::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 02.08.2004.

COMMEDIA SOS-TENUTA

Kao što vjerojatno pogađate, Marki se, čim smo mi zaspali, na prstima iskrala iz stančića. Sišla je u vrt, šmugnula preko plota i otrčala na sastanak s Niki, koja je čeka ukopana u obližnjem grmu.
Znam, jer sam škicala sa balkončića. Jasno se razaznavala Nikina raskošna pozadina, kako viri iz kržljavog raslinja. Zatim se u grm uvukla Marki i došlo je do kraćeg komešanja, nakon čega su dvije zagrljene prilike nastavile niz uličicu, prema plaži. Valjda, na noćno kupanje. Bravo, super!
Vratila sam se u krevet i spokojno zaspala, sretna što je Marki napokon zbrinuta, u dobrim rukama.
Probudili su me neobični zvukovi. Uzdisanje, coktanje, šmrckanje. Marki je sjedila na nahtkastnu, kraj mojeg uzglavlja i tiho cmoljila.
«Kaj je, Marki? Cura se predomislila?»
«Nije se…buuuu….predomislila…»
«Zakazala si?»
«Šmrc…nisam…»
«Ona nije bila dobra?»
«Bila je…joj…njami…»
«Iskoristila te i otkantala?»
«Neee…beeee…»
«Nego kaj? Plačeš zbog ushićenja?»
«Zbog uhićenja! Niki nema osamnaest, nego šesnaest. Petnaest. A mama i tata rade u smjenama, ali ne u bolnici…nego u policiji! Šmrc…slin…buuuu…»
O, shit!!!
Pomogla sam Marki da na brzinu zgrne krpice u pinklec i otpratila je na autobus, u pet ujutro.
Sirota, baš nema sreće! Ili ipak ima?
Jer, dok se valjala s nestašnom Niki na plaži, mogla je naletjeti policija. A u patroli – mamica i tatica. Naoružani. I eto ti tragedije! Ovako, ispala je samo komedija. U kojoj se glavna junakinja umalo uvalila. U sos.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka