Na jednom darkerskom tulumu, napušena i pijana do kocena, dvadesetogodišnja je Dorica upoznala zbilja šarmantnog tipa. Iako čudnog lika i malo hrom, zračio je neodoljivom privlačnošću. Odmah su se našli nasamo u jednoj od soba, gdje su prvo vodili zanimljivu teološku raspravu, da bi ubrzo završili u krevetu.
Za razliku od drugih frajera, koji bi poslije samo tiho šmugnuli, ovaj je bio nešto. Za uspomenu, poklonio joj je sliku, veliku, u krasnom okviru. A unutar okvira – njezin portret, veoma dobar, u hiperrealističkom stilu.
Kad se vratila kući i otrijeznila, Dorici je sinulo. Kako je nekoć bila dobra djevojčica, pohađala vjeronauk i čitala lektiru, bilo joj je jasno kome se dala i kakvu moć ima slika.
Zaista, sljedećeg vikenda, nakon dvije noći bez sna, ali s puno alkohola i drugih supstancija, nije primijetila ni podočnjake, niti zelenkasti ten u ogledalu. Nego na slici.
«Wow! Super», pomisli Dorica, spremi sliku u stari kofer i sakrije ga u škrinju na tavanu. Naravno, bila je svjesna da je čekaju izvjesne teškoće u zagrobnom životu. Ali, ovaj dolazi tek nakon smrti, koja je još daleko. Stoga, Dorica udri brigu na veselje i baci se u život. Noćni, dakako.
Ubrzo je došla na glas. Bez obzira što i koliko uzela, brzo bi se razbistrila, te izgledala i funkcionirala sasvim normalno. Zapazili su je krupni dileri i stali joj povjeravati poslove.
Novca i životnih zadovoljstava bilo je napretek i trajalo je godinama. A onda je krenulo po zlu, pa je sjedila iza rešetaka, što je isto trajalo godinama, samo bez novca i zadovoljstva.
Kad su je napokon pustili, zahvaljujući mladenačkom i nedužnom izgledu odmah je našla posao u cvjećarnici i nastavila studij. Išlo je mukotrpno. Jer, disciplina joj nije bila bliska ni srcu mila.
Na Dorici se nije zamjećivalo što je sve iskusila, ali ona je znala da ima 34 godine i profućkanu mladost iza sebe.
«Pa što? Moglo je biti gore», tješila se. U takvom raspoloženju, odluči baciti pogled na sliku. Ta strahota bit će konačni dokaz da je, zapravo, dobro prošla.
Dorica otvori kofer i ostane bez daha. Od sjajnog blještavila glamurozne hollywoodske pojave. Otkad zna za sebe, bila je usrećena ljepuškastom njuškicom, ali da joj je netko rekao da uz par sitnih korekcija može izgledati tako dobro, ne bi vjerovala. A tek super šminka, frizura, dijamanti, krzno…
«Otkud to», zapita u čudu.
«Vidiš», reče mačka sa slike, «poslije šest mjeseci drogiranja, izgledala sam kao živa smrt i završila u bolnici. Nakon liječenja, sabrala sam se, završila faks, postdiplomski i na studijskom putovanju upoznala sam Johna. On danas predaje na jednom prestižnom američkom sveučilištu…»
«Oh, udala si se za njega i on ti kupuje dijamante i krzno. Od beznačajne profesorske plaće. Ma baš», posprdno će Dorica.
«Ne, udala sam se za njegovog oca, usamljenog udovca, koji je usto naftni magnat. On je odmah prepoznao moj nesvakidašnji talent i uložio nešto kapitala u moju filmsku karijeru.»
«Marš!» Zgranuto vrisne Dorica. «Ti i tvoj američki san! Kao da si iz blesavog Oprah-showa ispala! Fuj! Strahota! Kak te nije sram, nakarado jedna?» Pa zatvori kofer i gadljivo ga odgurne nogom u najprašnjaviji kut tavana.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 13.08.2004. u 19:42 sati.