O-da životu!

Volim svoju skromnu prijateljicu u kojoj prepoznajem sebe,
njenu jeftinu majicu od trideset kuna jer imam sličnu u ormaru.
Volim njenu istinsku intuiciju koja je čuva od ožiljaka u životu.
Istih onih koji su ranili mene jer je nisam slušala.

Intuiciju!

Unutarnji glas koji ti kaže da je netko lažan ili iskren, vrijedan ili nevrijedan.
Koji ti govori da će ti život postati vrijedan kad počneš živjeti u istini sa sobom
izbjegavajući ljude koji žive u laži.
Svi ljudi vrijede, ali nisu svi vrijedni tvog vremena.

Jer niti jedna majica, bez obzira na cifru i marku
nema vrijednost i ne može nadomjestiti
Život u istini.
Koji je tako skup, a jeftin.
Jer si ga ne žele svi priuštiti, a svima je dostupan!

„Prevladavajući strahove, stekla sam divna iskustva“ , jednim uhom čujem ženu iz dokumentarca sa tv-a koji upravo završava dok ja pišem.
Nema slučajnosti, čuda se događaju svaki dan, svjedokom sam toj ljepoti života .
Moja nova uvjerenja, nova ja, nalazi znakove svugdje i u svemu.
Puno lakše mi je živjeti od kad na sve gledam pozitivno. Ništa me ne može razočarati, pokolebati, rastužiti, razljutiti..
Pretjerujem, naravno.
Dogode se stvari koje me uspiju izbaciti iz ravnoteže pa se čudim kako je to moguće.
Danas znam da ako si u ravnoteži sam sa sobom, izvanjski utjecaji ne utječu na tebe.
Kreiraš sam svoj život, okruženje u kojem živiš, pozitivu i ljubav.
Ti širiš energiju u kojoj plivaš uzvodno i inspiriraš na to ljude koji ti vjeruju, kojima si inspiracija, upravo svojim primjerom.
Dogodi se tako nekad da me uspije iživcirati neka jednostavna situacija na cesti, dućanu, poslu s ljudima , na koju planem ili se rastužim.
Ali ne hranim više svoju tugu ili bijes mislima kako sam jadna žrtva i što mi to rade ljudi, kako su zločesti.
Prihvaćam odgovornost jer i jesam sama kriva što sam dopustila da nečija frustracija pređe na mene.
Ljudi su, općenito, negativni, razočarani, ljuti, depresivni.
Zadivljujuće mi je kako uspijem svoju pozitivu i osmijeh prenijeti na druge. Isto tako, njihova negativa
nekada pređe na mene. U trenutcima kad zaronim u svijest nesvijesnih i uđem u ulogu jadne žrtve.
Prije, u tim negativnim stanjima, bih plakala, vikala, bjesnila. I tada bih negativu samo hranila i ona bi rasla.
Danas razmislim i osvijestim što me izbacilo iz takta, skuliram se i nastavim svoj život kojeg kreiram sama svojim raspoloženjem.
Da, istina, ponekad izgleda da je sve sivo, ali ako se prepustim sivilu, postat će crno.
Zato na vrijeme rasvijetlim boju svojom pozitivom i dan je zaista lijep. Život je puno lakši.

Jutros, u 4.45, probudi me nekakvo kucanje. U kupaoni ništa, stisnem špine, da nije kapanje vode, na terasama nikoga, u dnevnom boravku ništa...U kuhinji čujem opet.
Nije mi jasno što je, ne razaznajem zvuk, a i prestao je kad sam ušla u kuhinju. Da nije škrinja? Nije.
Evo ga, kuckanje, baš u mojoj blizini. Čini mi se da je u kutiji od rolete. Gledam kuhinjski prozor, tiha sam, mirna, da iznenadim iznenađenje koje je mene iznenadilo u ovo rano jutro.
Hvata me lagana panika, ali sam struju, vodu, plin, odmah anulirala i kako nema opasnosti po život, panika nestaje.
Svjesna sam sebe, svake svoje emocije, pokreta tijela ili boli koja je manifest emocije koju ne riješiš.
Ne ulaziš ćesto u ružne situacije, ne piješ tablete...Iako, pogriješiš nekad, ulijeniš se.
Lijepo je biti pasivan i nesvjestan pa se dese nepredvidive situacije i negativne emocije.
Riješiš ih sa zakašnjenjem, ali to je čar života i rada na sebi. Cijeli život ima posla i cijeli život je izazov.
Upravo kad padneš na njegovom testu, lupiš glavom pa se naknadno osvijestiš, skužiš zašto je to tako, život ima posebnu draž i sva ova učenja.
Jer da smo savršeni i imamo savršeno idealan život, bilo bi dosadno za poludit.

