|
Srce mi je puno! Jedan sms, jedan poziv i dan započinje još veselijim jutrom.
Ne znam smijem li javno priznati da sam baš ovo ovako zamišljala, ali meni koja vjerujem u
kreiranje života iz pozitivnih misli, to nije ništa čudno.
Nikako! Jer sam u ovoj sadašnjosti svjesna da sam i negativu iz prošlosti, također kreirala u mislima.
Jer sam bila uvjerena kako baš ja nisam rođena pod sretnom zvijezdom pa većinu toga što bih započinjala,
moj strah i misli, koje su produkt ničega, osim ega, nasuprot sanjarskoj duši, bi sve zakomplicirao.
Tako da skoro sve veće stvari u životu sam morala odrađivati sa puno, puno truda i okolnih ulica jer bih svugdje nailazila na prepreke
koje sam sama stvarala u glavi ne vjerujući sebi i svojoj duši koja zna najbolje za mene.
Eto, tako je baš moralo i tako baš danas mora biti da svojim znanjem učim djecu ono što ja nisam znala.
Vremena su drugačija, znamo reći mi roditelji, ali zapravo, drugačiji smo mi, ljudi.
Polazim od sebe i priznajem da mogu djeci priuštiti više, nego sam ja imala.
Nekako volim biti blizu ravnoteže, ali nikako ne želim da imaju život kakav smo imali muž i ja.
I ako mi njima možemo priuštiti više materijalnog, nego smo mi imali, nikako to materijalno ne stavljamo ispred duhovnog.
Iako, što god želiš danas za djecu, a i za nas velike, ne možeš ništa bez novaca.
Tako da, u ovom umjetnom životu gdje su veliki ljudi, nekad isfrustrirana djeca, poremetili prioritete, roditelji vole svoj status i stanje prikazivati puno boljim, nego što to on uistinu je.
Sretna sam zbog svakoga tko si to može priuštiti, a ne zakida nikoga zbog toga.
Isto tako svjesna da su osnovni životni uvjeti preskupi za naše plaće i prihode.
Pa isto tako gledam i nas, četveročlanu obitelj s dva školarca, obrtom i puno ulaganja,
puno čekanja da konačno uživamo u svom radu.
Nekako nas ne pale ta mondena skijališta i ljetovališta.
Mi skijanje od sedam dana, rasporedimo na male gušte tokom čitave godine.
Među tim guštima su i sportovi, treninzi i natjecanja naša dva sina.
Nismo ni pomišljali na to dok smo bili djeca, ali smo svatko na svojoj strani, trenirali nešto u sklopu škole.
Ono što je bilo besplatno jer smo znali da za drugo love nema.
Danas uživamo kroz svoju djecu i podržavamo ih emotivno i financijski u njihovim ostvarenjima kroz sport.
Starijeg sam ispratila u Zagreb, danas je na Hanžeku među svjetskim atletičarima.
Skače u vis i nadamo se lijepom rezultatu, ali već je svojim rezultatom dospio do te manifestacije.
U nedjelju ima važnu biciklističku utrku, također u drugom gradu.
Ponosni smo na naš mali mjesni klub kojeg je osnovao entuzijastičan trener gdje smo počeli trenirati s par dečkića.
Što je postalo ozbiljnije, trebalo je više ulagati pa ih je puno odustalo, nažalost.
Nismo se dali, ostali smo uz trenera koji je trenirao i bodrio svim srcem našeg sina pa je počeo osvajati super rezultate i svih nas još više motivirati da ne odustajemo od gašenja kluba.
Pa su se dečki opet vratili, povukli svoje prijatelje i sad je to pravi klub s velikim uspjesima.
Potrošio se jednokratno isplaćeni iznos od općine te je trošak puta i utrke na roditeljima.
Prilično velika svota gdje me malo uhvatila panika da će se morati odustati jer si to, nažalost, neće moći svi priuštiti.
I gle čuda, u jutarnjem sms- u, trener javlja da se našao donator koji to financira.
Znate što to znači? Netko tko želi ostati anoniman, a ulaže u našu djecu novcem iz čistog srca, bez koristi.
Pa kako ne biti zahvalan i sretan!?
Također, u drugom klubu mlađeg sina, u seoskoj atmosferi gdje tate ispoljavaju svoje neodigrane ambicije na nogometnim utakmicama
i gdje mi se doslovno bljuje od ispada primitivizma, ali podržavamo sina koji je izabrao nogomet.
Ove godine odlaze u stariju grupu i mijenjaju trenera, a klub kojemu su bitniji rezultati od sreće djece,
ne može ni biti drugačiji jer tate tako dišu.
Pa je tako ispao propust gdje nismo bili obaviješteni o početku treninga usred ljeta pa je našem sinu malo palo samopozdanje.
Novi trener i jači tempo te će malo pauzirati dok se ne odvaži krenuti u nove pustolovine.
Iako su naša djeca prava seoska i igraju se vani, za razliku od ostale djece koja žive po zgradama i nemaju dvorište,
odrade oni trening i bez sporta, ali lijepo je biti sportaš i imati društvo, putovati, učiti se disciplini, sportskom načinu života.
Podržavamo ih i bodrimo da nastave tim putem i ostanu što duže u tom okruženju
da bi što manje imali priliku biti u okruženju ulice koje ih čeka kad krenu van našeg mjesta. U veliki grad, rekli bi.
Zapravo kad krenu među djecu nesvjesnih roditelja iskrivljenih vrijednosti i zabave koja nema veze sa zdravljem i sportom.
Dapače, potpuno suprotno.
Tako da nas je jutros iznenadio i poziv bivšeg nogometnog trenera koji je oformio ekipicu par dečki,
među kojima je i naš sin i trenirat će ih zasebno.
Jedva čekam da sin dođe iz škole i javim mu tu lijepu vijest!
I jedva čekam da vidim i zagrlim simpatičnog trenera koji je odolio interesu kluba i poslušao srce.
Jer na rukovodećim mjestima gdje sjede ljudi, naši susjedi, koji financiraju i dirigiraju tempo „prestižnog“ kluba s visokim mjestom na ljestvici,
jako je bitno grize li tata ili sin jer to utječe na rezultat.
Talent prije svega pa napredak kroz treninge i rezultati ne mogu izostati, ali sam protiv atmosfere gdje sva djeca ne dobivaju priliku igrati na utakmicama
gdje je bitan i najbitniji rezultat.
Pa čak i pod cijenu da dijete cijelu utakmicu sjedi na klupi.
Eto, dva srca jutros i dvije lijepe vijesti. Ispred profita i rezultata.
Kao dobar znak i vjera u ljude od koje ne odustajem, zbog sebe i svoje djece.
Zbog njihove čiste dječje duše koju čuvamo od svih poroka odraslih koji djeluju zbog ljudskog interesa.
Ne čuvamo, već jačamo!
Jer radeći ono što voliš, unatoč svim vanjskim, negatavnim utjecajima i pobjedama nad istim, pobjednik si, bez obzira na osvojenu medalju.
Sretno mojim sinovima u ovoj školskoj i sportskoj godini!
|
