O-da životu!

Obožavam život sa svom inspiracijom koju mi nosi.
Trenutno je nešto rjeđe pretačem u pisanje
no svakodnevno crpim inspiraciju za konkretnije stvari u suživotu i radu s ljudima.
Taj rad, između onog poslovnog koji donosi materijalnu korist
krenuo je i putem duhovnog prenošenja,
također kroz moje tijelo i razne oblike na koje me navodi duša iz čiste ljubavi.
U fazi sam osvještavanja i spajanja duhovnog s materijalnim
jer je u ovom materijalnom svijetu to neodvojivo.
Duše smo u fizičkom tijelu i sve svoje potrebe materijaliziramo
pa je tako ovdje i novac samo kruta materija, energija razmjene.

Ne bi stali u jedan post svi programi koje sam
osvijestila u vezi novca i svi strahovi,
negativni zapisi.
Masovna su to uvjerenja većine ljudi.
Nisam sigurna koliko ljudi bi razumjelo sve što želim napisati
jer da bi uopće mogao vidjeti novo uvjerenje, prvo trebaš maknuti staro.
Dok god misliš da ti to staro uvjerenje služi, zatvoren si za nove spoznaje.
Je li moguće i je li normalno da se svjesno želimo bojati novca,
da svjesno želimo raditi po cijele dane da bi plaćali račune,
robovali poslovima koje čak i ne volimo?
Je li normalno da smo uvijek u minusu na računu,
da se gombamo iz mjeseca u mjesec kako preživjeti?
Normalno je da na kraju mjeseca ostanemo bez kinte
te čekamo plaću kao ozeblo sunce?
Normalno je da nam se ne plaćaju računi
jer ne vidimo smisao između davanja i primanja?
Bojimo se svojih želja koje izlaze iz okvira „prosječnog“?
Sramimo se što razmišljamo o nedostižnom putovanju, boljoj hrani, piću?
Normalno je da se kvaliteta više plaća?
Normalno je što uplaćujemo loto,
a istovremeno ne vjerujemo da smo mi te sreće,
bojimo se da ćemo novce potrošiti prije nego ih dobijemo......?
Loših uvjerenja je i previše!
Ako ste se igdje prepoznali, dobra vijest je da živimo život
onako kako vjerujemo i da mijenjanjem uvjerenja mijenjamo svoj život.
Ne obratno!

„Bogatstvo“je moja ispisana priča na blogu ( 22.01.2015. )
te u zajedničkoj blogerskoj knjizi, inspirirana stvarnom situacijom,
inspirativnom ženom koja u oskudijevanju materijalnog
nesebično dijeli svoje duhovno bogatstvo.
Uz taj talent, život ju je pomilovao predivnim sinom
koji reda uspjehe u školi i uz sve egzistencijalne borbe
izrasta u pravog genijalca.
Uvjerena sam da će dijete tijekom života spojiti to materijalno i duhovno
te uživati u životu punim plućima
trošivši svoje stečeno materijalno
jer je sada kada „nema“ ,zahvalan na svemu što ima.
Predivna životna priča i predivan životni uzor
kako se jača duh kada materijalno oslabi.

Moja inspiracija je dobila poveći iznos na lotu!
Toliko sam sretna zbog nje budući će si olakšati život,
a i potvrdila je zakon da što daješ to ti se vraća.
To nesebično dijeljenje postalo je primanje i život ju je opet i opet nagradio jer
„ ...To Mirjanino otvoreno srce. Nimalo zatrovano surovošću života....“
napisala sam te godine i dalje tako mislim, osjećam.
Želim joj da potroši novce na najbolji mogući način,
da uživa, da ih se ne boji i da živi u toj predivnoj energiji i dalje.
Neodvojivo je duhovno od materijalnog
na što mi je život ukazivao još u ranoj mladosti,
danas još više to potvrđuje.

