezu, samo zato da ode sa svinjogojske farme i umakne očevom dosađivanju? Ovaj je gnjavio kćerku da nastavi mrski joj studij agronomije, a Emma je snatrila o sadržajnom životu, koji ne uključuje mužnju nerasta.
No, može li je brak sa skromnim liječnikom opće prakse, u malom provincijskom gradiću, uistinu ispuniti, pitao se Charles.
Već prvih mjeseci zamijetio je da se Emma često zatvara u svoj svijet, koji se sastojao od jedne sobe, prepune knjiga. Romana. Emma je danonoćno čitala romane. Pa ni oni kod kuće nisu joj bili dovoljni, nego je svakih nekoliko dana odlazila u biblioteku. Odvezla bi se svojom Hondom i vraćala za sat-dva. U početku. Zatim se počela zadržavati dulje.
Charles pomisli da se sastaje s nekim, mlađim i zanimljivijim od njega. Što ne bi bilo nimalo čudno. Zapravo, na njezinom mjestu i on bi se jednako snašao. Ne bi se pomirio sa životarenjem pored sredovječnog, nespretnog, malograđanskog muža, koji nema ništa značajno za reći i uglavnom vodi ljubav u misionarskom položaju. I njegov unutarnji tok misli pretežno je suhoparan, osim što ga povremeno obuzima čuđenje – kako uspijeva podnijeti samog sebe, tako dosadnog?
Stoga, odlučio je prikriti ljubomoru. U strahu da ga ne ostavi, riješio je tolerirati Emminu izvanbračnu dinamiku. Koja se zahuktavala, jer sad je već izbivala po cijele dane. Naposljetku, nije se vratila kući niti na spavanje.
«Pobjegla je s ljubavnikom», zaključi Charles i, za svaki slučaj, krene provjeriti stanje na bankovnim računima. Zaista, došlo je do promjena. Svi računi bili su uvećani za znatne iznose. A Emma se isto poslijepodne vratila. Dojurila je na Hondi kao sumanuta i srušila se od iscrpljenosti. Charles je onako prašnjavu, raščupanu, punu ogrebotina i modrica, uzme u naručaj i unese u stan.
Iako je sam sebi obećao da neće uhoditi ženu, za njezine odsutnosti ipak nije izdržao. Pretražio je Emminu čitaonicu i otkrio da je prepuna isključivo krimića – od onih petparačkih, preko Zločina i kazne, do udžbenika i skripta za studij kriminalistike. U tajnom pretincu našao je Uzi, Glock I Berettu. Kutija za skraćenu sačmaricu i futrola Magnuma bijahu prazni.
A na TV-u su cijeli dan ponavljali vijest o spektakularnoj i očito, pomno planiranoj, pljački poštanske štedionice u obližnjem gradu.
Dok je pažljivo svlačio motorističko odijelo sa usnule žene, Charlesove su se oči punile suzama ljubavi, nježnosti, grizodušja i kajanja. Kako je mogao pomisliti da bi njegov voljeni anđeo, njegova draga Emma, mogla biti tako zla? Kako je mogao posumnjati u njezinu vjernost?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 13.08.2004.

SLIKA DORICE SIVEC

Na jednom darkerskom tulumu, napušena i pijana do kocena, dvadesetogodišnja je Dorica upoznala zbilja šarmantnog tipa. Iako čudnog lika i malo hrom, zračio je neodoljivom privlačnošću. Odmah su se našli nasamo u jednoj od soba, gdje su prvo vodili zanimljivu teološku raspravu, da bi ubrzo završili u krevetu.
Za razliku od drugih frajera, koji bi poslije samo tiho šmugnuli, ovaj je bio nešto. Za uspomenu, poklonio joj je sliku, veliku, u krasnom okviru. A unutar okvira – njezin portret, veoma dobar, u hiperrealističkom stilu.
Kad se vratila kući i otrijeznila, Dorici je sinulo. Kako je nekoć bila dobra djevojčica, pohađala vjeronauk i čitala lektiru, bilo joj je jasno kome se dala i kakvu moć ima slika.
Zaista, sljedećeg vikenda, nakon dvije noći bez sna, ali s puno alkohola i drugih supstancija, nije primijetila ni podočnjake, niti zelenkasti ten u ogledalu. Nego na slici.
«Wow! Super», pomisli Dorica, spremi sliku u stari kofer i sakrije ga u škrinju na tavanu. Naravno, bila je svjesna da je čekaju izvjesne teškoće u zagrobnom životu. Ali, ovaj dolazi tek nakon smrti, koja je još daleko. Stoga, Dorica udri brigu na veselje i baci se u život. Noćni, dakako.
Ubrzo je došla na glas. Bez obzira što i koliko uzela, brzo bi se razbistrila, te izgledala i funkcionirala sasvim normalno. Zapazili su je krupni dileri i stali joj povjeravati poslove.
Novca i životnih zadovoljstava bilo je napretek i trajalo je godinama. A onda je krenulo po zlu, pa je sjedila iza rešetaka, što je isto trajalo godinama, samo bez novca i zadovoljstva.
Kad su je napokon pustili, zahvaljujući mladenačkom i nedužnom izgledu odmah je našla posao u cvjećarnici i nastavila studij. Išlo je mukotrpno. Jer, disciplina joj nije bila bliska ni srcu mila.
Na Dorici se nije zamjećivalo što je sve iskusila, ali ona je znala da ima 34 godine i profućkanu mladost iza sebe.
«Pa što? Moglo je biti gore», tješila se. U takvom raspoloženju, odluči baciti pogled na sliku. Ta strahota bit će konačni dokaz da je, zapravo, dobro prošla.
Dorica otvori kofer i ostane bez daha. Od sjajnog blještavila glamurozne hollywoodske pojave. Otkad zna za sebe, bila je usrećena ljepuškastom njuškicom, ali da joj je netko rekao da uz par sitnih korekcija može izgledati tako dobro, ne bi vjerovala. A tek super šminka, frizura, dijamanti, krzno…
«Otkud to», zapita u čudu.
«Vidiš», reče mačka sa slike, «poslije šest mjeseci drogiranja, izgledala sam kao živa smrt i završila u bolnici. Nakon liječenja, sabrala sam se, završila faks, postdiplomski i na studijskom putovanju upoznala sam Johna. On danas predaje na jednom prestižnom američkom sveučilištu…»
«Oh, udala si se za njega i on ti kupuje dijamante i krzno. Od beznačajne profesorske plaće. Ma baš», posprdno će Dorica.
«Ne, udala sam se za njegovog oca, usamljenog udovca, koji je usto naftni magnat. On je odmah prepoznao moj nesvakidašnji talent i uložio nešto kapitala u moju filmsku karijeru.»
«Marš!» Zgranuto vrisne Dorica. «Ti i tvoj američki san! Kao da si iz blesavog Oprah-showa ispala! Fuj! Strahota! Kak te nije sram, nakarado jedna?» Pa zatvori kofer i gadljivo ga odgurne nogom u najprašnjaviji kut tavana.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 12.08.2004.

