Dugo imam želju posjetiti Međugorje.
Ukazala mi se predivna prilika putovanja autobusom
punim divnih četrnaestogodišnjaka.
Vesele me djeca u svojoj otvorenosti
koja se u ovoj dobi traže,
propitkuju iz čistog srca.
Možemo puno naučiti od njih.
Penjemo se brdom Križevac gdje se na postajama
izmjenjuju propovijed i pjesma koju predvode
dva mlada svećenika i par časnih sestara.
Križevac je brdo od 520 m, strmo, prilično zahtjevno,
puno oštrog, velikog kamenja
koje je na dijelovima izlizano od trošenja
tako da je uz vjeru, bitna i dobra obuća.
Idući dan obilazimo crkvu svetog Jakova.
Palimo svjećice za naše pokojne,
neki čekaju u redu ispred brojnih ispovijedaonica,
misa se sluša unutra ili vani u velikom dvorištu,
a svi zajedno svjedočimo brončanom kipu
Isusa Krista iz čijeg koljena čudesno curi voda.
Zanimljivo je da je sastav te neobjašnjive vode
istovjetan ljudskim suzama
pa ljudi iz cijeloga svijeta čekaju u redu i skupljaju vodu
u papirnate maramice ne bi li to čudo
odnijeli svojim bližnjima.
Vrijeme je za brdo ukazanja koje je niže od brda Križevac,
ali iste strukture kamenja.
Cilj nam je mjesto ukazanja
na kojem je postavljen kip Majke Božje.
Mimolaze nas brojne grupe i jezici svijeta,
staro i mlado, tate koje u naručju nose djecu,
ali i slijepci te ljudi sa štakama.
Neupitna je vjera svih koji se nalaze na ovom,
fizički zahtjevnom, terenu
sa raznim namjerama i željama.
Moj doživljaj mjesta, ovog svjetovnog Međugorja je također mir.
Iznenadila sam se kako vozači automobila
po uskim ulicama, bez problema
i nervoze, ustupaju mjesto autobusima.
Također se pješaku staje na pješačkom prijelazu
u rekordnom vremenu pa me i to ugodno iznenadilo.
Iako mnogi prosuđuju da se mjesto komercijalizalo,
moje osobno mišljenje je da je i taj materijalni dio neizostavan
jer kada se duhovno napuniš,
opet ostaje onaj dio kada si gladan, žedan,
kada želiš kupiti suvenir, prespavati..toga ne nedostaje.
Preporuka konobara za večeru-ćevapi u lepinji s kajmakom.
Dobri!
Posjetili smo i zajednicu Cenakolo
gdje nisam fotografirala jer sam
bila pod dojmom i ganućem
slušajući svedočanstva bivših ovisnika.
Cijelu ovu priču zaokružujem porukom
jednoga od njih koji kaže da nije ništa posebniji,
već da prihvaća da je griješan te svaki dan
osvještava i ispravlja svoje greške.
Na taj način živim i sama unutar sebe,
svoga hrama, svoga svetoga mjesta-srca.
Jer tada je zaista lakše pronaći razumijevanje,
mir, prihvaćanje i u drugim ljudima, mjestima.
|