I opet, kuc-kuc-kuc ,a na prozorskoj dasci, metalna kutija u kojoj držimo punjače i metalni poklopac koji odskače.
Kutija je krasna, dorađena ukrasnom tehnikom moje prijateljice i poklonjena mi za prošli rođendan.
Ima li što ljepše, nego kad ti netko pokloni dio sebe? Kad uloži svoje vrijeme i trud, ljubav i pažnju da bi te razveselio?
Pokazao koliko mu značiš, baš na tvoj rođendan?
Ta kutija nema cijenu, ima toliku emotivnu vrijednost da ne postoji razlog zbog kojeg bi nestala iz mog doma.
Osim što je lijepa, kutija je i funkcionalna u mom domu. I sve stvari i sve osobe u mom životu vrijede.
Tu su zbog sebe, ali u svojoj ljepoti, usrećuju mene i uljepšavaju mi život.
Nakon što sam na prvu pomislila da sam poludjela, opet kucanje i skok poklopca u zrak. Gore-dole.
Iako mi se dešavaju svakakva čuda, ovo je veliko iznenađenje i misterija, ali da spriječim strah od nepoznatog, našla sam logično riješenje.
Sjećam se da je kutija bila sinoć otvorena jer je netko od mojih vadio punjač, a ja sam je pred spavanje zatvorila. Možda je nastao vakum pa sad zrak iskače.
Svejedno, nosim kutiju na stol na terasu i razmišljam...
Cijeli život patim od nekih strahova, rastem s njima, a oni sa mnom još više jer ih hranim.
Nisam toga bila svjesna do ove svoje svijesti.
Znala bih ići po mraku i onda strašiti sama sebe mislima kako je ona mračna sjena baš neki manijak koji me čeka da me zadavi, siluje, ubije...
Strah od mraka, silovanja, smrti, sam objedinila u jednu situaciju i, naravno, paralizirala se. Strah bi rastao , vladao sa mnom i moja nemoć s njim.
Radom na sebi, strahovi su nestali. Što je najbolje, uopće nisam odrađivala te strahove. Oni su produkt drugih emocija.
Stojim ja tako iznad te kutije i razmišljam kako ću probuditi muža da otvori kutiju i riješi me svega.
Pa si mislim, opet se vraćaš u staru sebe, prebacuješ odgovornost na drugoga da bi je ti izbjegla.
Ovo je tvoj život, tvoje učenje. Da vidimo što si naučila u ove dvije godine.

Jedan pogled treba stvoriti,
a ne ga samo tako poslati.

Kad te pogledaju velike plave oči,
sreća ti u srce skoči.

Jer to je pogled prijatelja tvog
što je poslan iz oka njegovog.

Kako taj pogled vratiti,
kad ne znaš kakav je.

Možda ljubavni,a
možda za prijateljstvo.

Prijateljski pogled moraš
s nekim podijeliti

ili mu možeš, jednostavno,
namignuti.

Nakon zalijevanja cvijeća, vrijeme je za vrt.
Pa ću malo počupati korov, pomesti... i nekako mi se čini da sam već dugo sama.
Obožavam svoja tri dečka- muža i dva sina.
Odgajana sam u obitelji gdje se cijenilo zajedništvo pa je logično da sam to naslijedila.
Oduvijek sam htjela ovo, moja duša. Iako, dok su dečki bili mali, bilo mi je teško. U fizičkom smislu, zahtjevno.
Znaju to majke koje nemaju sreću da im pomažu svekrve, mame, bake...
Djecu nisam ni rodila njima pa sam jako sretna i ponosna što smo dogurali do ovdje.
Posao , dvojica tinejđera, muž i ja u poštovanju i ljubavi pa je ovo moje osvješćivanje samo šlag na torti.
Da se riješimo starih obrazaca koja nas muče, da ispravimo gdje smo pogriješili i da ne prenosimo na djecu strahove i zapise koji su nas sputavali.

