::LUCY FAIR::

utorak, 24.08.2004.

TRIK I BIJES

«Danas sam donio izvrsnu poslovnu odluku», hvali se moj zakoniti Debeli, «posredovao sam da sklopimo ugovor sa psihologinjom, koja će procijeniti naše zaposlenike i omogućiti optimalni raspored kadrova. Žena čita ljude ko otvoreni strip. A njezin CV – kao thriller, kad pročitaš prvu stranicu, ne možeš stati. Između ostalog, bavila se razvojnom psihologijom, pa i defektologijom. Zamisli ovaj slučaj – gluhonijemi autistični mladić, sin poznatog advokata, koji se propio i umro, ostavivši obitelj u dugovima. Najstariji brat počinio samoubojstvo u toku studija. Sestra nakon propalog braka ostavlja svoju kćerku bolesnoj majci i prezaposlenom bratu. Dijete izraste u delikventicu, pobjegne s cirkusantom, a prethodno okrade ujaka, koji se poslije očeve smrti skrbio o obitelji. Ovaj, suočen s bankrotom i s majčinom smrću, nema druge mogućnosti nego da autističnog brata odvede u duševnu bolnicu…»
«Tužna priča. I? U čemu je poanta? Uspjela je izliječiti autista?»
«Nije, ali je doprla do njega. Shvatila je u čemu je srž problema. I to na osnovu jednog mladićevog crteža. Gledaj!»
Gledam, vidim i ne shvaćam. Ali se divim psihologinji Vilmi Fokner, koja je u toj brljotini uočila neki smisao.
«Kako ne kužiš», čudi se Debeli, «ova krupna figura na kratkim nogama, s velikim ustima i pivskim trbuhom predstavlja patera familiasa – oca, a kasnije brata-skrbnika. Veoma je nasilan, viče i prijeteći maše rukama. Tri manja lika ovise o njemu. Jedna prilika leži na leđima, raširenih nogu. To je promiskuitetna sestra. Druga dva lika stoje iznad nje i drže u rukama falose u erekciji. Kroz njih je mladić prikazao sebe i pokojnog brata. Kad se sestra udala i napustila braću, student se ubio, a autistu se stanje naglo pogoršalo…»
Strašno! Ostala sam bez riječi. Tko bi to rekao? A na prvi pogled čine se kao sasvim normalna, prosječno osiromašena i u svakom pogledu propala obitelj, kakvih ima na tisuće u našem gradu. A kad tamo – zlostavljanje, iskorištavanje, incest, zlo i naopako…cccc… I sve bi te strahote ostale skrivene, da se jedna lucidna psihologinja nije zainteresirala za slučaj i kompletirala kliničku sliku.
«Ova slika nije dovršena», reče mlađa blizanka, stvorivši se niotkuda. I hitro, prije nego što smo uspjeli išta reći, povuče jednu liniju, drugu, nacrta oko, kapu…i gle, zbilja!
«Pajo Patak! Smije se nećacima, jer nespretno igraju hokej», objašnjava mlada umjetnica, inače uronjena u svijet stripova, a nadasve u Disneyevu ostavštinu, «jedan je pao, a druga dvojica mašu palicama i traže pak. Samo, treba im ljepše nacrtati kljunove, ovaaako…»
Stvarno, zbilja, dijete je u pravu.
«Oh, do bijesa!» Krikne Debeli.
«Ne nerviraj se», tješim ga, «sve će biti u redu. Samo šuti, ne kritiziraj i pazi da se ne dočepa radova naše djece."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka