Moje cure teže bitnim stvarima i ne zamaraju se suvišnim detaljima. Kao što je pospremanje igračaka. Ili pranje ruku baš prije svakog jela.
I kad rješavaju zadatke u crtankama i vježbenicama, ne diraju ih greške. Osim onih koje primijeti učiteljica u maloj školi. Pa im umjesto smješka udijeli samo kvačicu. A one baš vole dobiti smješka. Ali smješko ne voli pogreške, glupa štreberska spodoba.
«Tko radi, taj i griješi», pokušavam objasniti, «greške su sasvim u redu. Štoviše, mogu biti plodonosne. Eto, Kolumbo je greškom otkrio Ameriku. Mislio je da putuje u Indiju. Slikar El Greco imao je grešku na očima, pa je naslikao veoma posebne slike…
«I ispale su dobro?»
«Stvarno?»
«Da. Danas vrijede puno novca. Osim toga, učeni ljudi dugo su krivo mislili da postoji tvar koja sve pretvara u zlato. Tražeći taj kamen mudraca, razvili su nauku, koja se zove kemija.»
«To je ono od čega imamo kozmetiku, šminku i sredstva za čišćenje fleka?»
«Tako je, cure.» I pesticide i bojne otrove.
«I lijekove, zar ne?»
«Da, lijekove koji liječe mnoge bolesti…» I izazivaju nove.
«I sve to danas imamo, cure, zahvaljujući nekadašnjim zabludama. Prvi kemičari vjerovali su da postoji plin flogiston…»
«Što?»
«Floki…kako?»
Hm, čini se da je zabluda tumačiti teoriju flogistona maloj djeci.
«Nije važno, uglavnom vjerovali su u nešto što zapravo ne postoji. A ipak su došli do novih otkrića. Bili su hrabri, nisu se bojali svojih grešaka. Greške su u ljudskoj prirodi. Greške su dobre. Štoviše, najbolje što nam se može desiti. Jer, na njima se uči!»
«Znači, što više griješimo…»
«To više saznamo?»
«Da, shvatile ste! Bravo!»
«Onda, mama, ispada da što si gluplji, to si pametniji…»
«Super! A sad to još samo lijepo objasni našoj učiteljici, može?»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 23.08.2004. u 23:13 sati.