Nije lako priznati si da si fulao u odgoju. Da nisi znao da možeš biti bolji.Nisi znao da postoji ispravniji način.
Došlo je i to vrijeme. Ispravljanja pogreški.
Kada shvatiš da žuriš u masovnoj histeriji prema stjecanju materijalnog, živciraš se oko prolaznih stvari, trpiš nebitne ljude u životu i ne ulažeš u sebe dovoljno.
Nisi nikad zadovoljan, težiš nepostojećem, čekaš bolju budućnost , propuštaš sadašnjost.
Naučila sam promatrati sitnice. Živjeti ih. Uživati u njima.
Dok čekamo velike stvari, propuštamo sitnice. A sitnice čine život.
Zaboravili smo na ljudskost, suživot. Život s prirodom.
Ne cijenimo svoj život pa ne cijenimo tuđi.
Nekako olako shvaćamo sebe.
Trčimo za drugima, uspoređujemo se. Nikad zadovoljni.
I nikad dovoljno sretni.

U toj jurnjavi za onime za čime trče ostali iz mase, polako se odvajam. Jer se čujem.
Masa ne sluša. Samo juri.
Fascinirana sam svojim spoznajama tim više što sam svjesna sebe, ali i drugih.
Pa si mislim, kako je čovjek nesretan dok juri i propušta sitnice.
Radi prljavog suđa, neopeglane robe, neplaćenog računa, loše ocjene djeteta, glavobolje...
Sve naučeni obrasci. Sve razlozi za krajnju glavobolju.
I u svom učenju sam spoznala da NIŠTA nije NERJEŠIVO , da je SVE RJEŠIVO!
Jer ne želim da mi jedna sitnica upropasti dan. Pružam priliku drugoj da mi je uljepša.

Neki dan mi je sin pao na treningu s bicikle.
Prije bih komila, paničarila, očajavala.
Sada sam izvukla pouku iz toga. A što je još bolje, to sam isto prenijela na dijete.
Umjesto da od mene nasljeđuje strah i paniku, nasljeđuje mudrost.
Nasljeđuje slobodu.
Od silnih ogrebotina i oteklina, najgori je odlomljeni komadić prednje jedinice.
No nisam dozvolila da nas to odvede u negativu.Sve ćemo riješiti, sine.
To je samo komadić zuba. Nije strašno.
Vrati filmić u glavi i sjeti se zašto si pao. Da ne ponavljaš grešku. Naučio si nešto iz ovoga.
Drugo jutro, nas dvoje, na putu do zubara, pričamo u autu. Kaže on meni- „Mama, sad je najbitnije da se ne prestrašim voziti."
Sretna ga hvalim i potvrđujem. Jer i sama znam koliko su mene naslijeđeni strahovi ograničavali u životu.
Danas znam reći roditeljima kad vidim koliko sputavaju djecu da žive djetinjstvo ,da to nisu strahovi njihovog djeteta, već njih, roditelja.
Zubić smo riješili iduće jutro, ništa se ne vidi.
Možemo se smijati životu, pokazivati mu zube. Ne on nama.
Učim to svoju djecu. Jednoga dana, odrasle ljude.

Još je jedna sitnica u tom danu koja nas je razbudila. Netko nam je u dvorištu ostavio malu, sivu macu.
Imamo već jednu, imamo i psa.
Plakala je dok je nismo prigrlili. Neki nesvjesni ljudi odvojili su je od mame.Višak je to koji im smeta u životu.
Naš pas i mačka se savršeno slažu. Imali smo prije drugog psa i drugu mačku. Isto su se slagali. Ja sam za suživot, toleranciju. Tako i živim.
Energija naših ljubimaca je naša energija. Ne forsirati ništa, samo osjećati i biti svjestan.
Malo je frka oko nove mace. Pas nije raspoložen, treba vremena. Dok ih privikavam, maca zadovoljno prede, on bi ju pojeo. Susjeda ju je već napola usvojila.
Jedan mačji život za mene sigurno nije uzaludan. I bit će sretan. Kod mene ili susjede.
Tu smo da učimo.Sebe i druge.
Ne da jurimo za velikom stvari. Kojom? Koja je to velika stvar koju čekamo dok propuštamo sitnice?
Ne znamo ni sami. Bitno da jurimo.
Onog dana kad sam izašla iz jureće horde, prodisala sam. Osjećam život, vidim sitnice.
Baš živim!
Ni siva maca nije slučajna. Došla je tu da naučimo još lekcija.
Nekome višak, drugome taman.

