utorak, 26.04.2016.

Diploma za smijeh



Od malena mi je na licu sjajio osmijeh, to je bilo moje prirodno stanje.
Kasnije sam kroz život svjesno koristila taj osmijeh da prikrijem neugodnost, sram i manjak samopouzdanja
pa je i to postalo prirodno neprirodno stanje da na svaku situaciju gdje se ne znam izvući, odgovorim osmijehom.
Što sam bivala starija godilo je veselje oko mene pa je ponekad i taj usiljeni osmijeh postajao toliko zarazan da bi prešao na druge,
dotakao ih i u meni pobudio onaj iskreni, ljudski jer ljudi zapravo rijetko prepoznaju kad je osmijeh iskren.
U jednoj fazi svog života sam se zapanjila činjenicom da ljudi vole biti u mom društvu jer je uvijek veselo.
Zaslužan je sarkastičan humor, ali nažalost, na moj račun.
Odlučila sam zatvoriti taj račun jer mi više nije godio pošto sam osvijestila da sam zapravo sprdala sama sebe,
a ekipa se dobro zabavljala i potvrdila izreku da „U svakoj šali ima pola istine“,
a to ne bi bilo moguće da nisam počela biti svjesnija sebe i svega što jesam.
Do tada je taj humor bio jedini mogući i jedini poznat, sve do jednog dana kada sam se doslovno raspala pred hrpom ljudi
i osjetila kao nezaštićeno dijete kojeg su natjerali u kut i ismijavali.
Malo se više popilo, imali smo fešticu sa tada aktualnim društvom i počela je zezancija.
Naravno, na moje fore su se ubacivali i drugi, ali tada sam prvi put u svom životu osjetila kako mi to nije smiješno.
Tada sam se prvi put svidjela sama sebi, počela se voljeti, cijeniti, osjetila slabost i nemoć jer sve ono prije je bilo lažno.
Taj humor na moj račun je bio odličan povod za smijeh drugima jer većini je lakše pričati o tuđim manama, nego o svojima.
Došla sam kući usred noći, legla u krevet i rasplakala se kao malo povrijeđeno dijete svjesna da sam ljuta i tužna na sebe,
ne na ekipu jer ja sam ih ja naučila da je normalno smijati se meni.

Tu večer sam puno naučila, puno toga odradila i očistila u sebi.
Možemo se osjećati dobro, bez da ikoga ismijavamo i ističemo njegove mane ili super kvalitete koje služe da veličamo ili vrijeđamo druge ili sebe.
Nema sumnje, taj i takav smijeh je bio s razlogom u tom periodu života, iako je smijeh prvi lijek koji me čupao iz svih teških situacija.
Zanimljivo je da , unatoč tome, što se više ne smijem sama sebi, imam sposobnost sama sebe nasmijati.
To je ta dječja, razigrana duša koja se voli igrati i gledati svijet u svim šarenim bojama i oblicima, prepoznati i ugledati svjetlo koje drugi ne vide.
Toliko smijeha i veselja da često zasuze oči, često je osmijeh na mojih usnama, a nisam ga svjesna dok me netko ne upita:“ Što je smiješno?“

Eto tako, nije slučajno da mi je na tom putu naišla joga smijeha- tehnika disanja i smijeha kojim se opuštamo, čistimo,
dižemo raspoloženje, vibraciju , liječimo bolesti, smanjujemo opasnost od srčanog udara, jačamo pluća i cijeli imunološki sustav.
Što je još bitnije, širimo ljubav i mir jer ako se smijemo i pozitivni smo, prenosimo to na druge ljude i nemamo prostora za negativu.
Jogu smijeha osnovao je indijski doktor Madan Kataria koji je za jedan članak „Smijeh- najbolji lijek“ proučavao praktičan dio kroz četvero ljudi koje je okupio u parku.
U svom susjedstvu u javnom parku su pričali viceve i smijali se, ali je problem nastao nakon dva tjedna kada je ponestalo „zdravih“ viceva i inspiracije koji su postajali sve vulgarniji i negativniji.
Dr. Kataria je preispitao svoje istraživačke materijale i došao do odgovora kako naše tijelo ne razlikuje lažan smijeh od iskrenoga
pa je razvio tehnike i metode kojima će glumiti i smijati se bez razloga,
a rezultat je bio fantastičan jer su sudionici od lažnog smijeha izazvali iskren.
Bit je upravo u razigranosti i neograničenom dječjem duhu kojeg svi posjedujemo,
ali smo se nesvjesno ograničili kroz život uslijed raznih proživljenih trauma, svjesnih ili nesvjesnih.

