|
Izabrala sam biti sretna i ne dozvoljavam da me se izbaci iz te "iluzije" koja je mnogima ,ipak, nedostižna.
Samo jer ne žele misliti o sebi, u sebi i izabrati svoje stanje psihe.
Nema veze, ja pišem o sebi. A ako tko usput čitajući, barem promisli o čemu ova baljezga, znat će i prihvatiti da uvijek postoje dvije strane.
Dobro i loše, negativa i pozitiva. Ja biram. Ti biraš. Bez obzira koliko misliš da si nemoćan.
Moć je u tvojoj psihi da nadjačaš probleme koje će ti upropastiti dan.
Budi zahvalan na onome što imaš, ne teži stalno onome što misliš da bi mogao imati.
To neimanje te frustrira, zato si mrzovoljan, negativan, ljubomoran.
Zato jer misliš da je drugima bolje nego tebi, da se nisi rodio pod sretnom zvijezdom,
da si rođen u krivo vrijeme....da.....razloga je puno za biti nesretan i negativan,ali i puno njih za biti sretan i pozitivan.
Možda baš danas, netko i negdje postoji i diše, onaj isti koji je dio tvog života, a ti ga smatraš suviše normalnim da bi bio zahvalan na njemu.
Kao moja divna susjeda. Koja nazove, kao da osjeti da je i meni težak dan.
Od puno ljudi, nepotrebnih stvari, događaja...koje bi najradije potjerao u onu stvar,
ali to je dio tvog trenutnog života i izabrao si to.
Inače bi se maknuo ti ili bi to maknuo od sebe..
Izbor uvijek imaš, samo ako imaš hrabrosti birati. Ili- ili.
Pa i sam život, ova privatna strana, zavisi koliko si odlučio gazdovati, a koliko biti sluga.
Sistema, novca, kvazi prijatelja, prolaznika, raznih faca koji te dodiruju slučajno ili namjerno.
Ljudi koji su tu radi obostrane koristi. Ja jesam duhovan tip, ali živim u materijalnom svijetu.
I zato mi je bitno da sam se podosta produhovila pa mogu vladati svojim emocijama kad je interes u pitanju.
Doći će dan kad ću to svesti na minimum, radim na tome.
Do tada, treba malo trpjeti, prihvatiti sjenke koje guše moje svjetlo, ali točno onoliko koliko im dozvolim. Ni iskricu više.
Da nema te nade i vjere, vizije, život ne bi imao smisla. Bar meni.
Živjeti svakodnevno bez cilja i volje , bez trenutnog zadovoljstva, bez nade da će biti još bolje, lakše, uravnoteženije, isto je kao biti zdrav, a umišljati boleštine.
Malo sam zastala u danu da vidim kako ću riješiti problem koji se stalno ponavlja i svjesna sam gdje je greška,
ali nemam više volje za tu istu stvar koja mi kvari život. Prihvaćam i izvlačim najbolje od svega, tu je, neće biti vječno, riješit će se.
A moja susjeda s druge strane telefona, glasa umornog i zasićenog od sličnih obaveza pita imamo li vremena za kavu. Ma tko bi nju odbio, ona je moje svjetlo!
„Dođi, do mene na terasu, samo slušaj, ostala sam bez kave.“
Stiže, s kavom i čokoladnim napolitankama na plus četrdeset, a već se s vrata smijemo kao dvije ludare.
Dolazi ona kod mene u goste s vrećicom kave za tursku.
Da to nekom pričaš, koja tragedija, a nama je to povod za smijeh.
Prvo protresemo posao, poreznu, poreze pa djecu.
Kaže, što ne dođe tvoj mali do moje male da ju izvuče van.
Pubertetlije smiješne, idu u isti razred, ona šminkerica prava, moj zagriženi sportaš i frajerčina.
Nebo i zemlja, ali kad idu skupa pješke u školu obožavam ih gledati kako šapuću o pubertetskim forama.
Nešto si nisu dobri trenutno, rekao mi neki dan da ju je i na fejsu blokirao.
Kujemo već planove za njihovu sretnu budućnost i naša spojena imanja koje dijeli državna cesta.
Majko moja, da smo si mi prijatelji (ako oženimo djecu) bježali bi od nas jer ne znaš jesu luđi očevi ili matere.
Pa na red dolaze kile i dijeta. Sad je to već reducirana prehrana jer pametnije zvuči, a i ima više za jesti.
Dok pijemo tursku s mlijekom, nismo ni primijetile da smo pojele pola keksi u kutiji od kojih su nam prljavi prsti od otopljene čokolade.
Naravno, smijeh iz svoje sobe čuje pubertetlija pa se pojavi vidjeti što se događa na terasici u hladu na kojoj uvijek ugodno puše na našem brdu.
Spazi kekse pa odnosi kutiju s izgovorom da nama to ne treba, a da netko gleda sa strane, prestrašio bi se da ćemo i njega pojesti.
Uglavnom, koji problemi, rastajemo se sa smijehom i petakom dlana jer sam oduševljena kilama koje je skinula, a ona i mene bodri savjetima od kojih se možda i debljam.
Što sam ono spominjala? Nekakve probleme?
Ma tako malo čovjeku treba da osjeti istinsku sreću i životnu radost.
Tek jedna obična, normalna, a nenormalna susjeda o kojoj volim, obožavam pisati .
Bez srama i zadrške jer ona je moja inspiracija.
Za osmijeh, za pozitivu, za reduciranu prehranu...Za sve!
|
