O-da životu!

"Božić počinje kada slabi

jakomu slabost oprosti,

kada jaki zavoli snagu slaboga,

kada bogati počne dijeliti imanje sa siromašnima,

kada glasni zastane pokraj nijemoga

i shvati što mu je on želio reći,

kada značajno postane beznačajno,

a nevažno postane važnim i velikim,

kad usred tame jedno maleno svjetlo

obećava bezbrižnost i život u svjetlu,

a ti ne odugovlačiš, nego pođeš,

takav kakav jesi, prema tome svjetlu,

tada, da, tada počinje Božić."

Kažu da ljudi svjesno ili nesvjesno
odabiru izgled i karakter psa prema sebi,
ali i da psi preuzimaju energiju vlasnika.
I opet slučajno, mali mješanac je u svojih šest mjeseci života
promijenio dvoje vlasnika dok mu se treći put nije posrećilo.
Tuli je izabrao nas.
Bilo je toliko istraumatiziran da se
od primicanja naših ruku za dodir grčio,
njemu su ljudske ruke značile batine.
Dan po dan, mjesec...šesta godina već...
Tuli mi zaista sve više nalikuje.
Zen trenutak na našem brdu kraj kuće.

Svima nama koji imamo kućne ljubimce su
baš naši najposebniji, najpametniji, najljepši.
Milka je....ne znam točno koja mačka u mom životu,
ali je toliko posebna i toliko divna,
kao i sve prethodne.
Zanimiljivo, Milkica je s nama nekih pet, šest godina,
a ja sam tek prije nekih mjesec dana skužila
da je njeno prisustvo, njena pratnja
i njena neobjašnjiva briga za mene
upravo ono čemu težim-
Milka je kombinacija crne i bijele,
jin-a i jang-a.
Šetajući oko kuće
u tko zna kojoj njenoj neobjašnjivoj pratnji poput psa
( dok u ruci držim povodac sa psom-njenim prijateljem),
slučajno sam je fotkala u kasno jesenjem danu
u trenutku vedrog neba i prisustva sunca.
Milka je stala točno na granici svjetla i sjene.
Ona je pronašla ravnotežu.

U vrijeme dvodnevne šetnje i grafita na putu,
našao mi se i ovaj, ali sam ga namjerno izostavila
ne znajući da će mi naknadno pasti
nova ideja u kojoj ću ga iskoristiti
kao i klupicu koja se,ni kriva ni dužna, našla u kompoziciji.
Srce mi se steglo kao prvoga dana
kada sam dobila informaciju o petnaestogodišnjaku,
o tom istom kojega sam upoznala par dana kasnije.
Dječak iz doma, institucije u koju ga je smjestila država
uslijed neadekvatnog života u obiteljskom domu.
Tužna životna priča mladog života koji nam se našao na putu.
Ni ovdje ne vjerujem u slučajnosti.
Za početak osmijeh, podrška, stisak ruke
...sve ono za što neki nemaju razumijevanja
jer on je „problematično dijete iz doma.“
On je samo dijete i zaslužuje šansu!
Vjerujem u šansu kao što ne vjerujem u slučajnosti.

Vidite li klupicu pored obiteljske kuće, doma?
Vidite li životnu situaciju kada takva djeca
nakon doma i punoljetnosti ostaju prepuštena sama sebi na ulici?
I previše je tih priča, u prolazu, medijima, događaju se nekom drugom.
I ne događaju se samo na obiteljske blagdane kada ih se sjetimo.

Na seriju postova pod nazivom „Znakovi u prirodi“
Ili „Namjerne slučajnosti“ naveo me znak u današnjoj šetnji.
Izazvat ću se ponovno na nekoliko dana te
objavljivati slučajnosti koje mi se nađu na putu.
Istina, neke već imam spremljene
u mobitelu pod fotografijama koje čame i čekaju
,očito, baš ovu priliku pa zašto ne?
Dakle, nemojte reći da vas nisam upozorila ni „uprizorila",
a eto, već s prvim znakom vam je potpuno jasno da ne bježim
nigdje dalje od sebe, svojih razmišljanja i uvjerena.
Znakovi ne putu mi, kao i obično,
potvrđuju da sam na dobrom putu.
Moj put je sve samo ne običan i zato je vrlo
izazovno koračati njime
te svjedočiti svim ovim čudima.
Vjera...i znak koji pokazuje ka nebu,
večernjem sutonu,
znak koju pokazuje na nešto daleko, nedostižno
ili na ono što je svima dostižno ako vjeruju....?
Na kraju krajeva,
opet dolazim slučajno do slučajnosti jer
je i ovaj tjedan uvod u vjeru i vjernike.
Ja baš ne vjerujem u slučajnosti i to
je jedno od mojih vjerovanja.

Suvišne, pretjerane riječi
ne osjećamo, već znamo
jer smo u pravu.
Zaglušuju tvrdnje,
otvrdnjuju uši i srce.

Treba reći s malo riječi,
a ne trebati..
osjetiti zvuk, vibraciju,
malu kap,
nestabilnu postojanost,
topao plamen,
čvrsti korijen,
nepresušnu mudrost.



Pretjerana opčinjenost vodom i dalje ...
Izrada novog instrumenta.
Ne, nije mi dosta kiše.

*dubio šogor, turpijala ja, oslikava junior.
Slijedi punjene s tvrdim sjemenkama
i beskrajno uživanje u zvuku.

Oznake: rain stick