utorak, 27.09.2016.

Sve to i ništa od toga


Život bez slučajnosti je htio da
planiranu obavezu-zabavu zamijenim izletom u Istru,
a kad su gongovi u pitanju,
osim ježenja cijelog tijela i neopisive sreće,
gotovo da ne postoji obaveza koja to može dostojno zamijeniti.







Istra-Svetivičent-Gilešići-Starhenge je naše odredište.
Taj dan je u mjestu sajam sira na koji nismo stigli u polasku
jer smo žurili u dogovoreno vrijeme u mjesto Gilešiće usred šume.
Naime, prošla je godina dana od izgradnje Starhengea,
grupe gongista pod vodstvom osnivača
Međunarodne Gong Karavane Mira o kojoj sam pisala.
Predivan osjećaj izaziva nam veliko kamenje
kojeg su ljudi postavili u smislene oblike i formacije čineći cjelinu.
Koga zanima više, neka slobodno progugla.
Zapala me čast, a ustvari dobra volja
da svojom rukom i osobnošću ispišem brojeve na dva kamena,
pomognem učesnicama i jednim od graditeljica
pa su tako brojevi 21 i 25 zapisani mojom rukom i osobnošću.







Nakon što smo prošetali labirintom Sunca,
legli smo u travu na prostirke, a mali grmići su radili sjenu od podnevnih vrelih zraka.
Dan je bio idealan za jednosatno kupanje u gong kupki,
bubnjevima, instrumentima koji simuliraju valove, kišu...
svi zvukovi prirode su bili prisutni,
sama priroda, skakavci, muhe, plavi leptirić kojega sam vidjela prije zatvaranja očiju
i naše, ljudsko disanje sinhronizirano sa svime time.






Uživali smo u opuštanju sve do zalaska Sunca kada se pokazala jesen
u svojoj predvečernjoj svježini pa mi koji nismo uzeli vreće za spavanje
smo natjerali ove koje jesu da krenemo dalje.
Iz šume smo se utaborile u centar mjesta gdje je završio sajam sira,
ali započeo koncert Davora Radolfia na kojem smo uz mjesno pučanstvo uživali.
Pjesma, ples,smijeh i fotkanje s Davorom koji je primjetio
da nas devet odskačemo od ostalih sređenih ljudi za feštu
po trenerkama, tenisicama, ruksacima...pa nas je pitao jesmo li sportašice ili izviđačice.
a mi smo sve to i ništa od toga jer zaista s vremenom,
tj. sa sviješću, sve manje znače bilo kakva obilježja i etikete.






Idući dan, u Mom prostoru zakuska odabranih ljudi
koji su došli slaviti moje nove početke,
a iza toga obiteljske konstelacije,
jedna od metoda ka osvješćivanju koju vodi prijateljica.
Zanimljivo da smo obje poslale pozive ljudima,
ona svojoj strani, ja svojoj i da su došli samo ljudi s moje strane što me silno veseli
jer kad naučiš otpuštati i prepuštati,
a manje očekivati, izbjegavaš razočaranja.
Mogu pisati memoare o tome koliko mi znači Moj prostor,
dvoranica na kojoj sam radila mentalno zadnje dvije godine i koja se materijalizirala,
ali sumnjam da to išta znači ljudima koji me osobno ne poznaju,
a ovi drugi se svesrdno vesele sa mnom, što je divno!
Ono što je bitno i što želim poručiti onima koje me poznaju ,ovako ili onako,
je da sam ja jedan od dokaza da treba sanjati
i ne odustajati od svojih snova.
Puno je blokada, strahova, otpora, noćnih mora...
ali nema odustajanja jer kada vizualiziraš,
dobivaš emociju kao da je materijalizirano, time zaista misao pretačeš u djelo.
Tako je sa svime ,samo što nesvjesno materijaliziramo samo ono što ne želimo
a može i obratno.
Probajte!







10:50 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.