|
Za početak, napisat ću nešto vrlo bitno.
Ako to razumijete, takav će biti i vaš osvrt na moj post.
Iako, lavina podijele se već zakotrljala,
a to je ono što vladajućima uvijek i zauvijek
odgovara jer dok je narod podijeljen,
vlast može raditi što god ga je volja.
Ako razumijemo da svi djelujemo iz svoga straha,
nije teško prihvatiti da su se ljudi izabrali cijepiti jer se boje virusa,
dok se necijepljeni boje cjepiva
koje nije prošlo potrebno razdoblje testiranja.
PROČITAJTE OVO JOŠ JEDNOM!
Vjerujem da me mnogi nazivaju
"antivakserom" i "ravnozemljašem" jer moj izbor je ovo drugo.
Nije problem u cijepljenju, ta cijepe nas svačime od rođenja!
Za mene je osobno problem u virusu kojega se toliko glasno reklamira
kao da nije dovoljan sam po sebi,
već mu je potreban strah i sijanje panike,
mjere bez logike i preporuke bez zdravog razuma.
Ta budimo realni, da je virus smrtonosan,
zar ne bi onolike odbačene maske po okolišu bile spaljivanje'
Smrtonosna je propaganda koja svakodnevno sije strah
na staničnoj razini, a naša zapadna medicina
kojoj je zdravlje samo fizički tijelo,
ne daje važnost umu i duhu koji su sastavni dio našega bića.
Bolest počinje već na emotivnoj razini, upravo strahom i panikom,
niskom vibracijom.
Da pojednostavim, tu naš imunitet već oslabljuje,
iako se na fizičkom nivou još ne vidi,ali tu kreće bolest.
I da, ljudi umiru.
Nažalost, poznavala sam te ljude i žao mi je zbog njih i njihovih tugujućih obitelji
jer se ti životi više neće vratiti. Izgubljeni su nepovratno.
Kao i puno drugih ljudi i života koji su bolovali od drugih bolesti,
ali neadekvatnim liječenjem i uskraćivanjem medicinske usluge
nisu dobili svoju šansu za život.
Žao mi je i moje prijateljice koja je na taj način izgubila mamu.
I moje druge prijateljice čija mama se nije vratila iz bolnice,
a otišla je na nogama.
Tko će za to odgovarati?
Pustimo mene što mi je uskraćen ulazak u državne institucije,
ali što je s mojim prijateljima državnim službenicima,
profesorima, doktorima, medicinskim sestrama koji se ne žele cijepiti?
Kako je moguće da neki od medicinskog osoblja odbijaju cjepivo?
Što je s njima?
I što je danas, nakon toliko vremena propagande strahom i parole
„Misli na druge!?“
Što je sada s činjenicom da cjepivo štiti,
a evo već treće doze pa i četvrte!?
I dalje ne štiti.
I dalje se cijepljeni mogu zaraziti, prenositi virus poput mene.
Gdje je sada tu istina,
gdje logika, zdrav razum!?
Pustimo mene, tu sam u povorci sa mnogobrojnima.
Između ostalog, prijateljicom medicinskom sestrom.
Pitanje je dana kada će ostati bez posla.
Ona ista koja je u domovinskom ratu pružala pomoć
na ratištu i uvijek prva crta u pomaganju ljudima.
Danas ju policija, skupa sa mnom,
skupa sa ostalim prosvjednicima, čuva.
Čuva vlast od nas.
Koliko ponižavajuće i tužno to može biti dok se krećemo u koloni
i hodamo za prava dobivena rođenjem-
pravo na slobodno disanje, pravo na slobodno kretanje,
pravo na izbor za svoje zdravlje.
Da naglasim,mi necijepljeni smo u istoj ugrozi kao i cijepljeni.
Prema sebi i jedni prema drugima.
To je reala.
Dok koračamo tako u povorci gledajući mlade,
bebe u kolicima, umirovljenike i nas srednjih godina,
prijatelja mi se istrgne iz ruke i vriskom na rubu plača zaviče
okrečući se prema živom zidu naše državne policije:
“Šta vas nije sram!?
Da se štitite od jedne pedesetogodišnje mame dvoje djece!?"
Očaj, nemoć, razočaranje,
suze i tuga, stanje su koje mi prožima cijelo tijelo.
Od vrha tjemena do nožnih prstiju.
Grlila bih svoju prijateljicu, tješila, hrabrila,
ali znam da je ovo naboj koji skuplja mjesecima na poslu
i koji je buknuo ovdje dok hodamo za nešto
što je do jučer bilo normalno i da je dobro što je izašlo i prošlo benigno.
Gledam i policajce, rade svoj posao, razumijem ih,
nitko ne želi nerede i da mu radni dan prođe u stresu.
Razumijem i svoju prijateljicu policajku koja se
zbog straha od gubtka posla cijepila
i nakon što joj se ruka paralizirala,
gleda u podljev te ne zna što da radi, doktor ju nije ozbiljno shvatio.
A ona je,između cijepljenja i gole egzistencije,
izabrala ovo prvo jer treba plaćati podstanarski stan.
Ima bolesnu sestru kući, roditelji je osuđuju
što se nije već prije cijepila.
Ona je tu negdje između da mora misliti na druge i sebe.
Uglavnom, tužna.
Dan nakon prosvjeda, moje su emocije i dalje uzburkane.
Sutra idem u poštu platiti račun i poslati paket.
Pričaju da neću moći obaviti uslugu,
ali da mogu ući u poštu i zamoliti nekoga da to obavi za mene.
Postoji i prioritetna pošta od suda i policije,
kazne i dopisi koje možemo platiti i preuzeti mi necijepljeni.
Virus neće na tu poštu.
O čemu pričamo i dalje nakon dvije godine
ili koliko već to traje, puno i previše!?
O smrtonosnom virusu ili političkoj moći
koja je svojom manipulacijom odnijela previše žrtava?
Tko će za to odgovarati?
Tko će vratiti te živote?
Djeci mladost?
Tko će sanirati psihičke smetnje ljudi?
Razmislite još jednom prije osude.
Ja vam nisam neprijatelj. Niste ni vi meni.
Proučite još jednom mjere i preporuke.
Koji smisao i koja logika je u nečemu
što od početka vrijeđa zdrav razum?
Sve piše, ali sam svjesna da mnogi od straha ne mogu vidjeti niti čuti.
Mene nije strah smrti.
Strah me ovakvoga života.
Oznake: Trg Josipa Bana Jelačića, Svjetlo u tami
|