Dok cure posljednji dani vašeg druženja s našom djecom, srce mi lupa od tuge jer se rastajemo,
ali i neopisive sreće jer smo imali privilegiju biti dio vašeg učenja.
Nisu to brojke i slova, crte i pravci, kvadrati i trokuti. Nisu to naštrebana znanja ni nauke, dio sistema i
ograničavanja. Vaše znanje više je od toga.
Ono što ostaje u srcu. U mom srcu koje lupa jer osjeti čovjeka. U srcu naše djece jer osjete prijatelja.
Ne postoji poklon koji se kupuje novcem na rastanku, kao zahvala djece i roditelja.
Ne postoji riječ zahvale na rastanku koji je ujedno i početak.

Četiri godine bila ste našoj djeci druga mama.
Bila ste oličenje mudrosti, svetosti i življenja u skladu s prirodom.
Pričala našoj djeci o stvarima koja se ne uče u školi.
Dopustila da, u sistemu zatvorenih knjiga, imaju otvorene misli i emocije.
Spuštala ste se na njihov nivo, u srce i dječju dušu, bez predrasuda i osuda.
Poštivala njihovu individualnost, cijenila različitost karaktera, upućivala u dobro, tjerala od zla.
Donosila ste osmijeh, veselje, pozitivu.
Naučila da se poštuju i cijene kao jedinke, a dio zajedništva.
Dala ste im osjećaj da se vole kakvi jesu, najljepši vjetar u leđa na njihovom putu odrastanja.
Bila ste njihov drugi roditelj koji potiče, nagrađuje, pohvaljuje.
Dala ste najbolje od sebe i to isto izvlačila od njih.
.
Nema te zahvale kojom bih odala priznanje vašoj ljudskosti.
Da se djeca vole i žive u zajedništvu i van okvira školske učionice.
To je vaša zasluga. Probleme ste riješila unutar četiri zida male učionice na kraju hodnika.
Tog malog, ali slatkog razreda, malih dječjih dušica, našeg 4.c, koji putuje dalje.
Na putovanje zvano odrastanje. Bez svoje učiteljice, svog prijatelja i podrške.
Sve ostalo i svi ostali ne mogu vas dostojno zamijeniti.
Ali znam i sigurna sam da ćemo svakome dati priliku, baš kao i vi.
Baš kao i moj jedanaestogodišnji sin kojeg ste uz moj odgoj nadogradila i obogatila za kvalitete kao što su : tolerantnost, humanost, optimizam i vjera.
Jer jednog dana kad se završi ovo putovanje pod nazivom škola, nikakve ocjene, petice ili jedinice, diplome ni svjedodžbe
neće mom sinu biti olakšica i temelj za nadogradnju, kao kvalitete koje ste mu vi usadila.
Hvala vam neizmjerno.
Na mnogim stvarima koja ste mi osvijestila,a ja ih nisam vidjela. Zbog vas sam svjesno još bolja mama i čovjek.
Jer dajem i pružam priliku svom sinu da bude ono što je, da ga ne prosuđujem, ne sputavam.
Rekla ste- trebao je biti curica koliko je nježan.
A ja, u čudu, slušam i mislim gdje sam pogriješila u odgoju muškarca.
Na to nadodajete kako je lijepo da ga prihvaćam takvog i da sam zaslužna za njegovu nježnu stranu.
Pa naglo osvijestim kako moj sin nema potrebe biti gruba muškarčina jer ga mi na to ni ne potičemo.
On je nježna, emotivna dušica, a na terenu nogometaš u kopačkama.
On je ono što je. I mi ga u tome podržavamo.
A vi ste mi pomogla da ustrajem u svojoj sigurnosti i odluci da je najbolje za djetetovu sreću poštivati ga.
Da živi u istini .
Budite ponosna na svoj radni staž i generacije koje ste odgojila.
Hvala vam!
Sve druge riječi nisu dostojne poštovanja i zahvale.

