O-da životu!

Prepričava mi Junior danas scene sa
sinoćnjeg prvog treninga nakon
novogodišnje pauze.
Mjerili su im vrijeme, rezultate: plank, trbušnjaci
zgibovi, izdržaj...
A tek mu je trinaest!
Nakon prosijavanja multi, talenata, osrednjih i anti talenata,
našli smo se na prekretnici gdje sam mu
taj sport, njegov sport usporedila sa životom:
„Neće uvijek biti savršeno,
uvijek će te neki sustav stavljati ili micati iz njega,
rangirati, ocjenjivati, osjećat ćeš se loše
Ili bolje jer će ti to nametnuti,
ali bitno je da ti znaš koliko vrijediš
Bitno je da znaš zašto igraš nogomet.?“
„Igram nogomet jer ga volim igrati, mama.“
I tu prestaju sve daljnje rasprave jer ih učimo da vole ono što rade,
da rade ono što vole i furaju svoj film
koliko god se činilo teško plivati protiv struje.

Da vam ne govorim koliko sam se mučila na informacijama,
sastancima, govorimo o osnovnoj školi,
gdje bih trebala objašnjavati da su sinovi talentirani za to i to,
a za to i to nisu.
Da nas ne hebu ocjene,
više nas dira obrazovni sustav koji je toliko zatupljujući
da mi ne preostaje ništa drugo,
nego se praviti koliko ga poštujem.
Vrlo sam ljubazna i kulturna sve više, ne ulazim u rasprave,
mudro šutim i pravim se da slušam,
djecu odgajam da poštuju tu gdje jesu i moraju biti
da bi jednog dana bili tamo gdje žele.
Uglavnom, Junior se hvali minutama, brojevima,
svojim uspjehom i rezultatima koje su jučer testirali,
usporedit će ih sa prošlom godinom da vide gdje su,
da ih opet ,eventualno, procijede kroz sito,
odrede u kojoj skupini im je mjesto.
„Znaš, Filip uopće nije radio pravilne sklekove
pa ih je napravio duplo više od nas.“
„Šta će to tebi?“ pitam, „Tebi je bitan jedino tvoj rezultat.“
„Znam. On laže sam sebe.“
Mudrice moja, a tek ti je trinaest...