Kao sljedbenici joge, gdin. Kataria i njegova supruga, suosnivačica joge smijeha,
primijetili su sličnost između smijeha i vježbi disanja te su ukomponirali to dvoje da bi produbili učinak jednog i drugog.
Vaša „O-da životu!“ se od danas smije sa licenciranom međunarodnom diplomom instruktorice joge smijeha i
jako sam sretna, ispunjena i nadahnuta što ću grupama ljudi svih dobnih skupina,
neovisno o spolu, religiji, boji kože, spolnoj orijentaciji, društvenom staležu...
prenositi ovaj zarazan lijek metodama koje sam naučila, ali i svojim spontanim smijehom.
Za ovu terapiju koja je zapravo dječja igra jer je najbitnije da je voditelj razigrano dijete koje prenosi energiju na grupu,
smijemo se bez razloga jer tijelo ne razlikuje iskreni od lažnog smijeha, a ima isti ljekoviti učinak.
Redoviti polaznici joge smijeha u svojim pozitivnim iskustvima i promjenama na duhu i tijelu,
kao jednu od blagodati ove metode za zdraviji i sretniji život ističu kako na probleme na koje su prije gledali sa brigom i negativnim emocijama,
sada iz problema i briga izlaze puno lakše i brže, upravo zbog smijeha koji ih ne naučio da na život gledaju iz veselijeg kuta.



(foto: internet)

Oznake: joga smijeha


10:41 | Komentari (21) | Print | ^ |

utorak, 19.04.2016.

...iiiiiiiiiiii.....polijećemo!!!!


Sqash u dvorani odlučili smo zamijeniti rekreacijom na otvorenom.
Ako vam kažem da sam dugo zamišljala ovo što sam upravo izrealizirala, činit će se banalno, ali za nekoga je upravo to banalno dragocjeno.
Kako senior trenira i biciklizam, nosač za bicikle na autu bio ne neizbježan,
a ja sam se veselila jer mi je to bila dodatna motivacija da konačno kupim biciklu,
namontiram je na nosač i odvezem se gdje hoću jer mi bicikliranje po cesti nije privlačno.
Malo me sram priznati da nisam biciklirala od puberteta i da mi je sve od penjanja na biciklu, pedaliranja, okretanja, kočenja
...toliko stresno da je naš spretan biciklista stajao uz mene u dvorištu i bodrio me.
Kako je to smiješno i čudno istovremeno jer mi se vratio flash back kako sam ja njega tako bodrila u četvrtoj godini života
kada se odmah vidjelo da je jako spretan, sportski tip.
Uz njega, imam i puno drugih motivatora oko sebe, svoje vršnjake pa i starije koji redovito bicikliraju,
čak u šumskim zahtjevnim terenima, raznim utrkama i izazovima.
Sve su to redom zdravi ljudi, nasmijani i puni vedrine jer rade na sebi i za sebe, slobodno vrijeme ulažu u svoje zdravlje, ostalo su izgovori.
Postavljanje bicikle na nosač ne može biti jednostavnije i sigurnije.
Razmišljali smo o nosaču prije kupnje i odmah anulirali krovni jer je ovaj stražnji puno lakši i spretniji.
E ,sad o privilegiji!






Pogađate, vozim biciklu po avionskoj pisti koja je preko tjedna prazna, vikendima rezervirana za padobranski klub.
I ovdje smo više vremena provodili s dečkima kad su bili manji gdje su također uživali u biciklama i dječjim rekvizitima,
nogometu, badmintonu pa i mi odrasli s njima jer je pista okružena travom.
U blizini je restoran i ništa ne nedostaje uz zdravo druženje u pokretu i svježem zraku.
Kako nemam još dovoljno hrabrosti, ali slušam svoje želje, vožnja bicikle po pisti dugačkoj 1600 m je izazov i neopisiva sreća.
Znate onaj dječji osjećaj slobode i nesputanosti?
Onaj osjećaj koji mi odrasli volimo gušiti jer smo mi ipak, odrasli?
E pa taj osjećaj , hvala meni, doživljavam često i svakodnevno u raznim situacijama, mjestima, prigodama.
Toliko da mi često poteku suze radosnice.
Onaj osjećaj sreće i zahvalnosti jer si tu i sada i daješ si priliku ovo osjetiti.
Osjećaj bez brige i problema, materijalnih stvari, očekivanja i razočaranja.
Onaj osjećaj kad imaš sve to, ali prihvaćaš i ne boriš se protiv toga jer znaš da je prolazno, kao sve i da je život lijepo i ružno,
a ti uspjevaš od ružnoga napraviti lijepo.
E, taj osjećaj!
Vozim pistom poput aviona koji uzlijeće i kako još nisam uložila u biciklističke hlače,
moji prirodni jastučići nisu dovoljni da izbjegnem bol na stražnjici.
Ne dam da me to omete u guštanju i promatranju zelenog prostranstva koje je godinama zapušteno,
a koje su godinama obrađivali ovdašnji stanovnici.
Grobničko polje, čuli ste iz povijesti, a danas samo možete vidjeti travu koja podsjeća da je priroda ipak jača i upornija od čovjeka.