NEČISTA KRV I ČISTI RAČUNI

Ukoliko niste čitali glasovito djelo srpskog pisca Bore Stankovića, dozvolite da vas ukratko upoznam sa radnjom ovog zanimljivog romana. I sa pravom pozadinom, koja je poznata tek malobrojnima.
Dakle, u skladu sa običajima sela iz kojeg je potekao, vranjanski gazda Marko ženi svog dvanaestogodišnjeg sina Tomču. Doveo je kući lijepu Sofku, koja je u dobi od 26 godina začudno nevina i priredio raskošnu svadbu. S obzirom da je mali Tomča nezainteresiran za bračne dužnosti, pristojnost mu nalaže da uskoči umjesto sina. No, žena se usprotivi, jer Markovo inzistiranje na finim manirama stečenim u rodnom selu, smatra pretjeranima, pa je ovaj prebije. A Sofka se pokazuje sasvim nekooperativnom. Ojađen i neshvaćen, gazda Marko počini samoubojstvo. Tako da odjaše prema granici, gdje ga ustrijele Arnauti.
Međutim, zašto je, u stvari, Marko poludio? Ključan je dijalog sa ženom, kojeg nam pisac ne otkriva. A zapravo je tekao ovako:
- «Nemoj, Marko, sa Sofkom! Ako ne zbog sveta, onda zbog deteta. Saznaće jednog dana.»
- «Čijeg deteta? Tvog, da. Ali, jel Tomča moj sin? Ako ga je pravio moj otac, onda mi je brat…»
- «Pa ako je i brat, rod je rođeni…»
- «E nije. Nego bi bio da nam je isti otac. Al čovek koga sam zvao ocem nije mi otac. Otac mi je deda, kojem je moja mater bila snajka. Jel razumeš?»
- «Onda, moj svekar, koji je otac Tomči, nije mi uopšte bio svekar, jer nije tebi otac?»
- «Tako je. Nego bi ti bio šurjak, da je moj brat. A bio bi, da je i njega pravio deda. Ipak, mislim da nije, nego je njemu pravi otac njegov deda. Onaj, koga ja računam ko pradedu…»
- «Al krivo računaš, jer ti je pravi pradeda - deda dede, pošto ti je deda otac…»
- «E nije. Ako je meni pravi otac deda, valjda je isto dedi njegov deda. Pa je otuda dedin deda - moj pravi deda. A deda dedinog dede - pradeda. Ček malo, a ko je je deda čoveku koga sam zvao ocem?»
- «Ne bih umela da kažem…»
- «Ako mu je otac moj takozvani pradeda…ne…Idem da izjašem, da razbistrim glavu…»
- «Nemoj, Marko! Bruka je da odeš sa svadbe.»
- «Miči se, ženo, s puta! Moram da izvedem stvari na čistac. Čisti računi - duga ljubav!»
Marko energično odgurne ženu, koja pri padu razbije nos, te bezglavo izjaše u noć, sumanuto mrmljajući: «Pradeda…otac… čukundeda…tko je sin…pra-pradede…sinovca…brat od strica…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 11.08.2004.

