|
Sreli smo neki dan tipa koji je radio u našem malom mjestu na jednoj od benzinskih pumpi.
Širok osmijeh, još šire odriješene ruke za zagrljaj i poljupci u obraz su me podsjetili kako ga više ne viđam.
„Pa gdje si, frajeru?“ oduševljeno uzvraćam na sve te izljeve istinske sreće kad je ugledao muža i mene.
„Još si s njim? Kad ćeš ga više pustit, po cijele dane samo radi, daj da nas dvoje skupa uživamo“,
nastavlja svoju komediju i humor na koji se ne možeš naljutiti jer „frajer“ je zbilja frajer.
Nemam pojma, ima negdje iznad pedeset godina, ali taj šarm, optimizam i pozitiva kojom zrači mi zaista nedostaju.
Iznenadili smo se kad je rekao da nije tu ,već dvije godine jer ne možeš vjerovati kako vrijeme leti i kako u tom periodu nisam pomislila na njega.
Točenje benzina je obaveza koju uvijek radim u trku, uvijek je neka žurba, uvijek se toči kad smo na rezervi jer imamo običaj tankati po sto kuna,
budući da se vozimo većinom lokalno.
Ne robujemo navikama, ali da, tu benzinsku sam voljela baš zbog zdravog smijeha koji sam dijelila s njim.
Podsjetio me danas na scenu dok su sinovi bili još manji pa sam došla nešto nadrkana, a on umjesto moje vesele face koju je očekivao,ugledao mrguda
pa ugurao glavu u autu i ljuto zavikao zašto ljute mamu.
Malo su se ,kao, prestrašili, ali ih je brzo potkupio čokoladicom i naravno, mene oraspoložio.
„Vidiš stara moja, ljudi su ful u klincu, nitko se više ne smije.“Pajdo moj“, obraća se mužu ,
“Kako smo se ona i ja znali smijati, ljudi su nas gledali kao da smo neki luđaci. Ma boli nas ona stvar, nama je super!“
U tom karakternom frajeru zaista postoji šarm s kojim se rodiš, hodajuća si inspiracija i radiš sve da život ne shvaćaš kao brigu.
Usput nam ispriča par detalja iz svoje mladosti i ništa mi to nije čudno, mogu zamisliti da je to sve on, ta hrabrost da se uhvatiš u ring sa životom i smiješ mu se pa čak i dok zubi krvare.
Zapravo, slična sam i sama pa me zato još više oduševljava.
Što ću, volim se, konačno sam to naučila, prihvatila sve svoje, dobro i loše, ali prednost dajem dobrome pa tako i kod drugih.
Ne možeš biti toliko loš, koliko možeš imati dobrih osobina, Nikako!
Pijemo kavicu u lokalnom kafiću. Spontano, jutros muž i ja, učim ga da se opušta što više, puno je radio u ovih četrdeset godina.
Sve ono što nekome ostave roditelji i djedovi, on je sam napravio.
Možemo živjeti lagodnije nego na početku braka kada smo doslovno posuđivali po sto kuna , ali kada živiš na rubu, trudiš se od njega odmaknuti što dalje.
Čak i pretjeraš pa od silnih trauma i frustracija odeš u drugu krajnost, od straha da ćeš se vratiti na staro.
Iako si naučio umnožiti tih sto kuna svojim radom i sposobnostima, stara uvjerenja da nemaš ti ne daju da živiš život kakav zaslužuješ.
Slučajnosti koje to nisu su htjele da sam jutros mogla priuštiti platiti ljudima piće, iako kave, super se osjećam kad dijelim svoju sreću.
Počela sam igrati loto. Uvijek sam tvrdila da nemam sreće pa sam skužila da je ni nemam jer tako mislim i tada počela misliti suprotno. Za čudo, sreće sada imam!
Dobila sam četvorku na lotu, već drugi put. Netko će reći, „Što ti je tridesetak kuna?“, ja ću reći:“Dobitak na lotu, hvala mi što vjerujem.“
Ovaj put četvorka na lotu i iznos na eurojackpotu. Nisam razočarana što nije premija, dapače, ovdje tek počinjem izazivati svoj zakon privlačnosti.
Cifra od stotinjak kuna je super stvar za početak i znam da je to tek početak.
Ne vjerujem da će me loto obogatiti, vjerujem da sam već bogata. Svaki dobitak je manifestacija mog davanja.
Sve kreće od nas, to znam i živim i to je jedno od većih bogatstava koje posjedujem.
U ovom postu želim pozdraviti svoju omiljenu konobaricu.
