|
Jučerašnji suncem okupan dan pokucao je na vrata proljeću, skidanju debelih jakni, šetnji uz more, izvlačenju dupeta iz zagrijanog doma.
Ova zima je posebna po tome što sam pila kavu na terasama uz more, šetala šumom, prirodom, po buri i jugu, puhanju i padanja.
Zima nije bila zima, tih par dana oko nule nisam šetala, ali ostale dane uvijek i rado tako da se meni u proljeće ništa bitnije ne mijenja.
U proljeće su nam godišnjice prvog izlaska i braka, razlika je u dva dana i jednu godinu.
Ne moram posebno naglašavati jer to već svi znaju da je muž bio moj najposebniji dečko.
Emotivac koji se nije bojao pokazati emocije, a meni je baš to trebalo jer sam imala problema sa istima.
Sa pokazivanjem , ne sa emocijama, iako, što će ti osjećaji ako ih ne znaš izraziti?
Kako nam život donosi baš ono što nam treba, ružno da jačamo, lijepo da potvrđujemo, tako muž i ja međusobno učimo, jačamo i rastemo.
Nije to nikakva ideala, ali što je idealno uopće, hrpa novaca ili hrpa ljubavi?
Svi težimo nečem drugom, ali po putu zaboravljamo zahvaljivati na svakodnevnom.
To ga sada učim i rezultati su fantastični, red otpora,plača, bijesa, zahvale, ljubavi, zagrljaja, poljubaca... živi cirkus!
Što je još zanimljivije, sinovi žongliraju s nama u tom cirkusu, sve kuže mlade, ali mudre glavice.
Sretna sam jer ćemo našim primjerom izgraditi sliku njihovih obitelji i neće biti loša.
Dapače, živjet će život prepun emocija- tuga,ljutnja, zamjeranje, povici...sve proživljene suprotnosti da bi se spoznala druga strana i našla sredina, ravnoteža.
Put je često trnovit, ali idemo po njemu i učimo, padamo, dižemo se, skačemo od veselja, klečimo od jada, jednom riječju-život!
Dan između godišnjica sam odlučila pratiti ga u trčanju po Trsatskim stubama. Ima li što ljepše kad ti je partner motivacija?
Znala sam da će to biti nemoguća misija jer imam prekomjerno i još preko više kila pa sam mu odmah napomenula da trči svojim tempom i da se ne obazire na mene pa se vidimo na cilju.
Malo je reći da sam zamalo krepala! Vrlo brzo, uz sve moguće mantre i afirmacije, svjesno sam odlučila prekinuti izazov jer malo srce ne bi podnijelo ovako veliki fizički napor.
Nastavila sam hodati po stepenicama u brdo, a prizor od šest mladih Franjevaca koji mi idu u susret, razgali dušu jer uvijek i svugdje nam se prikazuju znakovi na putu ako ih želimo vidjeti.
U četrdeset minuta hoda, osvijestila sam i spoznala stvari koje sigurno ne bih da sam ostala kući.
Pred sam cilj, veliki jumbo plakat i dio koji mi zapinje za oči „New balance“ mi ponovno zagrije dušu, a sad već zagrijano tijelo, sjeda u automobil na kućno tuširanje, meditaciju i spavanje.
Sutra je novi dan u kojem odlučim nastaviti sa zagrijavanjem mišića pa sređujem okućnicu.
Izgleda kao spor i besmislen posao, ali kada očistim i pometem lišće i otpad koje se nakupio, iznova potvrdim da ne postoji besmislen posao ako si se svojevoljno odlučio prihvatiti ga.
Red je na mali, zapušteni vrt u kojem zabodeni kolci podsjećaju na prošlogodišnje crvene paradajze pa mi daju volju i motivaciju da i ove godine zasadim par sadnica.
Vrt je hobi i obaveza za koju , ako želiš vidjeti lijep rezultat, moraš odvojiti svakodnevno vrijeme, a ja sam često prekomotna.
Ne dolazi u obzir jutarnje buđenje prije sunca, kao ni trčanje sa plaže svaku večer radi zalijevanja, tako vrt traje i daje plodove onoliko koliko mu se posvetim.
Da ne spominjem čupanje korova!
Vrt i naš kućni cirkus imaju usporedbe jer sam ja ta koja određuje kvalitetu, upravo svojom njegom i odgovornošću.
Ako se redovito ne čupa korov, on raste sve više i guši zdrave plodove.
Naložili smo roštilj, par ljudi se javilo poslovno, ugovorio se nešto, a u međuvremenu su banuli prijateljica i prijatelj.
Neovisni jedan o drugome, ali u intervalima, on kuka na svoju ženu, ona na svoga muža.
Njoj sam uspjela nešto osvijestiti, počela se buditi, veseli se promjenama, iako strahuje od svoje istine.
Žali se kako muž često ostane u kafiću nakon posla i dođe pijan kući. Trijezan je super, pijan grozan.
Ljudi moji, nitko ne odlazi u imaginaran svijet bez veze, očito mu se ne dopada ovaj stvaran.
Život nam servira izazove za koje mislimo da nismo spremni. Nemamo hrabrosti suočiti se s njima jer nas je netko kroz život uvjerio da nismo dovoljno sposobni.
Grcamo u strahovima sve više, ali nismo svjesni da su to naši strahovi pa često prebacujemo lopticu na bliske ljude, na muža, ženu...
Kako god i koliko god svjesni ili nesvjesni bili, svako moje budno upućeno pitanje uspavanome, probudi bar želju za promjenom, potakne zijevanje do pola otvorenih ustiju.
To je početak, ali vrijedan!
Za kraj ću spomenuti prijateljicu o kojoj sam pisala prije par mjeseci. Ona koja je otišla od muža i punoljetne djece.
Ona koju ju je tukao, varao, kockao, uvalio u dugove.
Ucjenjivao ju je razvodom, ali je strpljivo i hrabro čupala korov, sadila nove sadnice, zalijevala razumijevanje, zahvalnost i ljubav u sebi,
prihvatila i odbacila zamjeranje te konačno svojom njegom i trudom dočekala njegov sporazumni potpis za razvod.
Od jučer je slobodna žena i to smo podijelile razgovorom Švedska- Hrvatska spremne na još jedno proljeće, još jedno buđenje.
Prije dvije godine sam joj rekla :“Budi ono što ti jesi,“ a ona meni:“Nemoj nikad postati ono što sam ja“, iako smo danas obje slobodne.
Oslobođene granica u svojoj glavi.
|