SMRT U VECEU

U iznošenom ljetnom odijelu i svilenoj lila košulji, koja je vidjela i bolje dane, Gustav je sjedio na terasi birtije i pijuckao Pina Coladu.
Za okolnim stolovima tipovi izbrijanih glava, obuveni u Martensice, ispijali su krigle piva, pričali viceve o pederima i natjecali se tko će glasnije podrignuti.
Još prije pet godina, Gustav bi kročio na takvo mjesto samo iz vica. Sada, on je sam bio vic, i to loše ispričan. A nekoć bijaše veliki umjetnik - kompozitor, pisac, cirkuski pantomimičar. Na vrhuncu slave, svi su ga voljeli, a osobito lijepi studenti umjetnosti, iz uglednih obitelji. Ovako propalog i ostarjelog, teško da bi ga prepoznali.
Stoga, Gustav je izabrao smrt. Ali, kako nije imao hrabrosti da sam obavi radnje, nužne za prelazak u željeno stanje, odlučio je prljavi posao prepustiti nekom drugom.
Izabrao je najglasnijeg, koji je prednjačio u prostačenju i isticao se muževnom pojavom, pomalo nalik na Matu Parlova, a više na Pavla Vujisića.
Za početak, fiksirao ga je pogledom i smješkao se. A kad je ovaj krenuo u toalet, Gustav se zaputio za njim. Čim su ušli, stavi skinheadu ruku na rame i nježno reče: «Sviđaš mi se…»
Tip ga divlje odmjeri i dohvati dugačku olovnu cijev, koja je čistačicama služila za odčepljivanje odvoda.
«Gotovo je», pomisli Gustav i zatvori oči.
Ćelavac podupre cjevčugom vrata zahoda, tako da nitko ne može ući, pa progovori šapatom: « Ti si prvi koji mi je prišao. A sam se nikad nisam usudio poduzeti prvi korak. Previše sam bojažljiv i nježan u duši. Da odemo večeras nekud? U kino, kazalište?»
«Da, svakako», reče Gustav sjetno, ćuteći kako svi uzvišeni ideali polako umiru u njemu.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 10.08.2004.

NOSOROG

Iako mu je prijatelj nudio korištenje apartmana u centru, mladi je pisac radije uzeo prostrani stan u predgrađu. Stanodavci, dvoje dostojanstvenih staraca, držali su se na distanci i nisu ga ometali. S njima je živjela kćerka, sredovječna profesorica engleskog i unuka od 15-16 godina. Svi skupa djelovali su kao pristojni i normalni ljudi. Sve do jednog jutra.
Pisac je pokušao izići iz stana. Ali, ispred njegovih vrata na podu su sjedile kćerka i unuka, rasprostrijevši udžbenike, bilježnice i novine oko sebe i vodile konverzaciju na engleskom.
Nekoliko ih je puta zamolio da se pomaknu, ali nisu reagirale.
Mrtva-hladna, kao u transu, profesorica dohvati novine, otvori ih i nastavi na francuskom:
«Ima jedna stvar koju nikad neću razumjeti. Zašto u osobnim vijestima, u novinama, uvijek daju godine umrlih, a nikad novorođenčadi? To je besmislica.»
Djevojka je s najozbiljnijim izrazom na licu slušala svoju majku i kimala glavom.
A stari i stara su šutke iznosili na hodnik stolice iz svih soba i klanjali se nepostojećim gledaocima.
Pisac je bio zaprepašten. Čuo je za iznenadne napade psihoze i za ludilo u dvoje. Ali da prolupa cijela obitelj, u istom momentu? Tiho je sjeo do poluotvorenih vrata i bilježio, sve što je čuo i vidio. Iz pukog altruizma. Da može pružiti nužne informacije liječnicima, kad ih smjeste u umobolnicu.
Kćerka i unuka vodile su «razgovor» o nekakvom pokojniku, Bobby Watsonu, koji je umro jučer, a zapravo prije dvije godine, ali su mu bile na sprovodu prije godinu i pol. Krasno! Osobito, jer se poslije ispostavilo da je ipak umro prije četiri godine. I da mu se i žena zvala Bobby Watson. Kao i cijela obitelj.
No, to je bio samo početak, prave stvari su tek slijedile. Jer, kad su one umuknule, oglasili su se starci. Kao da se obraćaju publici. Ili tek očekuju auditorij sastavljen od uglednih osoba, a ove će navodno slušati priču o njihovim životima. Koji su bili jako značajni za čovječanstvo, a zapravo nisu, ali su mogli biti.
Pa potom opet nastave kćerka i unuka, s tobože obrazovnim sadržajima, koji bijahu upravo neizdrživi.
U jednom trenutku, pisac je isključio svjesnu percepciju i nastavio bilježiti mehanički. Učinilo mu se da će mu mozak eksplodirati, bude li se uživljavao u ta neopisiva baljezganja. Koja su, sve skupa, trajala neka 2-3 sata. Sve dok, odjednom, nisu svi zašutjeli, tiho raskrčili hodnik i bez riječi se vratili u svoje prostorije.
Usprkos glavobolji, pisac je smjesta stao pakirati stvari.

* * *
«Najgore je bilo ono neizdrživo kucanje na pisaćem stroju, cijele noći», započne stari.
«A ne možeš ga jednostavno najuriti, kad je platio unaprijed», doda kćerka.
«Mislite da će nas ogovarati okolo?», zabrinuto zapita stara.
«Ma što nas briga», hladno će unuka, «glavno da smo ga se riješili!»
«A što je lupao vratima, taj Ionesco. Kao divljak!»
«Nosorog!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 09.08.2004.

PRIČA O MOĆI

"Jesi li ti Nagual?"
Stari Indijanac, koji je sam ispijao piće u kutu krčme, prostrijeli ga neopisivim pogledom. Dick Butthead osjetio je kako mu se ježi koža na potiljku. Već tri tjedna, otkako je prešao granicu Mexica, u namjeri da istraži vjerodostojnost Castanedinih zapisa, obraćao se starim, samotnim Indijancima, sa istim pitanjem. Neki su samo gledali u čudu, neki vikali i psovali, a jedan mu je dao dobre batine. No, Dick nije odustajao. Imao je osjećaj da će naposljetku uspjeti.
I zaista, nakon duge šutnje, ovaj je Indijanac kimnuo glavom i potvrdio: «Da, ja sam tvoj Nagual.»
«Učitelju, što mi je za činiti?»
Starac mu dade znak da sjedne za njegov stol i reče: «Čekaj me ovdje.» Zatim ustane, priđe skupini radnika s obližnje farme, natisnutih oko spojenih stolova i obrati im se na lokalnom narječju. Ovi su ga slušali, kimajući glavama i rukovali se s njim.
Indijanac se vrati Dicku, koji ga odmah nestrpljivo stade zasipati pitanjima. Te kako da zaista prijeđe s tonal na nagual, te čime da postigne kontrolu druge pozornosti? Osobito ako nije sasvim siguran je li prebačen u sanjačko tijelo ili mu se samo magli pred očima, dok puši maricu?
Indijanac je odmahivao glavom. Te veoma zabrinutim glasom saopći Dicku: «Ti si u smrtnoj opasnosti. Slijedi te horda nevidljivih čarobnjaka. Veoma si ih naljutio.»
«Silvio Manuel», šapne Dick prestravljeno.
«I on», potvrdi Indijanac, «moraš izgraditi zaštitu, odmah. Pođi sa mnom.»
Pa ga povede van, preko dvorišta, do štale.
«Uđi unutra, uzmi lopatu i čisti balegu s poda.»
«Zašto?»
«Zato jer tako treba!»
«Znači, čišćenje štale je pozicija u kojoj sam zaštićen od zle magije», odjednom shvati Dick, «moj sitio!»
«Aha», potvrdi Indijanac.
«O, to će potrajati», oglasi se Dick iz štale, «užasno je zapuštena. Ti ćeš se, u međuvremenu, boriti protiv zlih vračeva i otjerati ih?»
«Da, naravno», odvrati starac, pa se vrati u krčmu.
Priđe radnicima i stane se grohotom smijati.
«Jesam li vam rekao da ću u pet minuta natjerati glupog Gringa da mi očisti štalu? Novac na stol, momci! Oklada je oklada!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 08.08.2004.

SVOGA TELA GOSPODAR, NEGO KAJ!

- Čuj, Ivek, razbil si auto. Nemre se skrpati. Moramo zeti novoga. Sad, reči: hoćeš otplačivati pet let od svoje skladištarske plače? Ili da molim gazdu za jedan fabrikin auto, kaj bi išlo pod otpis službenog vozila? Samo, ja sam obični portir i nismo si nekaj bliski…Znaš kam ciljam?
- Znam, tatek. Na gazdinu kćer, Rožu…
- Niš te ja ne nagovaram, dušica draga. Znam da je cura fest grda i ktome puknuta v glavu. Bogsačuvaj da bi hodal s njom. Nego, kad bi ju nazval koji put, otpelal v šetnju. Čist na prijatelskoj bazi, niš više…

* * *
- Čujem, mladiću, da se družiš s mojom Ružicom? Drago mi je čuti, djeluješ simpatično. I čini se da si razuman mladi čovjek, pred kojim je budućnost! Zato, bit ću otvoren! Nemam nasljednika. Moja Ružica je divna osoba, ali više usmjerena na fantaziju nego na praktične stvari. Njezina sestra, haha, misli da će postati slavna, lupa u tamburu u nekakvoj rock-grupi, ne znam, eventualno da joj kupim Croatia-records…Ali, kome ću povjeriti fabriku, banku, hotele, trgovačke centre, dionice u deset prosperitetnih tvrtki???

* * *
- Tatek, ženim se!
- Čestitam, sinek! A koga buš zel?
- Pa moju dragu Ružicu, nego koga?
- Hm, Ivek, jes dobro razmislil?
- Nemam kaj razmišlati, imam ju rad…
- Zbiljam???
- Znam kaj misliš, tatek. Ona, onak, na pogled ni bogznakaj. Pa kaj? Ja volim njezinu dušu…
- A kaj nije ona duševno…retard…kak se to već veli?
- Ma ne, samo je više umetnički tip, rađe se pjesnički izražava…
- Lepo, sinek! Sam, tebi je ipak jasno da Roža ima falinge, ne?
- Je, tatek, kad imaš žensku rad, onda su ti mile baš njezine falinge. Da ih nema, znaš da bi mene štela…
- Aha! A čuj, Ivek, daj da te pitam kak muški muškoga. Buš ti mogel imati seks s njom, ha?
- Kak ne bi mogel? Kak i sa bilo kojom drugom. Zaklopim oči i zamislim si da hoblam Nicole Kidman.
- Svaka čast, sinek, ak tebi tak ide...
- Nego kaj? Em sam ja svoga tela gospodar!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 07.08.2004.

