U svojim šetnjama netom, moja je frendica Marki zabasala u svoj stari mail box, prepun spama. Dok se probijala kroz more multipliciranih poruka tipa 'kupite ovo i ono', 'posjetite taj i taj sajt', providnost je čudnim spojem linkova dovede na Forum kršćanske ljubavi. S kojeg bi odmah sišla, da nije zamijetila podforum Ženski kutak ljubavi.
Kako je Marki gejlezbo osoba, spremno pomisli na možebitni 'kutak ženske ljubavi', pa stane čitati postove. U kojima se usamljene usidjelice i izdosađene domaćice dogovaraju za zajedničke molitvene aktivnosti. Osim izvjesne 'mlle Vinteuil', koja je vapila za iskrenom prijateljicom, s kojom bi provela intimne trenutke, posvećene ljubavi prema Bogu, glazbi i općenito.
Marki se smjesta javi i predstavi u najljepšem svjetlu. Da, išla je na vjeronauk (dok je nisu izbacili). Da, srce joj je puno vjere u Boga (ponekad, a u mogući zgoditak na lotu - uvijek). Da, svira gitaru (tri akorda). Da, nema životnu suputnicu i čezne za ljubavlju (točno).
Iste večeri, mlle Vinteuil odgovori joj pismom punim suza radosnica, blagoslova, zaklinjanja na vječnu prijateljsku ljubav i konstatacija da su suđene jedna drugoj, uz pozdrav 'ljubim te u Duhu Svetome'. Nakon tri poruke već je 'ljubila, grlila i ćutila cijelim bićem', bez Duha Svetoga.
«To je to», pomisli Marki. Samo, kako će ići uživo? Neće li zbrisati, kao mnoge dosad?
Za čudo Božje, umjesto toga, madmoazel Vintej piljila je u Marki zažarenim očima i hvatala je za ruku, da opipa gitarističke žuljeve. Ponašala se u savršenom neskladu sa svojom pojavom. Koja je podsjećala na redovnicu u civilu. Ili na strogu učiteljicu klavira. Zapravo, crkvenih orgulja. Studirala je orgulje i svirala u crkvi, a živjela u župnom dvoru kod strica, svećenika koji se o njoj skrbio nakon majčine smrti. Ova za života bijaše župnikova domaćica. I nekim čudom, istovremeno i neudana šurjakinja čovjeka koji je imao pet sestara. A nijednog brata.
Sve sami mirakuli. Najveći je uslijedio kad je orguljašica stala insistirati da odmah odu k njoj, jer oca tojest strica trenutno nema kod kuće. Ufajući se u vrući seksipil, koji se često krije iza naizgled asketskih, aseksualnih pojava, Marki prihvati.
«I? Što je bilo», navalila sam radoznalo.
«Ništa. Nisam mogla», skrušeno će Marki.
«Nije bila seksi?»
«O bila je, veoma! Ali njezina soba… Na zidu – raspelo. U prirodnoj veličini. Na drugom – slika Svete Marije, sa malim Isusekom. Te poster Majke Tereze. I Franjo Asiški. I svi oni cijelo vrijeme bulje u nas! Dok cura brzopotezno, u spidu, svlači i mene i sebe. Kad smo ostale gole, navalila da kleknemo i pomolimo se, naglas. A ja zaboravila Očenaš, užas! Od svega toga, splasnulo mi oduševljenje. Vidjevši da sam klonula, podivljala je! Izvukla je brojanice, sa zrnima veličine češnjaka i vezala me njima za krevet. Pljunula je na raspelo i okrenula ga naopako, uz najgroznije kletve, pa izvadila flagelantski bič iz ormara…»
«Koga je mlatila? Sebe ili tebe?»
«Nikoga. Začule smo orgulje, što je značilo da se tatica vratio iz obilaska pastve, pa me pustila…»
«Strašno, što se sve mota po netu», primijetih sućutno.
«Da. I zamisli, danas mi opet poslala uobičajnih petnaest dnevnih poruka, kao da se nije ništa desilo…»
«Nadam se da si otpisala, što je ide…»
«Nisam, još razmišljam…»
«O čemu? Poruči joj da je luđakinja i kravetina i bok!»
«Hm, listala sam malo Prousta, 'Put k Swannu, Combray'. Kao što znaš, pola je o onom kolačiću, madlen, ali na kraju ide zanimljiva epizodica o jednoj lezbo vezi i kratak osvrt na sadizam. Uglavnom, ispada da sadisti ne uživaju u zlu, nego misle da je uživanje zlo. Seks doživljavaju kao povlasticu nevaljalih…»
«Marki?!? Prestani filozofirati i napiši joj: Marš, životinjo!»
«Da, naravno, ali pazi citat, zapisala sam: I kad oni sebi na trenutak dopuste da se odaju tome uživanju, onda nastoje navući kožu zlih ljudi na sebe, te tako jedan trenutak žive u iluziji da su pobjegli od svoje tankoćutne, obazrive i nježne duše u neki neljudski svijet uživanja…»
«Marki??? Ona je luda! I opasna!!!»
«Da, znam. Ali zapravo ima 'tankoćutnu, obazrivu i nježnu dušu'. Shvaćaš?»
«Ne. Što?»
«Znači da mogu nastaviti s njom, bar preko neta…»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 20.08.2004. u 22:25 sati.