Iako mu je prijatelj nudio korištenje apartmana u centru, mladi je pisac radije uzeo prostrani stan u predgrađu. Stanodavci, dvoje dostojanstvenih staraca, držali su se na distanci i nisu ga ometali. S njima je živjela kćerka, sredovječna profesorica engleskog i unuka od 15-16 godina. Svi skupa djelovali su kao pristojni i normalni ljudi. Sve do jednog jutra.
Pisac je pokušao izići iz stana. Ali, ispred njegovih vrata na podu su sjedile kćerka i unuka, rasprostrijevši udžbenike, bilježnice i novine oko sebe i vodile konverzaciju na engleskom.
Nekoliko ih je puta zamolio da se pomaknu, ali nisu reagirale.
Mrtva-hladna, kao u transu, profesorica dohvati novine, otvori ih i nastavi na francuskom:
«Ima jedna stvar koju nikad neću razumjeti. Zašto u osobnim vijestima, u novinama, uvijek daju godine umrlih, a nikad novorođenčadi? To je besmislica.»
Djevojka je s najozbiljnijim izrazom na licu slušala svoju majku i kimala glavom.
A stari i stara su šutke iznosili na hodnik stolice iz svih soba i klanjali se nepostojećim gledaocima.
Pisac je bio zaprepašten. Čuo je za iznenadne napade psihoze i za ludilo u dvoje. Ali da prolupa cijela obitelj, u istom momentu? Tiho je sjeo do poluotvorenih vrata i bilježio, sve što je čuo i vidio. Iz pukog altruizma. Da može pružiti nužne informacije liječnicima, kad ih smjeste u umobolnicu.
Kćerka i unuka vodile su «razgovor» o nekakvom pokojniku, Bobby Watsonu, koji je umro jučer, a zapravo prije dvije godine, ali su mu bile na sprovodu prije godinu i pol. Krasno! Osobito, jer se poslije ispostavilo da je ipak umro prije četiri godine. I da mu se i žena zvala Bobby Watson. Kao i cijela obitelj.
No, to je bio samo početak, prave stvari su tek slijedile. Jer, kad su one umuknule, oglasili su se starci. Kao da se obraćaju publici. Ili tek očekuju auditorij sastavljen od uglednih osoba, a ove će navodno slušati priču o njihovim životima. Koji su bili jako značajni za čovječanstvo, a zapravo nisu, ali su mogli biti.
Pa potom opet nastave kćerka i unuka, s tobože obrazovnim sadržajima, koji bijahu upravo neizdrživi.
U jednom trenutku, pisac je isključio svjesnu percepciju i nastavio bilježiti mehanički. Učinilo mu se da će mu mozak eksplodirati, bude li se uživljavao u ta neopisiva baljezganja. Koja su, sve skupa, trajala neka 2-3 sata. Sve dok, odjednom, nisu svi zašutjeli, tiho raskrčili hodnik i bez riječi se vratili u svoje prostorije.
Usprkos glavobolji, pisac je smjesta stao pakirati stvari.
* * *
«Najgore je bilo ono neizdrživo kucanje na pisaćem stroju, cijele noći», započne stari.
«A ne možeš ga jednostavno najuriti, kad je platio unaprijed», doda kćerka.
«Mislite da će nas ogovarati okolo?», zabrinuto zapita stara.
«Ma što nas briga», hladno će unuka, «glavno da smo ga se riješili!»
«A što je lupao vratima, taj Ionesco. Kao divljak!»
«Nosorog!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 10.08.2004. u 18:24 sati.