PATNJE MLADOG VETERINARA

30.07.04.
Dragi prijatelju!
Tako mi je drago što Vas poznajem. Tko bi mi drugi pružio toliko nesebičnu pomoć? Koja mi je opet potrebna. Kanarinac se razbolio, slabo jede i čuči u kutu. Molim Vas, požurite.
Unaprijed hvala.
Vaša prijateljica Šarlota

01.08.04.
Dragi prijatelju!
Neizmjerno Vam zahvaljujem na pomoći, kapljice koje ste propisali djeluju i kanarincu je puno bolje. No čini se da sova ima probavne smetnje. Možete li opet navratiti do nas?
Osim toga, rado bih se posavjetovala s Vama. Naime, razmišljam o nabavci kakadua.
Međutim, moj muž, kao što ste primijetili, ne dijeli našu neizmjernu ljubav prema životinjama, pa smatram da bi bilo bolje da porazgovaramo u četiri oka. Najbolje kad on ne bude kod kuće.
Unaprijed hvala.
Vaša prijateljica Šarlota

02.08.04.
Dragi prijatelju!
Ne znam kako da Vam zahvalim. Sovi se nakon klizme stanje znatno popravilo.
Moj muž uskoro odlazi na put. A ja još uvijek dvojim - bih li uzela kakadua ili radije - par kolibrića? Vaš savjet bit će mi dragocjen.
Unaprijed se veselim našem ponovnom susretu.
Vaša prijateljica Šarlota

03.08.04.
Dragi prijatelju!
Sutra u 22.30. moj muž odlazi na put. Dugo sam razmišljala i napokon shvatila što mi uistinu treba. Kako znam da u svemu mogu računati na Vas, bit ću izravna. Želim ševu.
Čekam Vas.
Vaša prijateljica Šarlota

07.08.04.
Draga prijateljice!
Drago mi je čuti da uživate u odmoru, ti i obitelj. Albert i ja smo dobro, a i moje ptičice. Pomalo se dosađujemo, ništa se naročito ne dešava…
Ah, da - ima jedna smiješna zgoda. Naš mladi veterinar, ne znam jesam li ti pričala o njemu? Uglavnom, poludio je. Napustio je posao, odlutao u neku zabit i tamo se, u seoskoj krčmi, potukao s policijom. Zatim je pokušao počiniti samoubojstvo gutanjem čarape u ćeliji i naposljetku, završio u zatvorskoj umobolnici. Prije toga, upao mi je u kuću, u 11 navečer, dok je Albert bio na putu, bacio se na koljena preda mnom i zaklinjao na vječnu ljubav. I stao me uvjeravati da moram napustiti «tog bešćutnog gada, koji me ne razumije». Zamisli ideje - da napustim muža bankara i odem živjeti u njegovu sirotinjsku krletku?
Došlo mi je da puknem od smijeha. I da mi je znati odakle mu uopće te gluposti? Ja mu stvarno nisam dala povoda. Samo sam rekla da želim ševu. Jednu.
Valjda sam bila jasna, zar ne? Ah, ta današnja omladina!
S nestrpljenjem očekujem tvoju sljedeću poruku. I šaljem puno pozdrava tebi, dječici, mužu i vašem obiteljskom prijatelju.
Ljubi te tvoja prijateljica
Šarlota

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 06.08.2004.

JEBENI PROCES

«Bit će da su me oklevetali, kurvini sinovi», pomisli Josipa K, saznavši da je pozvana na razgovor k najzajebanijem sucu za kojeg je čula. To su joj saopćile dvije nedojebene oštrokonđe, koje su se neodređeno predstavile kao službene osobe, kad su tog jutra banule u K-inu rupu od stana.
Odmah su iz golemih torbi izvadile tucet golemih fascikli i savjetovale K. da ih temeljito prouči prije službenog razgovora, jeb'lo ih sranje od razgovora.
Međutim, K. nije znala odakle bi počela, ni gdje je ostavila leće, niti kako da iščačka obilato krmeljivo iz očiju. Osim toga, morala je probuditi klinca i spremiti ga za vrtić, a sebe za posao i pojaviti se tamo ranije, jer je novi debilasti šef, s višom menađerskom školom, tako naredio.
Primijetivši njezinu zblenutost, službene nedojebene oštrokonđe obazrivo joj napomenuše da ipak nije takva hitnja, jer da ni one same nisu stigle proraditi dokumentaciju u cijelosti, jeba ih drkanje po paragrafima, da ih jeba. Ali da će joj izići u susret i baciti se na njezin predmet sada i ovdje, izdvojiti najvažnije stavke i brifirati je kad se vrati s posla, da pasmater njima i usranom poslu.
U tom trenutku stanodavka Grubić, stara lihvarska drolja, koja se neopazice došuljala za nedojebenim oštrokonđama, spremno uskoči u igru i ponudi svoju stručnu pomoć, kao umirovljena pravna referentica.
«O jebemu», pomisli K, sjetivši se da je Grubićka nekoć radila u istom uredu sa lajavom otpremnicom urudžbenih zapisnika i da će u roku «drek» cijela smrdljiva poslovnica naklapati o njezinom šugavom predmetu.
Ali, bilo je kasno, jer je drolja Grubićka već duboko porinula nosinu u najdeblju fasciklu i napeto gutala naškrabana govna, s takvim guštom, k'o da čita najrajcljiviju pornjavu.
K. nije imala vremena za kurčeve rasprave, morala je pohitati s klincem. Tete u vrtiću čudno su je gledale i došaptavale se.
«Aukurac, već se pročulo», pomisli očajno K, zaslini klinca i potrči na posao. Naravno, zakasnila je, ali srećom – ni debilasti šef nije se pojavio, morao je na izvanredni sastanak sa talijanskim partnerom iz sestrinske poslovnice «Cosa Nostra».
K. iskoristi situaciju, šmugne s usranog posla i zaputi se na jebeni sud, s namjerom da zagnjavi svog znanca s faksa, sada zaposlenog na sudu, da joj zrihta žnoru za onog zajebanog suca.
Pred zgradom suda u grupicama su cupkali sumnjivi tipovi ćelavih glava. Jedan joj u prolazu ponudi šut, a drugi tutne u džep posjetnicu, ako je zainteresirana za rad u escort-agenciji. Već je razmišljala da se okrene i vrati natrag, kad je presretne znanac s faksa. Objasni joj da nema frke, sve su to kolege sudski službenici, samo koriste vrijeme pauze za dodatne prihode.
K. mu ukratko izloži svoj problem, a on odvrati da bi rado pomogao, ali da se radi o nazajebanijem sucu u gradu, teškom snobu, koji ne prima mito ispod 1000 eura.
«Ajebiga», pomisli K, zahvali na ničemu i požuri natrag u poslovnicu.
Na vratima je dočeka debilasti šef, preštepa je rafalnim šefovskim pogledom uzduž i poprijeko i pozove u svoju zapišanu kancelariju.
Pa počne – da bi bilo tko drugi na njezinom mjestu dobio trenutni otkaz, ali kako je ona samohrana majka i žena u naponu snage, u smislu radnih kapaciteta, te premorena tim nesretnim procesom koji se vodi…
«Znate za moj proces», izbezumljeno procvili K.
«Naravno, svi znaju», odvrati debilasti šef, svlačeći je očima.
«Aupičkumaterinu i sud i cijeli taj proces utjerivanja alimentacije od bivšeg», pomisli bijesno K, «sad mi je već dosta svega!»
«Mislim da ću odustati od procesa», uzdahne naglas.
«U pravu ste», reče debilasti šef oblizujući se, «što će vam crkavica od alimentacije? Radije konkurirajte za novootvoreno mjesto koordinatora potraživanja i tako udvostručite primanja…»
«Maukurac, zašto ne», reče sebi Josipa K, «kad sam se godinama mogla jebavati s kretenčinom koja ne želi plaćati alimentaciju za rođeno dijete, zašto se ne bih i s ovim debilom?»
Pa pogleda u šefovu umiljato nacerenu debilastu njušku i polako sklizne guzicom s ruba stola u njegovo krilo.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

