::LUCY FAIR::

utorak, 31.08.2004.

GULLI-VERICA MEĐU LILIPUTANCIMA

Opet je škvadra u dvorištu. Igraju se loptom i vode filozofske rasprave. O životnim vrijednostima.
«Moj tata je bilder», hvali se prvašić Robi, «on je najjači u Hrvatskoj.»
«Hihihi», oglasi se nato iz susjednog dvorišta Verica, Dančikina sedamnaestogodišnja sestra. Koja nema drugog posla nego da sluša dječje razgovore. Otpao joj današnji izlazak, jer se posvađala s dečkom. Oštre su riječi pale u mobitel, a bilo je i suza nakon razgovora. A ja nisam toliko besposlena da prisluškujem pubertetske svađe, nego sam čula slučajno, dok sam prala prozore.
«Hihi, najjači u Hrvatskoj», opet će podrugljivo Verica.
«Hm, možda i nije», pokoleba se Robi, «ali je najjači u ulici. I kaže da bi se svi ljudi trebali baviti sportom.»
«Koja glupost», sadistički procijedi Verica, «zašto bi se svi bavili sportom? A bilderi su mišićavi blesani. I cure ih ne vole!»
«Da», nadoveže se spremno mala Dančika, «puno je važnije biti pametan nego jak. Naša mama veli da je najvažnije završiti faks.»
«Naša mama priča gluposti», spusti joj sestra, «a faks koji je ona završila, mogle bi i babe s placa, kad bi im se dalo.»
«Ali», očajnički pokuša Dančika, «da završiš bilo koji faks – moraš biti pametna!»
«Ma nemoj», posprdno će Verica, «koliko ima budala i seljačina sa diplomama, ha? Pih, faks! I to mi je nešto!»
«Moja mama je slikarica i kaže da je najvažnije u životu raditi ono što voliš», odvažno istupi Brankica, koja već ide u treći razred.
«A što crta», pita Dančika.
«Slike! Velike, lijepe, šarene. Onako, moderne…»
«Hihihi, moderne», prasne Verica, «takve zna naslikati i magarac, ako mu zavežeš kist za rep!»
«Hihihihi», stanu se svi smijati.
Sad sam već pomišljala da se umiješam. Ali što ako i mene poklopi? I to pred djecom?
Srećom, u taj čas zazvonio je Veričin mobitel i ona smjesta promijeni ton, te umiljato procvrkuće:
«Ti si? Ipak zoveš? Hihi, moraš se iskupiti. Past ćeš na koljena, hihi? Dobro, vidimo se za pol sata.»
«A što vaša mama ono radi», pita Dančika moje kćeri.
«Piše priče. I svašta. I igra se s nama. I čitamo zajedno…»
«Danas smo čitale Gullivera», bojažljivo trtljaju cure.
«Wow», oglasi se veselo Verica na odlasku, «meni je Gulliver super! I vaša mama je cool!»
Tišina u dvorištu.
Čulo se kako raste trava. I rejting mojim curama. Koje su, prepune ponosa, važno dizale nosiće. Kao da ih je presilni car liliputski, radost i trepet svemira, osobno odlikovao usred svoje prijestolnice.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka