Marketing
Družba u službi
Da se vratim u prošlost i poslove koje sam radila, čudila bih se kako je sve tako značajno.
Moj poziv su ljudi, međusoban rast i učenje.
To moje neizbježno ubacivanje emocija, čak i kada je posao u pitanju.
Kao mlađoj, ponekad bi me to izigralo, razočaralo , ali sam uvijek krivila druge.
Šarmantnu šeficu-prijateljicu, vlasnicu malog obrta koju bi masirala, u pauzama između moje i njene smjene,
a u slobodno vrijeme davala besplatne instrukcije njenom sinu.
Rast njenog obrta i promet ,u kojemu je bio presudan taj moj osjećaj za ljude nije se odrazio čak ni na redovitu plaću,
već dapače, na dvije godine neplaćenog staža, od tri.
Svašta sam još morala proći na ovom svom putu rasta, ali nikada nisam krivila sebe za loša iskustva.
Zato su mi se i događala! Nisam preuzela odgovornost da sam iskorištena jer da sam to sama dopustila.
Jednostavno, na neko da, ja nisam znala reći- ne.
Uvijek vrijedna, komunikativna, a ponekad razočarana i iznevjerena jer su se te moje osobine iskoristile protiv mene.
Srećom, pamtim više lijepih iskustava.
Bivšeg šefa kojemu sam dala otkaz jer sam kod njega dala svoj maksimum i išla dalje.
On me se nakon par godina sjetio i preporučio drugom šefu, doslovno me nazvavši na kućni telefon i uputivši u dobrostojeću firmu kako bih napredovala.
Dakle, bivši šef je bio moja garancija. Manje je bitno da je još dvoje kandidata imalo svoju garanciju pa posao nisam dobila.
Zadnji šef za kojeg nisam znala da će mi biti sadašnji susjed i predivan, prijateljski odnos gdje je moj muž danas još prisniji s njim od mene.
Ne volim autoritete. Ljude koji svoje frustracije ispoljavaju na drugima i takav šef mi se pojavio, samo u jednom poslu.
Nisam mu dozvolila da od mene svjesno radi budalu i više mu nije padalo na pamet da liječi svoje komplekse na meni jer sam ih i sama imala dovoljno pa mi njegovi nisu trebali.
Također nisam od onih sretnika ili nesretnika koji svoj staž kuju u velikim državnim firmama.
Zato je iskustvo veliko jer sam si dala priliku raditi i rasti, neovisno o radnom stažu, kao izgovoru.
I svejedno sam nakupila godine staža da bih po njima mogla, već sad u penziju. A sve kod privatnika.
Posao po posao, iskustvo, razočaranja, nadahnuća, puno ljudi sa ove ili one strane, ali danas znam, sve točno zacrtano za mene.
Došlo je vrijeme da je i moja zadnja.
Normalno, emocije kao i uvijek, a onda shvatiš da ima ljudi koji to iskorištavaju.
Koji prelaze nevidljivu granicu jer im to dozvoliš.
Pa ta moja zadnja bi bivala stjerana u kut i povlačila se u rikverc jer bi ju njegova predzadnja tjerala unatrag.
Svašta sam prošla, razočaranja i plača, histerije, svađa, prijetnji, a samo zato jer sam bila čovjek. Prije svega.
Ali i taj čovjek živi od novaca. I koliko god smanjiš cijenu svoje usluge da bi nekoga razumio, ako taj neki ne shvaća odnos privatno- poslovno, nikada nećeš biti korektan za njega.
Inspiracija za ovu priču mi je jutrošnji mail. Upit djevojke s kojoj imam sklopljen ugovor o međusobnom poslovanju.
Gdje sam joj već dva puta progledala kroz prste, upravo stavljajući ljudskost ispred profita.
Nakon dvije godine našeg poslovanja, ona je danas odlučila preći granicu.
U kratkom, ali sažetom mailu sam joj jednostavno naglasila i podsjetila na zadnja dva njena propusta zbog kojih sam imala razloga raskinuti ugovor i poslovni odnos koji imamo.
Kod mene je presudilo srce, ljudskost i razumijevanje. Koje je sada njoj na kušnji.
Konačno sam u fazi života gdje dajem bez očekivanja. I sve je tako jednostavno, znam obaveze, ali i prava.
Ne trpim ništa da bih radila ustupke koji mene bole. Dapače!
U materijalnom svijetu je uspjeh vidjeti čovjeka. Doživjeti ga, osjetiti, razumijeti. Ne na svoju štetu, ali u njegovu korist.
Jer, zapravo, ta njegova korist je i tvoja jer si dokazao da si, prije svega, čovjek.
Ta ljudskost se uvijek vrati jer je to tvoja energija. A kad se ne vrati, znači da je čovjek u njemu zatvorio svoja vrata za tvoju energiju koja bi trebala prodrijeti do njega.
I tad je vrijeme da se pozdravimo.
Odavno više ne idem u rikverc. Odavno svjesno izlazim iz kuteva kad sama skrenem.
I pozdravim ljude koji ne osjete, kojih se ne dotiče ljudskost.
Čekam njen odgovor na mail....da priča dobije kraj....
...Uspjela je odolijeti svojoj kušnji i ostala u okviru razuma i srca.
Nastavljamo daljnju suradnju na obostrano zadovoljstvo. Ispričava se, svjesna da je pretjerala i zahvaljuje na dosadašnjem „više nego fer odnosu prema njoj.“
Svatko bira svoj put, nismo tu da si smetamo.
Sretnemo se, ali kao učitelji jedan drugome.
(fotografija: facebook)
Post je objavljen 02.09.2015. u 10:25 sati.