Sa moje desne strane –Automotodrom sa deset bokseva.
Taj isti koji je imao veliku ulogu u prihodu bivše države i u kojoj su se održavale svjetske utrke motora.
Muž koji je ovdje odrastao sa nostalgijom se prisjeća svog djetinstva, virkanja preko ograde i žicanja naljepnjica i autograma svjetskih trkača.
Ovdje su se vozile utrke Formule 1.
U proljeće i ljeto čuje se brujanje motora i zvuk jakih oktana koji pali ljubitelje brzine, ali ni mi ostali ne ostajemo ravnodušni na to paranje tišine.
Danas je hangar zatvoren. Gradski padobranski klub ima treninge vikendima.
Čini mi se da se baš u petom mjesecu održava svjetski padobranski kup ovdje i bude jako zanimljivo, šareno u zraku, ali i na doskočnoj točci i oko nje.











Možda zanimljivost koje sam se sjetila je ta da kad smo se muž i ja upoznali, njemu je bila želja da mi za rođendan pokloni padobranski let malom Cessnom i par puta smo dolazili, namjeravali, ali uvijek je nešto bilo protiv nas. Par godina kasnije smo to ostvarili s našim malim sinčićima i baš je moralo biti tako jer let iznad Kvarnera je jedno od mojih ljepših iskustava pošto sam se na pola ufurala da se bojim visine, a ovako sam ispala hrabra mama u zagrljaju svojih dečkića od kojih jedan nije otvarao oči od straha, a meni i drugome je bilo smiješno što je tata sjedio naprijed do pilota i što je motor toliko brujao da nismo čuli ni svoje misli pa smo uživali u panoramskom letu svoga kraja i jedinstvenom iskustvu.
Dakle, od guštanja i obaveza ovaj post sam pisala u par navrata i dana, ali i to mora biti tako da se baš danas pohvalim da su prestali bolovi u stražnjici i rukama, da sam pojačala tempo i da pistu odvozim šest puta što mi je trenutno zadovoljstvo, ali i izazov. Do kada će trajati, ne znam, samo znam da uživam dok traje i to je jedna od formula sreće- da si damo priliku osjetiti sreću u trenutku, a ne kvariti mislima o onome što je bilo ili će biti.




10:10 | Komentari (21) | Print | ^ |

četvrtak, 14.04.2016.

Nakupilo se...




Dok ne otisnem emocije prstima po tastaturi, nakupljam ih i hranim se,
svakodnevno gladna i nezasitna za još.
Nakupilo se zelenih travki, šarenih leptirića,
cvrkuta ptica, lepeta krila.
Nakupilo se sunca i sunca, topline i svjetlosti,
osmijeha, veselja.
Nakupilo se pozitive koja mi bezbrižno hrli u susret,
zaustavlja se, grli, ostavlja otisak
poljupca na obrazu, tapšanje dlanova po leđima.
Velike nakupine božanstvene čovječje ljepote koja se nalazi među putnicima
toliko su tople da izgaravam.
Toliko se nakupilo da ne osjećam onu staru,
dobro poznatu hladnoću nepovjerenja i brige. Otpustih...
Zagrijalo, osvijetlilo, utihnulo ...nakupilo se...konačno svega što želim.
Velike ,svijetle, vesele nakupine izgurale su male,
beznačajne, bezvučne, miomirisne atomiće koje su ostali tek u tragovima.
Da su nešto vrijedili, ostali bi...


10:23 | Komentari (14) | Print | ^ |

četvrtak, 07.04.2016.

Emancipacija


Nađem se ponekad u problemima kada mi sinovi postave mudro pitanje koje zahtjeva isti takav odgovor,
a koliko god širila umne granice, nekad naletim na bombu.
Tako mi je junior najavio subotnju utakmicu protiv cura te na glas komentirao kako to nije fer jer su one starije od njih dvije godine, veće, jače, a uz to se „ful krše.“
Izbjegavam nogometne utakmice jer mi ta atmosfera ne odgovara, vika napaljenih očeva i cijele obitelji, psovke...
nije to toliko ni grozno koliko nesvjesna deračina na svoje dijete s tribina koje daje sve od sebe na terenu.
To za mene nikako nije podrška djetetu jer ako se tako javno izderavaš i kritiziraš svoje dijete, što tek radiš unutar svojih zidova?
Valjda ih ponese borbenost, adrenalin, želja za pobjedom...
nemam pojma, ali mi se to ne sviđa pa su nogometne utakmice rezervirane za muža,
a moja podrška je za šporetom i pripremanjem ručka koji ih čeka nakon utakmice.

