::LUCY FAIR::

nedjelja, 01.08.2004.

LOVE IS IN THE AIR

Kao što sam spomenula u ranijem postu, moja frendica Marki doživjela je na moru susret, od kojeg su joj zaklecala koljena. Jedva je došepesala do mojeg frižidera, u potrazi za nečim slatkim. Jer, leptirići u trbuhu traže svoje.
Mislim da razumijem odakle toliko uzbuđenje. Ona je gejlezbo transrodna osoba i vjerojatnost da sretne sebi sukladno živo biće, koje pritom pokazuje interes, jači od uobičajnog «idemo na piće, ti plaćaš», ravna je zgoditku na lutriji.
I čini se da je Marki nenadano izvukla premiju, pod imenom Niki.
Ipak, kopka me zagonetka – kako one skuže jedna drugu? No dobro, skinu zamusane sunčane naočale, pa naprosto vide. Ono što se vidi i iz aviona. Da, ali kako znaju da je to baš to? A ne pomodarski lezbo chic ili puka zafrkancija? Psiholozi smatraju da se radi o body language signalima. Samo, govor tijela je sklizak teren, posebno kad su ova nauljena i razgolićena, kao što se i pristoji u ljetnom periodu.
Moje je stručno mišljenje, iz kojeg bi se mogla razviti nimalo nezanimljiva disertacija u raznim oblastima, da je posrijedi svojevrsna mentalna kongruencija. Ili neznanstveno, pučki rečeno na starogrčkom jeziku – telepatija.
U odlučujućem momentu, Marki i Niki su jednostavno, bez riječi, razmijenile svoje najvažnije misli, goruća pitanja i vatrene odgovore. Što je jako puno, ali nije dovoljno. Svaka čast mudrom Hegelu koji tvrdi da «ljubavnici nemaju tijela», ali svi znamo da je za sex potrebno pokazati nešto inventivnosti, u grubo materijalnom i fizičkom smislu. Nježan pokret ruke, u smjeru tobože slučajnog susreta. Ili zaplesati lambadu, uz uzajamno svlačenje.
I što će, naposlijetku, Marki poduzeti? A što Niki? Čitajte u slijedećem postu…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka