O-da životu!

Život...
Puno sam toga naučila potiskivati
no ne ide to nigdje dalje od mene,
izlazi na površinu kada se najmanje nadaš.
Smrt...
Zatekne te uvijek.
I ako dođe kroz bolest, patnju,
nikada ne misliš, evo sad se najavljuje,
sad će...
Uhvati nespremna,
onoga koji odlazi i one koji ostaju.
Zašto?...
Puno je teorija, praksa je vjera.
Iako....u čvrstoj duhovnoj vezi,
nedostaje taj pogled, dodir,
zagrljaj, nedostaje taj dječji iskreni osmijeh...
nedostaje i dio tebe.
Bol...
Nasuprot dobro poznatom,
još uvijek svježem smijehu,
baš onome zbog kojeg život ima smisla.
Naučili su nas, ne plači, nije lijepo
pa šta je drugo preostajalo, nego smijati se?
Hvala...
Suncu koje će i dalje sjati,
zvijezdama kojima ćemo svjedočiti
za vedrih noći,
povjetarcu koji će nositi dah
iz druge dimenzije.
Hvala prilici i životu što smo proživjeli rijetke,
ali lijepe trenutke
i dozvolili si biti prijatelji kilometrima udaljeni,
a tako blizu srcem.
Mom prijatelju.
Mojoj prijateljici.
Postoji veći plan,
onaj koji ne razumijemo,
ali koji nas drži da ostanemo i kada boli.
Zahvalimo iskustvu ljubavi,
tu je, vječno u našem srcu.

Rodimo se, rastemo, živimo, starimo
uz narodne poslovice koje puno ne analiziramo,
jednostavno su tu oko nas.
Prenose se usmenom predajom,
ispisane su u svetim knjigama.
Nekad nam te poslovice idu na živce
jer nas dotaknu baš kad ne trebaju,
ne zanima nas njihov smisao niti osoba koja nam na njih ukazuje,
ali da malo zastanemo i uđemo u bit,
shvatili bi da itekako imaju smisla.
Odlučno stajem u obranu životnih mudrosti
koje u našim životima nisu bez razloga.
Možda, kažem, možda ih uopće ne razumijemo,
a navode nas na greške koje uporno radimo,
cijeli život su nam vodiči, a mi ih ne želimo čuti,
ne želimo razmisliti o značenju...
Po meni, ništa nije bez razloga i ništa nije slučajno.

TKO DRUGOME JAMU KOPA, SAM U NJU UPADA,
mudrolija je koju smo svi barem jedanput čuli u svom životu.
Kakva jama i kakvo kopanje!?
Ova poslovica ili mudrolija je točno
ono o čemu često pišem-zakon privlačenja.
Možemo je i rastumačiti kroz poslovice-
KAKO SIJEŠ, TAKO ĆEŠ I ŽETI.
KAKO ZRAČIŠ, TAKO PRIVLAČIŠ.
Možemo je nazvati karma,
iako mnogi zaziru od te nepoznate riječi jer nije
iz našeg podneblja i religije.
Na karmu će mnogi nadodati da je „bitch“,
iako nesvjesni da upravo ako je ne osvijestiš, ne osvijestiš sebe,
živjet ćeš u uvjerenju da ti je život niz slučajnosti i serviranih nedaća,
a za većinu nedaća si sam kriv, iako nesvjestan...
Tko drugome jamu kopa- tko želi drugome zlo,
tko radi zločestoće, smicalice, govori ružne stvari,
izaziva negativne emocije...
dobit će to sve natrag poput bumeranga.
Možemo to usporediti sa bezazlenim sukobom mišljenja
koja često prerastaju u svađe, vrijeđanja,
fizičke sukobe gdje obično izazivač
IZVUČE DEBLJI KRAJ jer je prvi započeo.
Tako je, po zakonu privlačenju, po onome što siješ, to i žanješ,
rupu koji si iskopao drugome, u nju na kraju sam padaš.
Sve reakcije su odraz naše akcije-
TKO SE MAČA LAĆA, OD MAČA I GINE.
Isto tako, umjesto mača možemo izabrati lijepe riječi,
lijepe geste, ugodne emocije...
koje će nam se isto po zakonu privlačenja vratiti.
Umjesto kopanja jame možemo izabrati sadnju pšenice,
a ako i dođe do kamena za kojeg smo sigurni da ga nismo prvi bacili,
uvijek od pšenice možemo ispeći kruh pa
TKO TEBE KAMENOM, TI NJEGA KRUHOM
potvrditi u praksi.
(nastavlja se...)

Prepričava mi Junior danas scene sa
sinoćnjeg prvog treninga nakon
novogodišnje pauze.
Mjerili su im vrijeme, rezultate: plank, trbušnjaci
zgibovi, izdržaj...
A tek mu je trinaest!
Nakon prosijavanja multi, talenata, osrednjih i anti talenata,
našli smo se na prekretnici gdje sam mu
taj sport, njegov sport usporedila sa životom:
„Neće uvijek biti savršeno,
uvijek će te neki sustav stavljati ili micati iz njega,
rangirati, ocjenjivati, osjećat ćeš se loše
Ili bolje jer će ti to nametnuti,
ali bitno je da ti znaš koliko vrijediš
Bitno je da znaš zašto igraš nogomet.?“
„Igram nogomet jer ga volim igrati, mama.“
I tu prestaju sve daljnje rasprave jer ih učimo da vole ono što rade,
da rade ono što vole i furaju svoj film
koliko god se činilo teško plivati protiv struje.

Da vam ne govorim koliko sam se mučila na informacijama,
sastancima, govorimo o osnovnoj školi,
gdje bih trebala objašnjavati da su sinovi talentirani za to i to,
a za to i to nisu.
Da nas ne hebu ocjene,
više nas dira obrazovni sustav koji je toliko zatupljujući
da mi ne preostaje ništa drugo,
nego se praviti koliko ga poštujem.
Vrlo sam ljubazna i kulturna sve više, ne ulazim u rasprave,
mudro šutim i pravim se da slušam,
djecu odgajam da poštuju tu gdje jesu i moraju biti
da bi jednog dana bili tamo gdje žele.
Uglavnom, Junior se hvali minutama, brojevima,
svojim uspjehom i rezultatima koje su jučer testirali,
usporedit će ih sa prošlom godinom da vide gdje su,
da ih opet ,eventualno, procijede kroz sito,
odrede u kojoj skupini im je mjesto.
„Znaš, Filip uopće nije radio pravilne sklekove
pa ih je napravio duplo više od nas.“
„Šta će to tebi?“ pitam, „Tebi je bitan jedino tvoj rezultat.“
„Znam. On laže sam sebe.“
Mudrice moja, a tek ti je trinaest...