|
Spuštajući se s našeg brda u grad, u tih desetak minuta jedna drugu nadopunjavamo, vraćamo se pričom u događaje i emocije koje smo živjele zadnje dane
u koje se nismo stigle vidjeti i družiti.
Vrlo osobne, a opet općenite stvari o kojima ne pričaš svakome.
Ako nam nije vrijeme od kavi, druženja, jadikovki, filozofiranja, nećemo se čuti, vidjeti, slati sms-ove, izaći van u paru s muževima. Poštujemo se i sebe.
U restoranu nas čeka stol za dvanaest divnih žena.
Tri prazne stolice podsjećaju na tri izgovora.
Nekad sam se bavila time, ljutila se, osuđivala, živcirala.
Nekad, prije desetak godina, koliko organiziram te izlaske povodom Dana žena.
Znalo nas se nabrati do dvadeset, moje stalne, dugogodišnje frendice i uvijek neka nova.
Restoran sa živom muzikom, nakon toga kakav noćni klub, alkohol, opuštanje, smijeh, ples...sve to dok muževi doma čuvaju djecu.
Tih prvih godina je obavezno bila i jedna trudna među nama.
U petak su mi javili da je muzika otkazala, a obećala sam curama i veselila se.
Mozgala sam što napraviti i odlučila da ću im prešutjeti jer će tako proći najbezbolnije.
Ne želim si stvarati stres i tražiti novi restoran s muzikom gdje su već popunjene rezervacije, vijest će im sigurno pokvariti doživljaj,
a ionako u blizini imamo super kafić u kojem d.j. pušta glazbu pa će to biti alternativa nakon večere.
Nismo se dugo vidjele u ovom sastavu, neke su se tek upoznale,
ali predivne žene i predivna energija toliko je životna i ljudska da nam ne treba više ništa.
Same smo sebi dovoljne i uz odličnu klopu, priče i anegdote iz prošlosti, mladosti, gorkih i slatkih iskustava tek se jedna sjetila pitati na kraju večeri: „Što mi nismo trebale imati muziku?“
Žene raznih profesija, plave, crne, kratkokose, dugokose, udane, neudane...ništa nama nije bitno i nikakve predrasude ne vidimo i ne osjetimo do vezivanja divnih, emotivnih duša.
U jednom trenutku, susedica koja sjedi do mene mi priznaje da mi mora biti iskrena i da se premišljala hoće li izaći,
nije joj baš feeling i uvijek nekako strahuje da će biti među nepoznatima, a već je par godina s nama i skoro sve ih poznaje.
„Znaš, te žene vidim doslovno jednom godišnje, ali imam osjećaj kao da ih poznajem. Osjećam se najnormalnije lijepo.“
Wooow, kako se divno izrazila! Napisala sam da su emotivne , ali je upravo to iskazivanje emocija bitno.
Znam puno ljudi koji su iznutra topli i dragi, ali boje se to pokazati pa se predstavljaju drugačije.
Obično se boje jer su nekada bili povrijeđeni pa se zavaravaju ako emocije ne pokazuju da ih se ne može povrijediti.
Bila sam takva.
Svi volimo biti voljeni i prihvaćeni, ali zaboravljamo da to kreće od nas.
Zato je bitno iskazati, pokazati, reći da i onaj koji osjeti, osjeti to i od tebe. Onaj koji daje da to primi. Ako daješ, dobivat ćeš.
Ta fraza „najnormalnije lijepo“, ta jednostavna, ali toliko složena rečenica u kojoj iščitavam tisuću i jednu emociju,
a koju ne može i ne želi osjetiti svatko jer se začahurio, obranio od ljepote najnormalnijeg,a
najnormalnije su upravo te pozitivne ljudske emocije koje ljudi izbjegavaju. Ne i moje prijateljice.
Ne mogu poreći da sam nekada bila divlja, zarobljena u egu, sklona osuđivati, sklona predrasudama, sklona granicama u glavi, zidovima,
ali su te žene oko mene prepoznale trenutke moje ljudskosti i vezale se za tu ljepotu koja sam rjeđe pokazivala, ali je u trenutku bila jača od negative.
Za to povremeno spuštanje zidova pokazivala bih puno, tu sam ih osvojila, baš tu kad se topio led oko srca.
To je svrha prijateljstva, to je ta najnormalnija ljepota da dajemo vjeru jedni drugima, nadu, ljubav.
Ono čega se svi bojimo, a čega svi trebamo u neograničenim količinama.
Ono čime trgujemo, očekujemo,mijenjamo, kompenziramo, a trebamo se samo prepustiti. Toj najnormalnijoj ljepoti.
Bez očekivanja jer jedino je tada iskrena i jedino tada biva vraćena u istini natrag.
|