četvrtak, 05.08.2004.

SEKS, LAŽI I VI, MI, ONI...

Spolnost je ozbiljno područje. Djeci treba reći istinu. Kad se samo sjetim kakvih sam se ja budalaština naslušala u djetinjstvu. I sigurno su ostavile traga u mojoj podsvijesti. Možda i šire. Stoga, roditelji bi se morali ponašati odgovorno, a ne tajiti činjenice i pričati gluposti. Jer sva djeca kad-tad pitaju: «Kako bebe dolaze na svijet?»
Osim mojih kćeri. One to već znaju. Samo, još ih kopkaju neki sitni detalji.
«Mama, kako nastaje ona zi-zi…ono jajašce koje se dijeli, pa raste u maminom trbuhu?»
«Mislite – zigota? Oplođena jajna stanica?»
«Da, ona…»
«Kad je ženska spolna stanica, gameta, zrela za oplodnju i kad do njega dopliva muška gameta, spermij, pokrećući se dugačkim repićem…»
«Da, ali odakle dođe spermij?»
«Iz muškog tijela. Evo prikaza», pokazujem sliku u enciklopediji, «u ovim većicama stvaraju se spermiji i onda prolaze kroz cjevčicu, koju muškarci imaju, a zove se penis…»
«Znamo, vidjele smo dečke u vrtiću. I tatu dok se kupao. Ali, kako izlaze ti spermiji?»
«Ovako», ne sasvim hladnokrvno pokazujem sliku u Medicinskom leksikonu. Anatomski presjek koitusa. «Tako se žensko i muško združe.»
«A kada?»
«Kad su odrasli.»
«A zašto?»
«Zato jer žele imati djecu», nastavljam bezočno lagati.
«A kako to da se nekim ženama slučajno dogodi?»
«Ma što?»
«Da rode bebu…»
«Ma kome???»
«Dančikinoj mami. Čule smo je dok je pričala sa susjedom Klopotec, u dvorištu…»
Te žene! Što sve klepeću preko plota, nevjerojatno!
«Dančikina mama nije htjela roditi malog braceka, nego se slučajno dogodio. Kako to?»
«Nemam pojma cure. Pitat ću je, pa ću vam reći…»
E pa, stvarno ću je pitati. Što je njoj? Zar nikad nije čula za kontracepciju? I još priča okolo, naglas, o svojoj gluposti i neodgovornosti, ccc…Kakvih sve majki ima…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

srijeda, 04.08.2004.

