|
Umro je.
Onaj osjećaj kad doznate da je netko umro, uvijek nas štrecne jer nam se smrt približi.
Jer u ovom divnom i čarobnom životu nemamo potrebe razmišljati niti prizivati svoj odlazak
kad nam je ovdje lijepo.
Da vas pitam da li ste kad poželjeli otići i nestati s ovog mjesta, maknuti se od svog problema i riješiti
se muka, vjerujem da bi rijetki priznali, ali dođe to čovjeku kad mu se problemi čine nerješivi.
S druge strane, kad sve ide kao po loju ili kad smo ufurani u svoj automatizirani život,
ne pada nam na pamet da nas jednog dana neće biti.
U svađama i vrijeđanju s ljudima, prijateljima, u rastancima i odlascima, nikada ne pomišljamo i ne vratimo se,
ne prijeđemo preko svog ponosa, mislimo kako mrzimo i nije nas briga za tog čovjeka.
Ma da ga više nikada ne vidimo, mislimo da bi nam bilo svejedno,a onda opet, da pomislimo da će vječno otići,
nekako je tužno da nas smrt rastavi- u svađi , kamoli u sreći.
On nije bio dobar muž, otac. Nije bio dobar prijatelj. Nije bio čovjek.
Njegovu ženu sam upoznala prije par godina. Bila je prijateljica moje prijateljice i slušala sam puno o njoj i teškom životu s njim.
Da bi stvar bila gora, bila je tu i mala djevojčica od kojih desetak godina. Ajme, već je toliko prošlo!
Djevojčica danas ima dvadeset, što bi značilo da se mi znamo već nekoliko, deset godina J
Moja prijateljica im je često noću pružala svoj topli dom i društvo kad bi ih on izbacio iz kuće.
Naravno, ženu bi prije toga izvrijeđao, natukao pa izbacio u mrklu noć s djetetom.
Često bi spavale u autu, tihe, mirne, prestrašene, željne samo mira.
Dok im moja prijateljica nije ušla u život i nesebično pomagala.
Sprijateljila sam se i ja s njima pa smo guštale uz zajednička druženja i kave gdje bi vrijeme prošlo u zafrkanciji i smijehu,
tako da onaj tko ne zna što ta žena prolazi, ne može naslutiti kakav pakao od života živi.
Vedra, nasmijana, lijepa, čvrsta izvana, a iznutra povrijeđeno i omalovažavano, nježno žensko stvorenje.
Sve do jednog dana kad je moja prijateljica otputovala pa sam dobila poziv ako mogu uskočiti.
Naravno, imala sam mogućnost, prostor, mir,a najviše od svega sam imala volju za pomoći u tako teškoj situaciji.
Toliko joj je to značilo da je uvijek imala potrebu odužiti mi se, a ja ne smatram da sam napravila ništa posebno ni veliko, osim što sam dobila vječnu prijateljicu.
I odužuje mi se od tada, uvijek pozitivom, osmijehom, veseljem kad se vidimo jer smo postale još vezanije.
Njihova kćerka je rasla, ali i samopouzdanje naše prijateljice pa je odlučila krenuti u borbu s tim nasilnikom od muža.
I uspjela je. Izborila se za svoj mir, svoju sreću. Mi smo je podržavale psihički koliko god smo mogle,ali klik se dogodio u njenoj glavi i tu nije bilo povratka na staro.
Kćerka je predivna mlada cura, studentica i veliki borac. Prava inspiracija.
On je već neko vrijeme bolestan, ali kako žive u istoj kući, različitim stanovima, savjest joj nije dopuštala da ga prepusti nemoći pa mu je pomagala i uskakala kad bi trebalo.
Nije imao nikoga, smanjio se fizički, ali i psihički,a njena dobrota se izdigla nad zločestoćom nasilnika pa mu je bila u ulozi njegovateljice.
Stanje se pogoršavalo toliko da ga je hranila na sondu, nepokretan, ovisan , nemoćan, a živ.
Čule smo se prije par dana i rekla je da joj je žao što on to prolazi, iako joj je jako teško gledati i raditi, ali nema srca pustiti ga.
Umro je, danas mi javljaju.
Pitam za kćerku kako se drži.Tata joj je, nije joj lako. Nije bio dobar, stvarno nije, ali dijete kao dijete, imala je potrebu trčati mu, tražiti ljubav.
A on je imao stalno potrebu vrijeđati je, omalovažavati. Isto kao i njenu mamu.
Nemam emocija. Loših ni dobrih. Nije mi drago, ali mi nije ni žao.
Samo sam joj rekla da je tim svojim ponašanjem najviše naštetio sebi. A kćerki uz saučešće, rekla da ima mamu i da je voli i cijeni kao i do sada jer joj je ona cijeli život mama i tata.
Krv je ono za što se vežemo i imamo potrebu biti bliski po naučenim obrascima.
Često u životu ljudi koji nam nisu ništa po krvi su nam puno po ljubavi.
Otac nije tata jer ne daje ljubav. Ljubav se prenosi i dijeli. Ne krvlju. Već djelima.
Za moje dvije prijateljice, ljubav, vjeru i pozitivu koju šire.
Ponosna na obje što su ostale punog i čistog srca.
foto: Marina
|