Jučer sam s guštom odvojila svoje slobodno vrijeme da bih
svojoj mladoj prijateljici dala par korisnih savjeta.
Odrasla sam s njenom tetom, išle smo u malu školu, Osnovnu pa kasnije cijelo mladenaštvo dok nismo formirale obitelji.
Živjele smo u susjedstvu i to je onaj prijatelj koji zna doslovno sve o tebi i ti o njemu.
Koliko se sjećam, kad se vratim u naše djetinjstvo, prepričavala mi je događaje iz života svoje starije sestre.
Ta je već bila udana i imala malu curicu.
Dakle, ta mala curica je danas cura od nekih tridesetak godina koja nosi velike traume iz djetinjstva. Zahvaljujući svojim nesvjesnim roditeljima.
Njena teta (moja vršnjakinja iz djetinjstva) me zamolila ako ako mogu pomoći njenoj nećakinji jer
nitko od obitelji više ne zna kako s njom.
Vide da se udaljava, ali i pada u stanje slično depresiji pa se boje za njeno zdravlje. Prošli su s njom neke psihologe koji joj nisu puno pomogli.
Danas djevojka, ja ću je zvati Mirta, ušla je ponovno u moj život nakon nekih dvadesetak godina.
Matematika mi nije jača strana, a mislim da ti podaci o vremenu nisu toliko bitni za ostalu istinu koju iznosim.

Dakle, moja vršnjakinja i ja smo bile cure, a ta nećakinja je bila još malo dijete koje je nama ponekad smetalo u našim pričicama i druženjima jer je bila premala za nas.
Sad je i ona odrasla, živi s dečkom, radi i odselila se od mame i tate, ali duhovi djetinjstva je i dalje progone.
Odvela na radionicu osviještavanja i uputila u tehniku na kojoj će, uz pomoć, terapeuta,
kopati po slojevima nesvjesne podsvijesti i skidati svoje terete koji joj smetaju da živi oslobođeno od trauma koje su joj drugi napravili, u ovom slučaju, roditelji.
Svi to imamo, taj proces sam prolazila i prolazim još uvijek.
Volim pisati o tome, iznositi iskustva jer sam uvjerena da netko bar razmisli o sebi i pokuša se prepoznati, osvijestiti pa otpustiti poneku traumu.
Te traume, zabetonirane emocije kojih nismo svjesni nam jako ograničavaju život punim plućima, guše životnu radost i rade on nas egoistične, ograničene ljude.
U konfliktu smo sa svojim unutarnjim ja pa svijetom oko sebe.
I mislimo da smo savršeno uvijek u pravu i ispravni, da su ljudi oko nas u klincu i nepravedni.
Često budemo povrijeđeni, razočarani.
Nesvjesni da sami kreiramo sve odnose jer je netko, nekada, usput, u našem životu od nas napravio „oštećenu robu".
Iako su ružne situacije i ljudi koji su nas povrijedili iza nas i čini nam se da smo preboljeli. podsvijest je to
sve lijepo memorirala. Kad se pokušamo sjetiti takve situacije, zažari nas u želucu, osjetimo nervozu i nemoć.
Onda odmahnemo rukom jer smo to kao riješili, ali čim se tijelo buni, psiha se nije pomirila i prihvatila istinu.

Draga Mirta je krenula na terapije i svi smo bili sretni, ali nitko nije bio upoznat sa njenim nepromijenjenim stanjem.
Odmah sam osjetila visoki nivo ega koji joj je do sada služio kao obrana od povrijeđenog srca i duše pa iznutra draga i osjećajna dušica,
izvana djeluje kao lav u divljini. Ne slobodan i nesputan, već izoštrenih kanđi i osjeta za napad na svakoga koji joj se učini kao neprijatelj.
Koji se suprotstavi njenom egu.Koji joj kaže da nije u pravu.
Srećom, radim i na svom egu pa su mi takvi egotripovi veliki izazov da vidim koliko sam napredovala .
Uspješno pobjeđujem svoj ego s ljubavi koju sam otkrila u duši otpuštajući svoje traume pa uspješno pobjeđujem i tuđi.
Kod ega je bitno da ga sasiječeš u korijenu jer protuargumentiranje i teoriziranje samo stvara potrebu za još većim teoriziranjem.
Riječ na riječ i nastaje sraz egova gdje ljudi uništavaju svoje odnose zbog gluposti tko je u većem pravu.
A istina je uvijek duboko u slojevima podsvijesti po kojoj treba kopati nesvjestan čovjek da bi konačno postao svjestan.
Svjestan zašto je baš ovakav i zašto reagira baš tako.
Sretna sam kad mogu pomoći nekome svojim iskustvoma, pokazati da je normalno biti ranjiv i „oštećen“ da nas to formira u ovo izvana
i da takvi kreiramo život. Koji može biti slobodan i sretan upravo kad se oslobodimo rana na duši.

