|
Ne morate biti iz Rijeke niti pripadnik Armade, imati dijete koje igra nogomet u podmlatku NK Rijeka, ne morate uopće voljeti nogomet, kao što je slučaj sa mnom,
ali ste sigurno čuli za mjesto pod stijenama Kantride.
Upravo tamo, mama i tata jednog veselog i spretnog atletičara voze i odvoze svoje dijete na treninge.
Trim staza oko velikog stadiona i natkrivene tribine, do prije par godina, bili su im jedino mjesto za treninge.
Zimi, ljeti, po kiši, buri, suncu...sve dok nije niknula atletska dvorana u blizini.
Danas atletičari mogu birati gdje će trenirati, iako u novoj dvorani nema trim staze.
Ne znam kako ni zašto, nije na meni da se miješam, ali promišljam zbog čega je izostala ,toliko potrebna, trim staza.
Ispijam svoju kavicu u jutarnjem terminu treninga u maloj lučići i promatram vezane barke, oko mene šeću mace.
Katarinu sam upoznala, ona dođe najbliže.
Čudo prirode kako su se izmiješale boje i sorte obične ulične mačke dok su se međusobno križale,
ali zbog njihove sjajne dlake i kila, nema dileme, hrane se omega 3 masnim kiselinama koje im bace mjesni ribiči.
Tu je i Nina, crna pasica koja laje i reži na sve nepoznato. Ona je zaštitnica maloga porta.
Ne samo što je lijepo sjediti na vanjskoj terasi, promatrati more, barke i životinje, piti kavu ili koje drugo piće po jako povoljnim cijenama,
već je zanimljivo promatrati vesele penzionere.
Igra se šah, karte, popravlja barka, mreža ili jednostavno raspravlja o lijeku i pretragama na koje se zaboravilo.
Slušam: „Ma jučer sam se posvađao sa svojom doktoricom“ na što znatiželjan prijatelj pita zbog čega.
“ A došao sam kod nje i špotala me kako nisam obavio zakazane pretrage štitnjače prije godinu dana.“
„Pa zašto nisi?, nastavlja s pitanjima prijatelj.
„Ma daj, gluposti, nisam znao kako da joj kažem, ali znaš te pretrage, kompletna krvna grupa, neću moći ništa popiti to jutro.“
Par stolova dalje sjede prijateljice mojih godina odprilike. Lijepi lovački pas i njegova nervozna gazdarica. Naravno, došle su na teritorij maca, Nina valjda još spava, nema je.
Iz misli me prenula deračina gazdarice na jednu od maca i tjeranje: „Ajde, iš, šta si tu došla i izazivaš ga. Iš! Bježi! Makni se!“
Šta će maca, produžila dalje, a psu tek sada počela nervoza koju nije izazvala maca, već nervozna gazdarica.
Vrijeme je za šetnju. Pozdrav moru, barkama na suhom, galebovima, golubovima, gnjurcima...
Napravim krug oko pomoćnog nogometnog stadiona, prođem kraj plaže za pse i pitam se što će biti s ovim mojim lijepim mjestom. Što će biti sa stijenama iznad i ispod velikog stadiona. Jesmo li svjesni koliko smo bogati?
Da je od grada bogatog prirodnim ljepotama i uvjetima morao doći netko bogatiji? Jedan pojedinac i kupiti klub? Zamisliti novi stadion i šoping centre, hotelske komplekse.
Što će biti s ovom plažom i velikim neuglednim stijenama koje su baš zbog toga posebne jer su takve kakve su, prirodne? Što će biti s trim stazom koja nije u planu niti na novom stadionu?
Nije ovo prvi plan i prvi kompleks koji će niknuti tik uz more. Što će biti s lučicom?
Šuška se da ona ostaje. Kao takva neće se uklopiti svojom jednostavnošću u ta velika zdanja.
Na trenutak me preuzmu tuga i nemir, ali neću se prepustiti mislima, već sama kreiram svoje osjećaje i uživam u trenutku.
U ovom trenutku, pod svojom lokalnom anestezijom uživam u stijenama ispod i iznad, u plavetnilu gore i dolje.
|
