O-da životu!

Ništa toliko
strašno lijepo.

Ništa toliko
uzburkano mirno.

Otisnuto od obale,
usidreno u luci.

Orkan koji podiže,
u miru bonaca.

Iz boli potisnuta,
u osmijeh otpuhnuta.

Usidreni uteg,
raspjevani galeb.

Dublje od dubine,
od visine više.

Sve je, a ništa,
ništa je sve.

S kojom veličinom se prestajemo igrati kroz život?
M? L? XL?
Učili su nas da je život borba
pa stalno nalazimo izgovore za borbu, ratoborni smo.
Da su nas učili da je život igra, bili bismo razigrani i veseli.
Naravno da ima dana kada nam nije do igre
no čini se da si odrasli
u svom svijetu ne dozvoljavaju biti razigrani.
Kako će izgledati da si ozbiljan
uspješan četrdetogodišnjak dozvoli igrati?
Kako!? Ja ću vam ispričati.

...Maštala sam da ću biti pjevačica
pa je mašta dalje kreirala da ću biti književnica.
Nije moja mašta odustajala ni od uloge glumice,
a niti od televizijske voditeljice.
No odrastajući sve sam manje maštala,
a sve me više prožimala stvarnost
u kojoj nema mjesta za ovako lijepe kreativne uloge.
Kažem, uloge, jer danas u svojoj četrdeset i drugoj godini života
znam da se mogu uživjeti u sve uloge
i da one mogu postati moja realnost ako ih živim iz srca.

Srce, mjesto gdje fiktivno pokazujemo i našu dušu,
ne poznaje strah.
On je posebna priča, posebna emocija
koja većinom nastaje kada nas drugi straše,
oni odrasli koji su već odustali od mašte-one dječje,
ali nisu odustali od straha-onog odraslog.
Tako nam kroz život nameću razna uvjerenja,
prenose svoje strahove.
Ako želim biti pjevačica, trebam biti slavna i poznata,
kao književnica, moram izdati bezbroj knjiga
koje će postati svjetski bestselleri.
Bit ću poznata glumica te dijeliti svoje autograme
nepreglednim redovima obožavatelja.
Svi mediji i jumbo plakati će biti ispisani mojim imenom,
oblijepljeni mojom slikom.
Jedino slava dolazi u obzir, ništa manje.
Od kuda početi? Kako krenuti?
Koja je prva stepenica do slavnih visina?
Koje djelo će me odrediti? Koja emisija?
Koji film s mojom glavnom ulogom?
Previše komplicirano, previše nedostižno,
bolje ne započinjati.
Čemu početi kada si siguran da ti nisi taj?
Samo si čovjek sa željama i snovima,
čovjek s maštom i krivim uvjerenjima.
Samo si jedan od onih koji ne vjeruju
svom razigranom djetetu,
ali vjeruju odraslim strahovima.

„Život je borba, bori se, uči, radi!
Rano se diži, slušaj nadređene,
osnuj obitelj, rađaj djecu, kuću izgradi...“
Milijun i jedna borba u ispunjenju nametnutih normi,
naslijeđenih uvjerenja.
U toj borbi moraš biti ratoboran,
municija je ambicija, oružje upornost.
Nema mjesta igri.
Zašto u igri nismo uporni?
Zašto dozvolimo povjerovati odraslima
koji su se bojali igrati kroz život?
Micala sam strahove, uvjerenja,
svjesno čistila smeće sa svoje duše,
svog razigranog djeteta.
I evo me! Tu sam!
U svom svijetu igre gdje si dozvoljavam biti dijete.
Pišem, pjevam, vodim, glumim.

..Upisala sam radionice glume za odrasle.
Svaki ponedjeljak guštam u svojoj mašti, kreativnosti,
nesputanosti, razigranosti.
Smijem se širokim srcem, gledam znatiželjnim dječjim očima,
veselim se novim zadacima.
Nisam poznata glumica, nisam priznati pisac,
nisam voditeljica niti pjevačica s redovima obožavatelja.,
moja ambicija je ostati dijete.
Igrati se onoliko dana u godini koliko mi dozvoljava život nudeći mir.
Baš zbog toga što ne vodim borbe i nisam ratoborna,
miroljubivo sam dijete koje se voli igrati.
Pozravljam vas iz srca, s mjesta gdje fiktivno stanuje duša.
Danas je živim cijelim svojim bićem u XL velični.