Sa osamnaest godina sam se odvažila na veliki korak,
odlazak od obiteljskog doma i pronalaska posla u drugoj državi.
U samo šest mjeseci tog velikog iskustva
načela sam upoznavanje sa samom sobom,
svim strahovima i sumnjama u sebe,
svega onoga kada se odmakneš od roditelja te uvidiš da je tvoje.
Nesigurnost, manjak samopouzdanja, nedostatak hrabrosti, odvažnosti,
vezivanje za bliske ljude, pretjerana skromnost, stavljanje drugih ispred sebe....
hrpa boli iznutra u raskoraku svoje istine i naučenih programa.
Naravno, tada nisam znala da je to to,
ali sam se van obiteljskog doma prestrašila samostalnosti,
odgovornosti i postavljanja sebe za sebe- do sada su to radili roditelji.
Kako ništa nije slučajno, tako mi je i ovo iskustvo donijelo više koristi od novaca
koje sam zaradila jer sam otišla s uvjerenjem kako ću preokrenuti svoj život
te novcem zamijeniti ono što mi nedostaje iznutra.
Ništa se od toga nije dogodilo, dapače,
još više razočaranja i strahova se podiglo
jedno slobodno popodne u rođenom gradu.
Jedan dan koji sam iskoristila za kavicu u svom društvu. T
Tada sam shvatila da imam pun novčanik novaca,
a trenutno nikoga slobodnog za kavu,
osim same sebe.
Misli i osjećaji koji su se rojili glavom, zbunjenost,
samo je još više hranila paniku i nesigurnost.
Je li moguće da sada kada imam za platiti kavu,
kada ne moram žicati nikoga,
ja se bojim sama sjesti u kafić?
Bojim se čuti svoje misli, strahove, bojim se izvanjske tišine
koja će dati prednost unutarnjoj buci.
Problem mojih strahova i nesigurnosti nije u novcu, u praznom novčaniku,
kako sam do sada mislila, već je problem u meni,
samo u meni, u punoj glavi nepodržavajućih misli koje kroje teške emocije.
Ta scena i spoznaja su me prenerazile jer tako mlada i neiskusna
došla sam do puta na kojem opet nisam znala gdje sam.
Srećom duša me navodila dalje kroz život gdje sam svašta prošla i iskusila,
od gladi, neimaštine, bolesti, tuge...
svih crnih emocija koje su tu da prepoznamo i njihovu svjetlu suprotnost.
Došla sam do svjetla, samo zato jer sam bila uvjerena
da je zakopano duboko u meni.
Uvjerenja su sve, ali dok ih ne osvijestimo,
u zabludi smo kako nas život ne voli.
Zapravo, to uvjerenje potvrđujemo jer ne volimo sami sebe
pa se samo vraća energija koju dajemo.
Ovoj priči nisam dala poseban naslov,
već drugi dio jer sam uvjerena da slijedi i treći.

Zagazili smo u jesen i kišne lokve
te je logično da je ova nedjelja posvećena Lokvama,
jednom od goranskih mjesta.
Stigli smo za pola sata vožnje uživajući
u pogledu i šarenilu jeseni kroz
bogato okićene krošnje goranskih stabala.

Ne znam sjećate li se posta napisanog
prije dvije godine o mojoj prijateljici koja je napustila
muža i dvojicu odraslih sinova te odselila u Švedsku,
započela iz početka?
Naravno da se ne sjećate,
ali emocija koja ste sada osjetili vas može malo prisjetiti.
Neki su je osuđivali kao lošu majku, neki joj se divili kao hrabru ženu...
Uglavnom, ja sam joj se divila jer znam koliko je teško
kao majci i ženi izboriti se za sebe.
Pogotovo kad se pogubiš u svim tim uvjerenjima i ulogama
koje nam nameću kao ženi, toliko da
stalno naglašavamo kako smo super majke i super žene,
kako se žrtvujemo za obitelj.
Nije li to grozno?
Da je ljubav žrtva?

