|
„Ja sam ona koja nikad ne smiješ postati“, kaže mi dok se odvajamo iz prijateljskog zagrljaja, stiska jačeg od svake izgovorene riječi, svake podrške i ohrabrenja u ovih godinu dana.
Baš kao i prije točno godinu dana kada smo ušle jedna drugoj u život ispiriravši me za priču, tako i sada, pred njen odlazak, ona je i ostat će vječita inspiracija.
Jedna je u nizu žena čiji nam se životi križaju i gdje učimo jedna od druge, rastemo i oplemenjujemo se.
Moja A, žena, kao i svaka druga, koja radi najbolje što zna da bi držala na okupu i štitila svoje gnijezdo, mladunce i mužjaka.
Pune dvadeset i tri godine štitila je gnijezdo od svih vanjskih utjecaja, negativnih sila i ljudi da bi konačno shvatila da gnijezdo više nema smisla jer je u njemu,
uz fizičku prisutnost mužjaka i mladunčadi, ona duhovno sama.
Ne vjerujem već dugo u slučajnosti i ljude koji mi dolaze u život, u duhovno bogatstvo koje raste i grana se, prenaša i širi epidemiju kojoj ne tražimo lijek.
Ona je lijek sebi sama.
Muškarci, ali i žene, izgubljene duše koje su se po putu svog života izgubile, zarobile sebe u sreći drugih , u uvjerenju uvjetovane ljubavi koja nije sretna.
Ljubav ne postavlja uvjete, ona je slobodna i nesputana.
Tako smo u godini dana divnog prijateljstva tražile uzroke, osvještavale greške i na tim greškama učile.
Greška ne postoji, ljudi i situacije u životu su nam znakovi za učenje.
Sve vanjske manifestacije su odraz nas prema samome sebi.
Tako je moja A, koja nije moja, ali ju volim tako zvati jer je moja inspiracija i ponos, konačno odlučila da neće biti ničija, bit će samo svoja.
Jer samo svoja i je.
Kao mužjak, kao mladunčad. Za kojeg se udala iz ljubavi i nadograđivala je.
Koje je rodila i poticala ih, da bi shvatila da gradi sama i da poticanje ne znači i uzvraćeno poštovanje.
Nakon dva bezuspješna napuštanja gnijezda i leta u kratkoj slobodi, uvijek se vraćala natrag i bivala zarobljena u svojim vlastitim obrascima i navikama.
U uvjerenju da mora oprostiti muževu nevjeru, kockanje, fizičko nasilje, psihičko maltretiranje,
rad za obiteljsku firmu koja je paravan za muževe mutne poslove i naposljetku sinove koji su razumjeli njenu teoriju,
ali nisu pokazivali razumijevanje u praksi.
Odrasla djeca kojoj je lakše praviti se slijep pored zdravih očiju, nego preuzeti odgovornost za postupke koji sve više nalikuju očevima.
Uvijek nalazeći izgovor za tuđu, ali ne i svoju sreću pogubila se i ostala u vakumu želja i agonije kojoj se ne nazire kraj.
U fizičkom radu za muževe kockarske dugove, u psihičkom trošenju za sebične ljude, stradalo je zdravlje.
Prikovalo je za krevet i dalo joj još jednu kušnju strpljenja. Ponudilo test svega naučenog u ovih naših godinu dana osvješćivanja.
Malo je reći da me oduševila! Da je danima, ležeći nepokretno u krevetu trpjela muževe uvrede i frustracije, vladala svojim egom i mirom, ne dozvoljavajući da je uznemiri.
Sve da dana kada više nije znao kako umanjiti njenu veličinu ljudskosti i ljubavi te je na najgori i naprimitivniji način, po tko zna koji put, nasrnuo na nju fizički.
Srećom, sinovi su spriječili rođenog oca da udari njihovu mamu koja leži u svojim bolovima pored dvije štake na koje se oslanja kada ide u kupaonu jer se jedino tada diže.
Moram priznati, koliko sam podržavala njenu želju za slobodom, uvijek mi je zrno nade govorilo da će biti dobro to njihovo gnijezdo i da će sve nadići.
Tek u ovoj situaciji ona, a ni ja, mu više nisam dala šansu za popravak jer to je čovjek koji se ne da popraviti.
Zapravo, mi ne možemo promijeniti nikoga, možemo probati utjecati ako promijenimo sebe.
Tako da našu ružnu istinu i život u glasnom destruktivnom egu prihvatimo i sučimo se s problemima koje nosimo u sebi.
Mijenjamo se, živimo u miru i ljubavi sami sa sobom pa svima oko sebe.
Inače će se destrukcija odražavati na ljudima koji nemaju veze s našim traumama, ali su odraz unutarnjeg stanja prema samome sebi.
Ist dan moja A je pokupila štake i otišla kod prijateljice. Zatvorila vrata svog gnijezda i otvorila vrata svoje slobode.
Sve je probala. Sve! Promijenila se, riješila svoje traume, uravnotežila, ali društvo u gnijezdu nije spremno na te promjene.
Morat će biti sada kada ostanu sami jer njihova ptica je odletjela.
Do sada je birala njihovu slobodu za svoje ropstvo. I nije našla podršku svaki put kad bi im dizala krila.
Letila je skupa s njima, letjela je za njih, pjevala, zviždala i otkrivala nova prostranstva očekujući podršku za beskrajnu zajedničku slobodu.
Ograničavali su sebe ,a time i nju, sve do danas.
Jučer smo se oprostile, putuje dalje. Leti sama, ali uz veliku podršku nas žena koje smo je okruživale cijelu godinu.
Ponosna sam na nju. Suzu nisam pustila, ali sam je grlila onako kako smo se grlile cijelu godinu.
Zagrljajem koji znači sve . I uvijek je značio. Ljubav i podršku.
Koju možeš dijeliti ako je imaš u sebi.
Postoje ljudi koji za to nisu spremni, Sposobni su, ali ne šire horizonte.
I ne vrijedi stajati i lepetati krilima ako ih oni ne žele širiti. Oni su nam putokaz u kojem smjeru ići.
U smjeru slobode i novih horizonta.
U tom smjeru nikada nećeš letjeti sam.
Ptico moja, osvajaj sve horizonte i prostranstva.
Veseli se pticama koje lete s tobom, svaka nosi svoju poruku.
Baš kao i ti koja si ju donijela meni.Ne postoji kraj, ovo je tek početak.
Ponosna sam i ostavljam te u povjerenju. Ne plačem, sretna sam jer si izabrala slobodu.. 
|