SIROTE STRASTI

Neku večer gledam na TV-u «Sirove strasti», opet. Volim pogledati taj film, uvijek me iznova ganu plemenite intencije autora i producenta. Da educiraju publiku o užasnim posljedicama pušenja.
Nema gledaoca kojem se nije u podsvijest urezala potresna scena - kad fatalna književnica, inače okorjela pušačica, odgovara na unakrsno ispitivanje u policijskoj stanici. U tom momentu sve je očigledno. I moramo se zapitati. Što joj, siroti, vrijedi sav uspjeh, slava, lova i ljepota, kad joj je mozak u komi? Toliko uništen nikotinom, da je, spremajući se za razgovor, zaboravila obući gaće? Ali tabakeru je, naravno, ponijela i ne može se suzdržati čak ni u javnoj ustanovi. I tamo mora zapaliti, paliti i žariti. Rezultati poligrafa su abnormalni, u skladu sa stanjem vijuga.
I najgore od svega, ona potiče i druge na porok. Grozan je prizor kad u toku druženja s detektivom dolazi do pušenja. Napaćeno lice Michaela Douglasa ostavlja stravičan dojam. O ostalim dijelovima da ne govorimo. Čista bijeda, u ogoljenom izdanju. Nema tog gledatelja, a posebno gledateljice, koju tada nije minula volja da puši.
I veze, koje književnica njeguje sa drugim ženama, orijentiranima na oralno uživanje, prikazane su kao teška pušiona.
Sa policijskom psihologinjom slizala se još na faksu, kad su se skupa zatvarale u zahod i prepuštale se strasti, da se sve dimilo. Strastvenom pušenju, jasno. U početku su možda još i bile sirove, ali kasnije su kuhane i pečene zajedno. A zatvaranje u WC s frendicama, slavnoj spisateljici prelazi u trajnu naviku. U discu kamera je zatječe s onom nekom Roxy. Koja je nekoć likvidirala svoju mlađu braću. Jer su joj dodijavali i otkucavali starcima da fuma po skrivečki.
A domaćica koja je potamanila cijelu obitelj? Sasvim razumljivo da je pukla. Toliko su je gnjavili da nije stizala sjesti i u miru popušiti cigaretu.
I naposlijetku - famozni zločin na početku filma. Jasno je da se radi o nesretnom slučaju. Žena je u toku seksa posegnula za cigaretom. Kako je okorjela pušačica, drži ih posvuda, pa i pod krevetom. Dakle, namjeravala je uzeti cigaretu i zapiknuti partneru u usta. Pukom zabunom, dohvatila je šiljak za led. I zapiknula tipu. Posvuda.
Zaista, ne mogu da se ne zapitam - zašto tako poučan film prikazuju u kasnim satima i obilježavaju zloglasnom oznakom?
Naravno, zato da klinci nagrnu u što većem broju. Veoma dosjetljivo! I nadasve humano.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 03.08.2004.

MALA BUBNJARICA

Primaknuo se dan povratka. Zadnje poslijepodne na plaži prolazi u ferijalnim aktivnostima, ali prisutan je i tračak sjete – ipak je zadnje.
I baš u trenutku dok sam vlažnom maramicom brisala dječja lišca, zamusana od sladoleda, ugledala sam njega. Moju prvu i najveću ljubav. Zvali smo ga Đimi. Zbog sličnosti sa Jimmy Pageom. Imao je oči i kosu, baš kao lider Led Zeppelina. I svirao je solo-gitaru.
Priznao mi je ljubav, jedne proljetne večeri, na mjesečini. Planirali smo osnovati svoj band, s time da ja lupam. U bubnjeve. Ali, zamisao je propala kad su Đimija izbacili iz gimne, zbog uništavanja školskog inventara i šaranja po imeniku. Njegov otac, ambiciozni tip, s karijerom u diplomaciji, smjesta je stavio sina u kućni pritvor i držao ga tamo, sve dok nije maturirao, u jednoj od najstrožih škola.
Nakon toga studirao je razne stvari i onda mu se izgubio svaki trag. Nitko ga više nije vidio, niti čuo za njega.
I sad, eto ga ovdje, na našoj plaži.
Godine su ga neznatno izmijenile, tek toliko da sada nešto više sliči na Briana Ferryja. U preplanulom i mišićavom izdanju.
Odmah me prepoznao. Polako prilazimo jedno drugom i ruku pod ruku odlazimo u obližnji restoran. Priznaje mi da je cijelog života mislio samo na mene. Ostala sam njegova jedina ljubav, dok su godine prolazile u zahtjevnim poslovima.
Svjesna sam svojih obaveza prema obitelji, ali ipak ne mogu odbiti poziv na večeru u dvoje, na Đimijevoj jahti. Tamo, pri svjetlosti svijeća i pod zrakama mjeseca, otkriva mi da je image uspješnog businessmana tek vješti cover. Uistinu, on je visokopozicionirani agent u internacionalnoj antiterorističkoj organizaciji. Zadatak mu je osujetiti bezobzirne krijumčare plutonija i eliminirati krtice u vlastitim redovima. Stoga, potreban mu je netko u koga može imati potpuno povjerenje i u kome će naći oslonac u svim situacijama. A to mogu biti samo ja, njegova prva i jedina ljubav.
Iste noći plovili smo Sredozemljem, u smjeru Casablance.
Znam da možda zauvijek napuštam blizanke i Debelog, ali Đimi je ipak moja prva ljubav i osim toga, moramo spasiti svijet.
Što je sve skupa, naravno, teška izmišljotina. I lupetanje jedne usijane ženske glave, koja je zakuhala na ljetnoj vrućini. Ali daleko zanimljivije zvuči nego da sam napisala: «po povratku s plaže, spremili smo stvari i bez zastoja vozili do Zagreba, gdje nas je dočekala kiša».
Inače, Đimi živi u susjednom kvartu, ima ženu i klinca i drži trgovinu kućnih ljubimaca.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

ponedjeljak, 02.08.2004.