Jedva sam suspregla smijeh kad je nakon prve utakmice protiv tih istih cura, sin došao kući pun dojmova sa još neviđenim izrazom lica do sada,
objavio kako su izgubili i kako je bilo čudno.
„Znaš mama, one se krše oko lopte više od nas, ful su agresivne i treba ih dobro čuvati.
U jednom trenutku, dok sam čuvao loptu, moja ruka se našla na njenoj sisi.“
Kad ti to ispriča jedanaestogodišnji zaigrani dječak koji je prvi put imao bliski kontakt sa ženskim tijelom,
ne znaš da li bi plakao ili se smijao.
Nije ni on znao što bi ,a sad je red na meni da nešto pametno pitam, iako meni, osim gromoglasnog smijeha i manje pametnog pitanja: “Jesi joj se izvinuo?“ , nije ništa drugo palo na pamet.
„Ma ja! Nije ona to ni skužila!“, nastavlja komediju s tom čudnom facicom, a meni je malo reći da je trenutak savršen, uz ovakve dječje dogodovštine.

Sve se nekako posložilo u subotu, organizirala sam ručak da me služe u restoranu, stariji sin na utrci u Istri s klubom pa muž i ja idemo skupa kao podrška na tribine junioru.
Objasnila sam sinu (iako nekako nesigurno) da su cure starije od njih jer su nježniji spol pa ne bi bilo pošteno da su vršnjaci
jer se smatra da smo mi žene fizički slabije te bi ova razlika od dvije godine u njihovu korist bila kao neka ravnopravnost
na što mi je on odgovorio da on misli da su muškarci i žene ravnopravni.




Sjedeći na tribinama, doista sam se uvjerila da su cure veće za dvije glave od njih i zbilja agresivne.
Ne mogu i ne želim reći ,kao muškarci, jer su naši sinovi pokraj njih izgledali kao da ih namjerno štede, a one to dobrano iskorištavaju.
Moram reći, da sam u jednom trenutku, osjetila ponos što sam žena i na glas komentirala jednoj majci do mene
da mi je žao što nogomet za žene nije bio popularan kad sam ja bila dijete.
Malo starija od mene, komentira da je u njeno vrijeme to bila sramota.
„Ej, Davide! Davideeee!“,viče na sina da brže trči i obrati se meni: “A da mu nisam sto puta rekla!“ na što ne mogu da se ne nasmijem njenom bijesu za kojeg nema razloga, a ona to tako ne vidi.
Uglavnom, spora , ali jako žestoka igra gdje se vidi da se cure dišpetljivo bore za svoje dokazivanje u tom tzv. muškom sportu i sve mi je to zanimljivo,
muško-ženski svijet, sve te gluposti koje bi činile svijet ljepšim kad bi se mi ljudi malo opustili.
Od malena stvaramo djeci te neke podjele, forsiranja, glupiranja pa je tako u jednom momentu cura rekla mom sinu koji je trčao lijevo -desno izbjegavajući kontakt s njom:
„Nisam ti ja glupa, neću trčati za tobom.“
Duboko ukorijenjene predrasude koje ove cure imaju i žele mijenjati nogometom je odličan način,
ali pretjerano forsiranje je dovelo do pregrube igre gdje je naš najbolji igrač namjerno ili slučajno povrijeđen dočekao kraj igre na klupici.
Još je bolje jer sudac nije svirao faul.

Dugo je prošlo nakon moje zadnje odgledane utakmice, ali sretno primijetih da sam u međuvremenu još poradila na sebi pa me čak ovaj događaj zabavljao,
a živčani povici sa tribina tjerali na smijeh i zahvalu jer djeca su nam još i dobra kako se mi roditelji nekad ponašamo.
Nakon pobjede 1:0, u našu korist, iskoristila i ja svoje pravo za emancipacijom pa sjela u restoran,
pojela od glavnog jela do deserta gdje me posluživao muškarac koji je odnio tanjure sa stola,
a to skoro nikada ne vidim kući jer sam si sama kriva ili zaslužna.
Srećom da njegujem i svoju mušku stranu radi ravnoteže te naručim i čašu vina i svjesno uživam u blagodatima života neopterećena svojim pravima j
jer tko mi je kriv što si ovakve trenutke češće ne priuštim?
Kriva je žena u meni koja ostaje kući kuhati, umjesto da posluša muškarca, ode subotom gledati nogomet i rastereti se od kuhanja. wink






20:53 | Komentari (17) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.