Krenula sam polako i u ljubavi vješto izbjegavajući njen napet ego i negativne misle pa se Mirta opustila i prepustila svojoj istini koju je mogla prihvatiti u ovom trenutku i u ovoj fazi života.
Njena istina je da dok je bila dijete, željena jedinica mame i tate, u materijalnom smislu bogata i osigurana, kao i oni, tetošena igračkama i skupom robicom, a zanemarena ljubavlju i nježnosti.
Čak suprotno, uz svađu i deranje koje su joj priuštili nezadovoljna i prevarena mama zbog nevjernog i razuzdanog tate, Mirta nosi ružne slike i velike ožiljke.
Nije joj jasno kako su mogli biti tako sebični i svakodnevno pričati , voditi brigu oko treće osobe- tatine ljubavnice
i u tim svađama zaboraviti da raste jedno dijete koje umjesto nježnosti i ljubavi puni svoju dušu traumama.
Odrastala je i stalno nesvjesno tražila pažnju i ljubav, u prijateljima, dečkima pa čak i drogi.
Sve je to odradila i sa svega se skinula, ali nitko nikada nije rekao niti pitao, kamoli priznao da zna gdje počinje uzrok.
Što je najgore, dali su joj slobodu bez krila, povjerenje bez istine,a nikada, baš nikada, u tom njenom padu, nisu pomislilin da su oni krivi.
Još gore, uz osjećaj nevoljenog, neželjenog bića, nametnuli su joj osjećaj krivnje .
Eto, Mirta je morala ponovno ući u moj život nakon dvadesetak godina.
Onda, kao malo dijete u prolazu, danas kao biće koje traži ljubav.
Nažalost, Mirta je i tada tražila ljubav koju njeni nesvjesni roditelji nisu znali niti stigli dati zbog svojih briga.
Njihove brige uništile su malu srećicu koja je na svom putu osvještenja i slobode.
Na putu suočenja sa svojom unutarnjom istinom.
Sigurna sam da ćemo, usprkos egu i negativnim mislima prodrijeti do tople duše i da će ona, puna ljubavi nadjačati sve i živjeti život kakav bi trebali svi živjeti.

Svi smo mi oštećena roba. Ali nije grijeh i nije slabost priznati i suočiti se s tim. Dapače, ta slabost stvara od nas jake ljude.
Ne po razini ega, već po količini ljubavi koju imamo u sebi. Da bi se prihvatili i voljeli. A onda i svijet oko sebe.
Da na negativu odgovaramo pozitivom, na zloću ljubavlju.
Jer upravo oni najjači i najglasniji izvana su najoštećeniji iznutra.
Kad se dokažeš sebi, nemaš više potrebe dokazivati se drugima.
Kad naučiš prihvaćati sebe s manama i vrlinama, prihvaćaš i ostale.
Jer počinješ od sebe jer razumiješ i ne osuđuješ.
Svatko je u svojoj fazi života i razinom svijesti najbolja verzija za koju zna da može biti.
Ako si nezadovoljan i negativan na svijet oko sebe, nisi u istini sa samim sobom.
Vrijeme je da se oštećena roba popravi.

Umro je.
Onaj osjećaj kad doznate da je netko umro, uvijek nas štrecne jer nam se smrt približi.
Jer u ovom divnom i čarobnom životu nemamo potrebe razmišljati niti prizivati svoj odlazak
kad nam je ovdje lijepo.

Da vas pitam da li ste kad poželjeli otići i nestati s ovog mjesta, maknuti se od svog problema i riješiti
se muka, vjerujem da bi rijetki priznali, ali dođe to čovjeku kad mu se problemi čine nerješivi.
S druge strane, kad sve ide kao po loju ili kad smo ufurani u svoj automatizirani život,
ne pada nam na pamet da nas jednog dana neće biti.
U svađama i vrijeđanju s ljudima, prijateljima, u rastancima i odlascima, nikada ne pomišljamo i ne vratimo se,
ne prijeđemo preko svog ponosa, mislimo kako mrzimo i nije nas briga za tog čovjeka.
Ma da ga više nikada ne vidimo, mislimo da bi nam bilo svejedno,a onda opet, da pomislimo da će vječno otići,
nekako je tužno da nas smrt rastavi- u svađi , kamoli u sreći.

