Jučerašnji suncem okupan dan pokucao je na vrata proljeću, skidanju debelih jakni, šetnji uz more, izvlačenju dupeta iz zagrijanog doma.
Ova zima je posebna po tome što sam pila kavu na terasama uz more, šetala šumom, prirodom, po buri i jugu, puhanju i padanja.
Zima nije bila zima, tih par dana oko nule nisam šetala, ali ostale dane uvijek i rado tako da se meni u proljeće ništa bitnije ne mijenja.
U proljeće su nam godišnjice prvog izlaska i braka, razlika je u dva dana i jednu godinu.
Ne moram posebno naglašavati jer to već svi znaju da je muž bio moj najposebniji dečko.
Emotivac koji se nije bojao pokazati emocije, a meni je baš to trebalo jer sam imala problema sa istima.
Sa pokazivanjem , ne sa emocijama, iako, što će ti osjećaji ako ih ne znaš izraziti?
Kako nam život donosi baš ono što nam treba, ružno da jačamo, lijepo da potvrđujemo, tako muž i ja međusobno učimo, jačamo i rastemo.
Nije to nikakva ideala, ali što je idealno uopće, hrpa novaca ili hrpa ljubavi?
Svi težimo nečem drugom, ali po putu zaboravljamo zahvaljivati na svakodnevnom.
To ga sada učim i rezultati su fantastični, red otpora,plača, bijesa, zahvale, ljubavi, zagrljaja, poljubaca... živi cirkus!
Što je još zanimljivije, sinovi žongliraju s nama u tom cirkusu, sve kuže mlade, ali mudre glavice.
Sretna sam jer ćemo našim primjerom izgraditi sliku njihovih obitelji i neće biti loša.
Dapače, živjet će život prepun emocija- tuga,ljutnja, zamjeranje, povici...sve proživljene suprotnosti da bi se spoznala druga strana i našla sredina, ravnoteža.
Put je često trnovit, ali idemo po njemu i učimo, padamo, dižemo se, skačemo od veselja, klečimo od jada, jednom riječju-život!
Dan između godišnjica sam odlučila pratiti ga u trčanju po Trsatskim stubama. Ima li što ljepše kad ti je partner motivacija?
Znala sam da će to biti nemoguća misija jer imam prekomjerno i još preko više kila pa sam mu odmah napomenula da trči svojim tempom i da se ne obazire na mene pa se vidimo na cilju.
Malo je reći da sam zamalo krepala! Vrlo brzo, uz sve moguće mantre i afirmacije, svjesno sam odlučila prekinuti izazov jer malo srce ne bi podnijelo ovako veliki fizički napor.
Nastavila sam hodati po stepenicama u brdo, a prizor od šest mladih Franjevaca koji mi idu u susret, razgali dušu jer uvijek i svugdje nam se prikazuju znakovi na putu ako ih želimo vidjeti.
U četrdeset minuta hoda, osvijestila sam i spoznala stvari koje sigurno ne bih da sam ostala kući.
Pred sam cilj, veliki jumbo plakat i dio koji mi zapinje za oči „New balance“ mi ponovno zagrije dušu, a sad već zagrijano tijelo, sjeda u automobil na kućno tuširanje, meditaciju i spavanje.