|
Evo, uhvatih se tipkovnice
između plaćanja računa, pisanja ponudi i objavljivanja sadržaja
u svojim grupama, stranicama, profilima.
Neka kaže tko god što hoće, internet nam je olakšao život ako se znamo mudro služiti njime.
Gdje bih stigla zvati i obaviještavati ljude pojedinačno o poslovima i aktivnostima koje vodim.?
Eh, sad, opet sam potvrdila i potvrđujem svoje uvjerenje nastalo iz osobne aktivnosti,
a to je da ti niti jedna reklama ne može pomoći
kao što ćeš se reklamirati onime što radiš.
Sam si svoja reklama- način na koji radiš to što radiš.
Nema mi slađeg nego primiti poziv s nepoznatog broja i čuti:
“Preporučili su mi vas...“ ili još ljepše kad ti se isti ljudi vraćaju.
Znaš da si uspješan u tome što radiš.
Ljetovanje nam je zamalo propalo kad nam je iznajmljivačica dan prije odlaska javila
da mora otkazati smještaj, ali nisam se dala smesti i u povjerenju
našla novi u samo jedan dan u žiži sezone.
Tu sam opet potvrdila da je briga molitva za ono što ne želiš,
a povjerenje ostvaruje želju.
Tako da ja sve manje brinem....
Samo pratim svoj unutarnji osjećaj- da li sam u miru ili nemiru....
Baš sam danas otišla u dućan četiri puta u sat vremena,
zadnji put sam skužila da sam majicu naopako obukla,
etiketa viri sa strane, unutarnji šavovi, ali i pečat na leđima. 
Ženicu na blagajni sam nasmijala, osvježila joj dan, ali i sebi.
Zanimljivo da me ta konfuzija u glavi oraspoložila,
a sve je krenulo zbog misli koje nisu moje pa postale.
Ne sviđa mi se to, ne sviđa mi se to staro stanje nesvijesti,
ali eto, taj moj osmijeh koji nagonski izlazi iz mene kad je frkovito je ono što me liječi.
Liječi i ljude oko mene, to je fascinantno.
Kažu da osmijeh sva vrata otvara.
Neki dan sam ih doslovno otvorila
kad sam ušla u restoran i pozdravila konobara
koji mi je uzvratio sa istim osmijehom.
Poljubila sam vrata toaleta jer nisam dobila šifru,
ali mi je on izdiktirao istim veselim tonom kojim sam ga pozdravila.
Dakle, umjesto otoka, ljetovali u Dalmaciji,
malom, pitomom mjestu gdje žive Dalmatinci i Slavonci.
Nije to meni uopće bitno, ali ta mentalna, masovna uvjerenja su fascinantna također.
Mjesto koje vodi u slijepu ulicu, sa tri restorana, tri kafića i jednim dućanom.
Mjesto s kojeg piješ kavu i mirišiš more,
gdje se ljudi pozdravljaju i dok plivaju u moru,
mjesto gdje turizam živi u lijepom miru bez pretjeranog konzumerizma.
Gdje pališ auto ako želiš gungulu i masu, žižu i deračinu.
Divota!
Par dana čisto da se opet bolje upoznamo naše dvije pubertetlije i mi supružnici,
ambiciozni ljudi koji se nakon svojih gušta hranimo u našem gnijezdu.
Normalno, djeci dole dosadno, nama zamorno uz njihovu dosadu jer bi mi baš uživali u dosadi.
Nakon dva dana svađe, dva dana mira i povratak kući.
Bili u Muzeju iluzija-baš mi je to trebalo jer iluziju i živim.
Ono što je nekome nemoguće, ja stvaram pod normalno.
Ono što je većini normalno, ja sam nadišla...tako da.....sve je iluzija,
ali i ta iluzija mi je toliko normalna da se više oko ničega u životu ne čudim.
Skoro oko ničega...hehe
E i da vam se pohvalim malo....
Jedna Njemica hrvatskih korijena će u našim šumama provesti istraživanje sa skupinom
Njemaca kako priroda utječe na čovjeka.
U tom njenom ozbiljnom projektu i istraživanju kojega će i dokumentirati,
naši putovi su se susreli pa ću im ja za kraj svirati gong u prirodi-
bit će to moj poklon iz Hrvatske.
Eto, možda ću, a možda i neću o tome još pisati...
Uglavnom, te emocije koje proživljavam i iluzije koje živim,
ne možeš predočiti ni kroz sliku ni kroz riječi.
To ni nije bit, bit je da u svojoj tišini i miru osjećaš zadovoljstvo, iako, čovjek kao čovjek,
voli te egovske fore i hvalisanja- pa rodili smo se s egom i tijelom.
Konačno mi se čini da je ego počeo raditi za mene, ne protiv mene.
Nazvala sam i brata s kojim ne pričam godinama.
Čestitala mu rođendan. Osjetim zid, ali nije bitno, pobijedila sam samu sebe. Mir....
Rekla sam neki dan jednoj osobi da mi se čini kao da sanjam.
„Nije ni čudo“, kaže, „pa živiš svoje snove.“
Zanimljivo, počela sam sanjati kad sam se probudila.
Želim vam isto, iluziju u stvarnosti.
|