On nije bio dobar muž, otac. Nije bio dobar prijatelj. Nije bio čovjek.
Njegovu ženu sam upoznala prije par godina. Bila je prijateljica moje prijateljice i slušala sam puno o njoj i teškom životu s njim.
Da bi stvar bila gora, bila je tu i mala djevojčica od kojih desetak godina. Ajme, već je toliko prošlo!
Djevojčica danas ima dvadeset, što bi značilo da se mi znamo već nekoliko, deset godina J
Moja prijateljica im je često noću pružala svoj topli dom i društvo kad bi ih on izbacio iz kuće.
Naravno, ženu bi prije toga izvrijeđao, natukao pa izbacio u mrklu noć s djetetom.
Često bi spavale u autu, tihe, mirne, prestrašene, željne samo mira.
Dok im moja prijateljica nije ušla u život i nesebično pomagala.
Sprijateljila sam se i ja s njima pa smo guštale uz zajednička druženja i kave gdje bi vrijeme prošlo u zafrkanciji i smijehu,
tako da onaj tko ne zna što ta žena prolazi, ne može naslutiti kakav pakao od života živi.
Vedra, nasmijana, lijepa, čvrsta izvana, a iznutra povrijeđeno i omalovažavano, nježno žensko stvorenje.

Sve do jednog dana kad je moja prijateljica otputovala pa sam dobila poziv ako mogu uskočiti.
Naravno, imala sam mogućnost, prostor, mir,a najviše od svega sam imala volju za pomoći u tako teškoj situaciji.
Toliko joj je to značilo da je uvijek imala potrebu odužiti mi se, a ja ne smatram da sam napravila ništa posebno ni veliko, osim što sam dobila vječnu prijateljicu.
I odužuje mi se od tada, uvijek pozitivom, osmijehom, veseljem kad se vidimo jer smo postale još vezanije.
Njihova kćerka je rasla, ali i samopouzdanje naše prijateljice pa je odlučila krenuti u borbu s tim nasilnikom od muža.
I uspjela je. Izborila se za svoj mir, svoju sreću. Mi smo je podržavale psihički koliko god smo mogle,ali klik se dogodio u njenoj glavi i tu nije bilo povratka na staro.
Kćerka je predivna mlada cura, studentica i veliki borac. Prava inspiracija.
On je već neko vrijeme bolestan, ali kako žive u istoj kući, različitim stanovima, savjest joj nije dopuštala da ga prepusti nemoći pa mu je pomagala i uskakala kad bi trebalo.
Nije imao nikoga, smanjio se fizički, ali i psihički,a njena dobrota se izdigla nad zločestoćom nasilnika pa mu je bila u ulozi njegovateljice.
Stanje se pogoršavalo toliko da ga je hranila na sondu, nepokretan, ovisan , nemoćan, a živ.
Čule smo se prije par dana i rekla je da joj je žao što on to prolazi, iako joj je jako teško gledati i raditi, ali nema srca pustiti ga.

Umro je, danas mi javljaju.
Pitam za kćerku kako se drži.Tata joj je, nije joj lako. Nije bio dobar, stvarno nije, ali dijete kao dijete, imala je potrebu trčati mu, tražiti ljubav.
A on je imao stalno potrebu vrijeđati je, omalovažavati. Isto kao i njenu mamu.
Nemam emocija. Loših ni dobrih. Nije mi drago, ali mi nije ni žao.
Samo sam joj rekla da je tim svojim ponašanjem najviše naštetio sebi. A kćerki uz saučešće, rekla da ima mamu i da je voli i cijeni kao i do sada jer joj je ona cijeli život mama i tata.
Krv je ono za što se vežemo i imamo potrebu biti bliski po naučenim obrascima.
Često u životu ljudi koji nam nisu ništa po krvi su nam puno po ljubavi.
Otac nije tata jer ne daje ljubav. Ljubav se prenosi i dijeli. Ne krvlju. Već djelima.
Za moje dvije prijateljice, ljubav, vjeru i pozitivu koju šire.
Ponosna na obje što su ostale punog i čistog srca.