|
Samohrana majka sina jedinca koja je u ranoj mladosti potjerala oca svog djeteta.
Od sina jedinca, koji ga nikada nije imao priliku upoznati, Nažalost, njena mama, neuka težakinja, u odhranjivanju tri kćerke i brigom
o vrijednom mužu, nije imala vremena za pokazivanjem emocija.
Tako ni Ljuta to nije naučila pa ih ni ona nije znala pokazati tokom života.
Susjedima, prijateljima, dvjema sestrama...Ni sinu jedincu.
Koji je, odrastajući bez oca, rastao kao siromašno i povučeno „kopile“ kojeg je definiralo djetinjstvo.
Ljuta je radila, podizala sina, hranila i oblačila , a u svojim ograničenim, naslijeđenim okvirima, nije živjela u skladu s vremenom koje ide naprijed.
Tako je štedjela novce, izigravajući jadnu i siromašnu žrtvu sistema koji se nije pobrinuo za nju i dijete kada je otjerala nevjenčanog supruga,
ljuta na sebe što je zatrudnjela u slučajnoj avanturi u istom poduzeću gdje je radio njen kolega, otac njenog djeteta.
Njeni roditelji, otac i majka, nisu imali razumijevanja za trudnu kćerku.
Koja je rodila u četrdeset i drugoj godini života. U malom mjestu, kao sramota obitelji.
Ali su joj pomagali i živjeli njenu sudbinu s njom.
Ljuta je živjela ljuta na svih.
Sistem, rođeno dijete koje se desilo, sve druge žene i muževe u braku.
Sve sretne ljude koji su izabrali i kreirali svoj život. Njoj se desio.
Bila je ljuta na svih i to otvoreno pokazivala, nesvjesna da je ljuta na samu sebe jer se razočarala. Pa i svoje roditelje.
Od bijesa i ljutnje, frustracije su bile sve jače.
U toj nemoći da se pomiri sa životom koji joj se dogodio, čitav život je bila loša prema svome sinu.
Bez razumijevanja da život i vrijeme odmiču, da je sin već dečko, također s potrebama i pravom na život dostojan čovjeka.
Svim svojim frustracijama i boli, ranila je svog sina jedinca.
Koji je rastao u nehumanim uvjetima u kući gdje zadrta i isfrustrirana ljuta majka nije htjela kupaonu, tekuću vodu, televiziju...
jer tako su živjeli njeni roditelji, iako već pokojni. Jer vrijeme i generacije rastu.
život i prilike se mijenjaju, a Ljuta ostaje uvijek ista.
Čak i kad sin jedinac upozna svoju ljubav i dobije priliku otići u veliki grad i napustiti sve ove rane i svu ovu ljutnju u kojoj raste od kad se rodio.
Neka grižnja savjesti i nemir da napušta svoju mamu koja mu je jedina obitelj učinili su da sin
ostane s mamom u malom, pitomom mjestu, u domu bez ljubavi i toplih emocija.
S osjećajem dugovanja. Svojoj majci za život koji mu je podarila. Život pun rana , boli i ljutnje.
Jedino što ga je održavalo i davalo nadu u lijep život, bila je ljubav u njemu samom.
Na nedjeljnoj misi i vjeri koju je shvatio i razumio za sve one vjernike koji mole, a ne znaju kako.
Za Ljutu, koja moli, a ne zna kome. I ne shvaća bit molitve i nedjeljne mise, osim toga što mora tamo ići jer se to mora.
On je znao. I zbog toga doživio ljepotu koju je zaslužio.
Život mu je dao drugu priliku za ljubav.
Njegova srodna duša ga je pronašla i našla put do srca pred kojom se slomio, otvorio i prvi put u životu osjetio da rane počinju zacjeljivati.
To može samo ljubav.
Pobijediti Ljutu kojoj niti jedna nije bila dovoljno dobra , niti jedna dovoljno vrijedna niti jedna dostojna zamijeniti majku.
Ljubav je nadrasla sve. Okupila novu obitelj, izgradila puno prostora s lijepim kupaonama, tekućom vodom, velikom, modernom plazmom...
Iz ljubavi rastu dva predivna sina. Kao naslijeđe sinu jedincu.
Odgajani iz strahova od onoga što je bilo i što se više nikada neće ponoviti.
Od sirotinjskog kopileta izrastao je divan čovjek, otac i muž.
Koji je sanjao i imao želje. I živio ljubav, unatoč ljutnji i bijesu koji su ga okruživali.
Od isfrustrirane majke, vršnjaka koji se naslađuju i okolinom u kojoj su bili drugačiji.
Ljuta je danas osamdesetogodišnja starica. Koja nikada nije pronašla ljubav. U sinu, nevjesti, unucima....
Jer ju nije pronašla u sebi.
Živjela je kako je izabrala. Danas drugi biraju za nju.
Svaki njen dan. Lijekovi, pelene, hrana, kupaona, tekuća voda...
Sve iz ljubavi sina jedinca. Kojem zacijeljuju rane i koji nije dozvolio da ljutnja bude i njegovo ime.
Njegovo ime je ljubav.
Nazire se putovanje duše.. Oprostiti i otpustiti. Može li to Ljuta?
Možda je već isuviše kasno za riječi koje se ne čuju zbog fizičke nemoći.
Za ovo putovanje je kasno, nema više prilika.
Jedino mala, ali obitelj u ljubavi, može i zna oprostiti i otpustiti.
Unatoč i usprkos.
Svim ružnim i nepotrebnim momentima koje je priredila Ljuta i zbog koje je njihova ljubav bila na kušnji.
Zbog koje je rasla i jačala. Oduprijela se Ljutoj i ljutnji.
...Jučer je sin jedinac ispratio svoju jedinu mamu.
Do zadnjeg ovozemaljskog udaha, Ljuta je živjela dostojanstveno.
Onako, kako si ona sama nikada nije htjela ili znala priuštiti.
U toplini svojih zidova, ali i brige sina jedinca koji je svoju mamu volio i pokazivao do kuda je ona dopustila.
Od hladnog zida negativnih emocija koji se rijetko spuštao.
Iza kojeg je raslo i živjelo toplo , dječje srce željno majčine ljubavi. Koja od svog zida nije vidjela nikoga, osim sebe.
A toplo srce puno ljubavi nesebično daruje cijeloga sebe svojoj djeci i ženi.
Svjesno ne dopušta životu i negativnim okolnostima koje su obilježile njegovo nesretno djetinjstvo da to bude život druge djece.
Njegove djece. On živi ljubav. I ljubav živi za njega.
Koju moraš dati da bi primio natrag.
Moraš je živjeti.
Ljubav.
|