Brankice, znam da me čitaš i šaljem ti poljubac, ali i zahvalu za sve ove godine što se družimo.
Za svo veselje i smijeh koji oko nas dreči, za profesionalnost kojom obavljaš svoj posao, ali da ti kažem da ti ovo jutros nije trebalo. 
Naime, Brankica je, umjesto na moju kavu, nacrtala srce na kavu mog muža. Što je još gore, nije namjerno.
Ups, nije slučajno, htjela sam reći! Dakle, MOJA omiljena Brankica nacrtala srce na kavu MOG muža.
Ali to me dodatno usrećilo da se zahvalim na tom svom zgodnom crnom bingu koji je također bogatstvo.
Ispalo je poslije podne da je jedan sin ručao kod sestre, drugi kod prijatelja, a nas dvoje profeštali uz ručak na terasi uz more i čašu crnog i bijelog.
Tamo nam radi omiljeni konobar kojeg od milja zovemo:“Jabuka“
Plivao je po krcatoj terasi pa se nismo stigli zafrkavati kao inače, čak nam je zaboravio poduplati dec crnoga za mog crnoga
pa smo mu zvali kolegu koji je istrčao iz pune sale i kad je donio vino promrsio u bradu:“Evo, bem ti jabuku da ti bem! “,
aludirajući kako uvijek pitamo za njega kad ga nema u smjeni, a on nas sada ne šljivi.
Stol do nas su se ,kao gušteri, utaborila tri mlađahna penzionera., spojili dva stola, okrenuli stolice prema suncu i na glas predu.
Vrhunac sreće je bio kad su dobili naručene pive i gemište, a na kajkavskom prokomentirali kako se vidi čak do Opatije i koja je privilegija sjediti na osunčanoj terasi u veljači.
Poslije vrhunca slijedi rasplet, u ovom slučaju raspad sistema kad su nakon nekog vremena došle njihove supruge :
“Pa kaj bumo vani sjedili?“ prokomentira jedna od njih, a ja si pomislim da neće valjda imati srcu narušiti tu idilu.
Izgovori oko tankih hlača, soknica i jaknica su upalili, frajeri digli stražnjice i za curama unutra.
Muž je za zadnjim koji je na povodcu vodio psa zavikao da mu je ostala piva na stolu, a on prokomentirao :
„Pa kaj mi nije ni to mogla odnesti unutra!?“ s time da mi i vjetar nemamo ništa s tim ,a dotična se već smjestila u zagrijanu salu.
„Evo, to ti je uvjetovana ljubav“ prokomentiram i ja mužu pa nastavim da je šteta bilo narušavati dečkima sreću.
One su mogle jesti unutra, oni ostati vani, ionako ne jedu iz istih tanjura."
Svi mi radimo stalno ustupke jedni drugima, jači tlači.
To je u svim odnosima, to uvjetovanje, kompromisi, jedan mora patiti da bi drugi bio sretan. Brak je to? Ljubav?
Prije dva dana sam i sama uvjetovala dijete koje odbija staviti aparatić za zube.
Na gornjoj čeljusti ga nosi već pol godina, sad je na red došla donja.
Kategorički odbija, a nema razlog koji ga tražim da mi navede da prenesem ortodontu jer on ne želi.
Očito mu se ne da prolaziti samo stavljanje pri kojem ima otvorena usta sat vremena i bol nakon toga, poteškoće pri jedenju.
Znam da će tinejđer jednog dana žaliti zbog toga pa nakon svih mudrih izreka koje i dalje ne pale,
obećavam novce na što me opet nadmudri i upotrijebi moju životnu šablonu:
“Ali mama, ti znaš da nije sve u novcu:“ „Znam sine, ali novac je nekad dobra motivacija.“
Pitate se, jel stavio aparatić? Sve je zaboravio danas kad mi se pohvalio da je počastio prijatelje, a ja mu zadovoljno naglasila da opere zubiće da ne ostaje među žicama.
Sigurna sam da će jednog dana razumijeti moj čin, ucjenu ili izveden naum pod svaku cijenu.
Do tada i dalje osviještavam uvjetovanje koje mi je sve manje zanimljivo.
Sloboda je divan osjećaj, samo smo ju sveli na nevidljive lance i rešetke, nismo svjesni da je gubimo svakim uvjetovanjem drugoga jer time zadužujemo sebe vratiti.
Cijena? Čisto razočaranje kad nam se očekivanje ne vrati.
Bezuvjetna ljubav, svi neuvjetovani odnosi to ne poznaju, samo što toga nismo svjesni.
|