No do ove spoznaje i prihvaćanja istine da smo u životu pogubili sebe
udovoljavajući drugima, dolazi se iskrenim traženjem odgovora
unutar sebe.
Neki ne dođu nikada.
Cijeli život žive pod normalno da je normalno udovoljavati drugima,
a sam ne biti sretan i ispunjen.
To nije ljubav-razočarat ću vas.
Djelovanje u ljubavi stvara osjećaj ugode, puni nas i sve oko nas.
Nema tu osjećaja niti mjesta dugovanju,
očekivanju, ljubav je sama po sebi dovoljna.
To je energija koja nas hrani zadovljstvom, mirom, slobodom, ugodom.
Sama je sebi dovoljna ako je čista.
I tu prestaju sva preispitivanja, osjećaji dugovanja, time i razočaranja.
Dug je put do nje, bolan, trnovit, ali moguć.
Očekivanja....koja imamo od drugih
znak su da ne dajemo i ne osjećamo bezuvjetno.
I to je tema puno dublja, ali korisna.
Počet ću od sebe i toga koliko sam smeća
osvijestila i uvjerenja u kojima sam naučila očekivati.
Od jednostavnih stvari na djeci,
iste one koje su meni nesvjesno radili: „Ako ti, onda ću ja....“
I to postane normalno u životu da sve očekujemo prvo da naprave,
daju, osjete drugi u odnosu na nas, tada ćemo im uzvratiti.
To vam je i kao komentiranje na blogu- Ako ti komentiraš meni, ja ću tebi.
Čisti ego!
To znači da prepuštamo drugima da odlučuju za nas, naše izbore.
Kako se oni osjećaju prema nama,
tako ćemo se mi prema njima. Gdje je tu sloboda? Gdje istina?
Često nesvjesni da smo povrijeđeni određujemo takva pravila
i ,kao, ograđujemo se od emocija od kojih se ne možemo ograditi,
možemo ih samo potisnuti,
a pojave se već kod prve glavobolje, da ne govorim od težim bolestima.
Sve su to potisnute emocije koje si nismo dali proživjeti
pa su se materijalizirale u našoj velikoj materiji-tijelu.
Po svom tijelu ćete znati kako se nosite sa emocijama.

Nekako spontano, a uz pomoć puno svjesnog analiziranja svoje psihe
došla sam do sebe, svoje istine.
Drago mi je neizmjerno jer sam veliki emotivac od uvijek,
a s vremenom sam se počela gušiti u svojoj istini od boli i razočaranja.
Pa ako ne pokažem emocije i svoju mekoću, nitko me neće više povrijediti.
I to je nesvjesna glupost jer svoju prirodu i istinskog sebe gušiš i sputavaš.
Ja sam emotivac.
Ne bojim se više svoje mekane strane jer mi je upravo ona dala snagu.
Prihvativši sebe sve više prihvaćam druge.
Ali i motiviram da žive svoju istinu, da se ne boje sreće,
svih paleta emocija, doživljaja i ljudi koji dolaze i odlaze.
Tu su da bi plakali i smijali se, osjetili život i zahvalnost
što smo baš ovakvi sada i ovdje,
usporedili s prošlošću iz koje smo naučili,
kreirajući u sadašnjosti još ljepšu budućnost.
Zagrlit ću vas i prihvatiti, ali prvo moram prihvatiti sebe,
svoje emocije i ljubav.
Nisam odgovorna za osjećaje koji drugi osjećaju,
ono čega se boje-sebe u svojoj mekoći čovjeka.
svoje duše i tijela.
Već danas možete poraditi na tome i dati priliku i svome tijelu da ozdravi.
Grlim vas.

P.S. Moja prijateljica je došla na odmor nakon dvije godine.
Sreća i zahvalnost koju osjećamo zbog zajedničkog uspjeha i osmijeh koji krasi naše lice i dušu,
zagrljaj mira i iskrenog prijateljstva, nije mjerljiv ničime.
Još jedna izliječena duša, još jedno zdravo tijelo.
I staro uvjerenje koje smo osvijestile, prihvatile i otpustile....
Kad u životu dođe period mira, ravnoteže, sreće i ispunjenosti-
svega ono što si svjesno kreirao iznutra te se manifestiralo na van,
pojavi se taj naučeni osjećaj straha da sreća kratko traje i da je nismo zaslužili.
Ovaj put smo to svjesno osvijestile.
Ništa nije trajno, ali dajmo si priliku uživati dok traje.