COMMEDIA SOS-TENUTA

Kao što vjerojatno pogađate, Marki se, čim smo mi zaspali, na prstima iskrala iz stančića. Sišla je u vrt, šmugnula preko plota i otrčala na sastanak s Niki, koja je čeka ukopana u obližnjem grmu.
Znam, jer sam škicala sa balkončića. Jasno se razaznavala Nikina raskošna pozadina, kako viri iz kržljavog raslinja. Zatim se u grm uvukla Marki i došlo je do kraćeg komešanja, nakon čega su dvije zagrljene prilike nastavile niz uličicu, prema plaži. Valjda, na noćno kupanje. Bravo, super!
Vratila sam se u krevet i spokojno zaspala, sretna što je Marki napokon zbrinuta, u dobrim rukama.
Probudili su me neobični zvukovi. Uzdisanje, coktanje, šmrckanje. Marki je sjedila na nahtkastnu, kraj mojeg uzglavlja i tiho cmoljila.
«Kaj je, Marki? Cura se predomislila?»
«Nije se…buuuu….predomislila…»
«Zakazala si?»
«Šmrc…nisam…»
«Ona nije bila dobra?»
«Bila je…joj…njami…»
«Iskoristila te i otkantala?»
«Neee…beeee…»
«Nego kaj? Plačeš zbog ushićenja?»
«Zbog uhićenja! Niki nema osamnaest, nego šesnaest. Petnaest. A mama i tata rade u smjenama, ali ne u bolnici…nego u policiji! Šmrc…slin…buuuu…»
O, shit!!!
Pomogla sam Marki da na brzinu zgrne krpice u pinklec i otpratila je na autobus, u pet ujutro.
Sirota, baš nema sreće! Ili ipak ima?
Jer, dok se valjala s nestašnom Niki na plaži, mogla je naletjeti policija. A u patroli – mamica i tatica. Naoružani. I eto ti tragedije! Ovako, ispala je samo komedija. U kojoj se glavna junakinja umalo uvalila. U sos.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

OKRETAJ ZAVRTNJA

U prethodnom postu nagovijestila sam mogućnost zbližavanja između Marki i Niki. I?
«Pokretom, energičnim kao okretaj zavrtnja, skidam joj gumicu sa kose i otkrivam snagu njezinog vrata koji se izvija, hvatajući zrak kroz vrele zaduhe zgusnute strasti…zavlačim prste u njezinu kosu, primičem njezino lice sebi, bliže, niže, da, tamo gdje njezin topao i čvrst jezik pronalazi svoje pravo mjesto…želim joj zariti nokte u leđa i natjerati je da me zadovolji u momentu, ali radije odgađam i obuhvaćam rukama glatkoću njezinih polutki, lagano udaram tročetvrtinski ritam, zatim brže, sinkopirano…nasrćem na njezina tajna mjesta, prepuštajući se deliriju požude, ne vodeći računa o strahu kojeg osjeća preda mnom, starijom i iskusnijom…plazimo jedna oko druge, isprepletene i odmičemo se od fizičkog postojanja, brechtovski začudno primjećujući da više nemamo tijela, nego pulsirajuću energetsku plazmu, koja se neumitno rastače u drugom zakonu termodinamike, darujući sebi kroz niz malih smrti, blaženi dodir vječnosti…»
Dakako, radi se o ulomku iz Markinih ranih radova, od kojih je ponešto objavila u libertinskim, a profitabilnim časopisima, koji su svojedobno izluđivali maštu adolescenata, skriveni u crnim, plastičnim ovicima.
No, što se, naposljetku, desilo između Marki i Niki? Ništa? Nešto nalik goreopisanoj radnji? Ili još zanimljivije? Čitajte u sljedećem postu…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 01.08.2004.

LOVE IS IN THE AIR

Kao što sam spomenula u ranijem postu, moja frendica Marki doživjela je na moru susret, od kojeg su joj zaklecala koljena. Jedva je došepesala do mojeg frižidera, u potrazi za nečim slatkim. Jer, leptirići u trbuhu traže svoje.
Mislim da razumijem odakle toliko uzbuđenje. Ona je gejlezbo transrodna osoba i vjerojatnost da sretne sebi sukladno živo biće, koje pritom pokazuje interes, jači od uobičajnog «idemo na piće, ti plaćaš», ravna je zgoditku na lutriji.
I čini se da je Marki nenadano izvukla premiju, pod imenom Niki.
Ipak, kopka me zagonetka – kako one skuže jedna drugu? No dobro, skinu zamusane sunčane naočale, pa naprosto vide. Ono što se vidi i iz aviona. Da, ali kako znaju da je to baš to? A ne pomodarski lezbo chic ili puka zafrkancija? Psiholozi smatraju da se radi o body language signalima. Samo, govor tijela je sklizak teren, posebno kad su ova nauljena i razgolićena, kao što se i pristoji u ljetnom periodu.
Moje je stručno mišljenje, iz kojeg bi se mogla razviti nimalo nezanimljiva disertacija u raznim oblastima, da je posrijedi svojevrsna mentalna kongruencija. Ili neznanstveno, pučki rečeno na starogrčkom jeziku – telepatija.
U odlučujućem momentu, Marki i Niki su jednostavno, bez riječi, razmijenile svoje najvažnije misli, goruća pitanja i vatrene odgovore. Što je jako puno, ali nije dovoljno. Svaka čast mudrom Hegelu koji tvrdi da «ljubavnici nemaju tijela», ali svi znamo da je za sex potrebno pokazati nešto inventivnosti, u grubo materijalnom i fizičkom smislu. Nježan pokret ruke, u smjeru tobože slučajnog susreta. Ili zaplesati lambadu, uz uzajamno svlačenje.
I što će, naposlijetku, Marki poduzeti? A što Niki? Čitajte u slijedećem postu…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka